Društvo| Istorija| Na današnji dan| Život

Sedmi jul 1941. – pucanj u sopstveni trbuh, ili ..?

loader RSS / 07.07.2012. u 11:52

7. jul se decenijama slavio. Danas tihuje. Ali ne kao nešto čija je namena definitivno određena i odloženo je da miruje među poštovanim antikvitetima istorije. U tom tihovanju ostadoše pritajenost, nemirne vizije, podeljenost... Jer, i dalje o ovom datumu jedni govore jedno, drugi drugo...

Šta je u stvari bio onaj sedmojulski pucanj? Startni znak u borbi protiv fašizma i u borbi za slobodu? Ili spontani bratoubilački akt koji je posle godinama u udžbenicima štampan kao mit o besprimernoj hrabrosti u ratu protiv zla? Ili, pak, samo početak još jedne od nesreća u seriji koje su preko nas protutnjale tokom 20. veka? Ili samo delić večitog srpskog klatna, gde je istina čas jedno, čas drugo izdanje privida, zavisno od toga u kom se položaju klatno u datom deliću sekunda zatekne? 

Neka vrsta odgovora bi mogla da ide u najmanje dve linije priče.

Sa jedne strane stoji neosporna činjenica da je tim sedmojulskim činom komunistička varijanta otpora krenula da se legitimše kao borac za slobodu i borac protiv zla koje se zove fašizam. Da se komunistički front (nazovimo tako sve one koji su u njemu pod petokrakom svesno i nesvesno učestvovali) borio protiv fašizma nije sporno. Treba naglasiti, ako se govori o početku kao početku, da to nije početak borbe protiv fašizma na teritoriji Srbije, već početak borbe komunista. A kao stvarni početak se onda mora računati to da je, skoro dva meseca ranije, sredinom maja 1941. pukovnik Dragoljub Mihajlović doneo odluku da organizuje pokret otpora (što je prvi takav akt ne samo u Srbiji ili Jugoslaviji, već i u celoj porobljenoj Evropi). Da ne bi bilo kojekakvih zabuna, ni jedna od ove dve vojske tokom i nakon rata se nije proslavila svojim humanizmom! Elem, ako se već govori o 7. julu, trebalo bi ga pravilno nazvati: on je početak borbe komunista na teritoriji Srbije za ostvarenje pre svega ideoloških, ali i slobodarskih interesa. Za njihove ideološke interese rat je bio dobrodošao, s tim što paralelno ide i fakat da su se oni u okviru tog rata svojski borili protiv fašista. Obavezno valja naglasiti da su mnogi ljudi, nadasve motivisani tradicionalnom borbom za slobodu, uvučeni u oružane formacije bez da su razumeli ili vodili računa o političkom kontekstu.  

Sa druge strane stoji druga, još neospornija činjenica da je tog 7. jula ispaljen hitac koji će još više legitimisati kažnjavanje srpskog stanovništva, gde god se stigne i koliko god se stigne. Prethodno je, 27. marta, prizvano bombardovanje Beograda, Aprilski rat, i, što je najcrnje, pokrenut je jedan užasavajuć, bestijani proces uništenja srpskog življa diljem tadašnje Jugoslavije, pre svega na teritoriji ustaške ndh, gde su još u aprilu nikli privremeni logori za masovne pokolje, uglavnom uz jame, koji su trajali dok na datom prostoru ima srpskog stanovništva, a ubrzo je izgrađen i sistem jasenovačkih logora koji je punom parom „radio“ do proleća ’45. Karakter ovih zlodela je bio takav, da su se i sami nemački nacisti gadili. Sedmojulski pucanj je relativno primirenu situaciju na suženoj teritoriji Srbije okrenuo u situaciju u kojoj će nemački nacisti zbog povremenih diverzija i napada naoružanih komunističkih grupa vršiti krvave odmazde nad stanovništvom. Takva situacija traje sve vreme prisustva nemačke soldateske. To nije jedino zlo. Sve vreme traje i građanski rat, koji je dospeo do svakog zaseoka, svake kuće, sekući glave, deleći porodice. Rezultati ponosnog rafala u sopstveni trbuh izvedenog 27. marta 1941. i dodatnog pucnja u sopstveni trbuh izvedenog 7. jula 1941. zastrašujući su. Nakon tek okončanog stradanja i golgote iz Prvog svetskog rata, koja je biološki prepolovila srpski narod, događa se novo, nezapamćeno biološko istrebljenje u Drugom svetskom ratu. I, što je najveći apsurd, to novo istrebljenje je bilo cena ulaznice u poluvekovni ideološki sistem koji će ovdašnjem stanovništvu onemogućiti da učestvuje u tokovima obnove i svake vrste razvitka koji je imala zapadna Evropa. Prividni posleratni uspon bio je kratkoročni, nepovoljni kredit istorije koji danas vraćamo sa višestrukim kamatama. To se više ne tiče ove ili one ideologije, već jednostavnih, lako sagledivih činjenica.

Dakle, sa jedne strane ostaje sporno da je 7. jul zaista početak, a sa druge strane ogromna cena koju je 7. jul (sabran sa 27. martom) izazvao, cena koja je skoro u ravni kolektivnog suicida, koja sama po sebi dovodi u pitanje sve one već po navici ponavljane fraze koje bi se mogle sabrati u jednu, da sloboda nema cenu. Mora li u svakoj istorijskoj (ne)prilici srpski živalj da prođe sa najvećim mogućim posledicama - u broju izgubljenih glava i unapred izgubljenih generacija? Da li taj krvavi deo skale pokazuje posebno veliku ljubav prema slobodi, ili pokazuje da nešto nije u redu sa našom kolektivnom pribranošću i sposobnošću da odmerimo okolnosti i predvidimo posledice? Ta stvar se ponavlja: nešto slično se desilo i krajem osamdesetih.

Problem naših datuma, pa i 7. jula, jeste to što su oni sve vreme okovani ideološkim predznakom. Tako jedna grupa ljudi brani tezu da su oslobodioci porobitelji, a da su porobitelji oslobodioci, da su antifašisti zapravo fašisti, a da su .... Može se na sličan način nabrajati skoro u nedogled. Teško je u takvom sistemu rezonovanja odmaći dalje od sopstvene navijačke grupe, ostrašćene, spremne na sve (samo od podesnih istorijskih okolnosti zavisi hoće li se preći na konačna rešenja).

Opet ću naglasiti - nije se proslavila ni jedna od ove dve vojske tokom rata (pre svega mislim na zločine nad civilima). I jedna i druga grupacija je nadasve vodila računa o ishodu rata u smislu prevlasti nad društvenim ustrojstvom. Jedni su po svaku cenu hteli prevrat po uzoru na Boljševike, drugi su branili postojeće, po uzoru na zapadnu Evropu (uslovno rečeno). Ako u jednima ili drugima tražimo primer borbe protiv fašizma, onda je to u startu produžetak anahronosti i dehumanizovanosti, produžetak zablude kojom smo svih ovih godina zarobljeni. Jer, ko god nije za jedne, ili druge, može se demagoškim tehnikama lako i veoma jednostavno proglasiti za pobornika onih suprotnih (za pobornika fašizma, ili staljinizma).

Da bi neko gajio stavove koji su zdravi, na prvom mestu ne treba da mu stoji ono „anti“ (antifašista, ili šta već). Veoma važno je to reći. Jer - imate silne antifašiste koji pod plaštom druge ideologije čine isto što i fašisti.  

Odnosno, da bi neko stvarno raspoznavao elemente fašizma kao nešto što suštinski odudara od sveta njegovih ličnih, pozitivnih vrednosti - ne može to raspoznavanje nikako postići kao antifašista, već samo kao humanista.

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana