Piše: Boban Stojanović
Ne znam kako je vama, ali meni je baš frka zbog ovog pripajanja Srbije Rusiji.
Ne znam da li ste primetili, ali čak 85% Srbije je pod okupacijom Rusije.
Našu je Srbiju kupio Gasprom.
I niko ne reaguje.
Ja moram - kada neko trpi nepravdu ja ne zatvaram oči.
Pada mi nekoliko ideja na pamet.
Da odem da se urgentno krstim, idem svaki dan po šest puta u neku SPC poslovnicu i postanem extra pravoslavan.
Ili, da istetoviram Кремль. Na desnoj podlaktici, iznutra, pa da se vidi kada dižem tri prsta.
Ili da odem sa zadnje strane ruske ambasade i ljubim Rusiju u задний ...
Ku, ku, majko, najgore od svega, kada sve prodamo i kada se potpuno podamo Rusiji, moraćemo da dajemo i svoje задний za parče suvog ’leba...
Eto nam Rusija...
Biće da me uhvatilo tradicionalno srpsko ludilo zvano strah-sa-tendencijom-da-lagano-preraste-u-paranoju, ovog puta usmereno ka Rusiji.
Ne znam kako narod, koji ne može da se pomiri da gubi nekih 15% teritorije, može da prihvati činjenicu da je ekonomski okupiran na ostalih 85% i to sasvim legitimno, prodajom svega važnog Rusiji. Ta dvoličnost, da kada neka evropska firma kupi neku drugorazrednu šećerenu, odmah se predstavi kao belosvetska zavera, a kada Rusija pokupuje nešto što je užasno vredno, značajno i kapitalno, onda je to superiška. Ma daj...
Da, u paranoji sam zbog Rusije.
Ta naša braća Rusi (to su oni što su tokom NATO intervencije poslali neke brodove da nas brane, a koje mi nikada nismo videli), i predsednik im Putin, su svu svoju moć izgradili na kriminalu i kriminalcima, slično kao i ovi ovde, i to je (valjda zato), OK. Onda, kao reda radi, pljuju sve ove druge, da su sve to lobiji: gej, jevrejski, ekonomski, kakav god ’oćeš...
Ja se tako plašim još koječega u vezi te pritajene Ruske okupacije.
Zamišljam kako jednog jutra, laganim jutarnjim korakom, lagano odlazim da kupim lagani burek sa sirom, a sve prodavačace obučene kao babuške. I iskuliram, dođem kući, kliknem TV: spikerka obučena kao babuška! I poštar na vratima, zazvoni dvaput, a ja vidim noge od konja, jer nema više poštara, sada nam Kozaci donose poštu. A Kneza Mihajla postaje Punitova, a Verica Rakočević svoj brend Verika (kako je zovu stupidni zapadnjaci), menja u Veruška Rakočevskaja i dobija licencu (koja se i na ruskom zove licenca), da radi kostime za novi ruski balet u Narodnom pozorištu rusko-srpskog sretenja.
A na Trgu, nedaleko od Veruškinog butika, Ivana Žigon, pod punom ratnom opremom svog nacionalizma, recituje ruske stihove, ovog puta sa decom iz ruskih vukojebina. Jedino je kafana Ruski car ostala nepromenjnog naziva. Panika: idem da u svoj CD gurnem neki novi album, kad, ne leži vraže, nema Kylie, nema Madonne, nema Cher. Moj izobr postaje Žana Bičevskaja. Šta da radim, bežim dalje, svuda vidim Gasprom, na meniju samo kvas, okroška, šašluk....čak se i famozni McDonald zove McAleksey...ku, ku nama...nema više John Galliana, tu je samo Polina Radgordoskaja....pa, ko će to podneti....
I, trčim, trčim, trčim kući svojoj, konektujem se, hoću drugarima na facebook.com da pošaljem po koje piće – nema pića, još manje izbora – VOTKA! Svuda votka...
A onda, mom se zidu pojavljuje lik Tomislava Nikolajčevskog koji kaže: Ne očajavaj, izaberi nekog ruskog eskorta sa russianmaleescorts.com , radi šta hoćeš, samo nek’je rusko....
I složih se, ako već ne mogu da ih pobedim, mogu da se pridružim, te svoje задний dadoh Olegu – neka me Bog blagoslovi i pravoslavlje spoji. A boli, bol na oči izlazi, ali neka – ako je za Отечество, церковь, братство – sve može, sve se daje...
Žrtva slavenskog bratstva & ruske okupacije naše Srbije,
Boban Stojanović