Danas kad više nema vlast, Boris Tadić se odlučio za hvale vrednu političku gestu. Otišao je na Kroacija samit u Dubrovniku i tamo se rukovao sa kosovskim premijerom Hašimom Tačijem.
Danas ga mnogi zbog toga kritikuju, neki psuju, a neki zovu "izdajnikom". Samo retki to hvale.Lično njegovu gestu smatram podvižništvom.
Svojevremeno sam na ovom blogu napisao tekst pod naslovom - "Hoće li Boris Tadić Brdu kod Kranja ili će brdo ka njemu" i ljuto se "posvadio" sa poštovanom blogerkom Jelicom Greganović koja je izveštavala sa regionalnog skupa, na koji Tadić nije došao samo zato što je tamo bio pozvan i Hašim Tači. Beše to pre možda dve godine. I onda i danas sam smatrao da je Tadiću tamo mesto. Da je otišao tada i rukovao se sa Tačijem, verujem da bi u Srbiji imali bolje političke prilike, uznapredovalo rešavanje kopsovskog rašamona i mnogo lagodniju poziciju da se kao društvo izvlačimo iz krize. Nije se od njega u Kranju očekivalo ni tražilo da poput De Gola da izjavu - "Alžir naših otaca je mrtav", mada je mogao i to, ali bi tim odlaskom predupredio mnoge iluzije, pa i bujanje "političke papradi", što će srpsko društvo i državu prilično koštati. Ko ne veruje u "slanu prirodu" te cene, neka samo vidi jednu od najbenignijih izraza tog ceha, znanog kao "afera Jeremić".
No, Tadić je, kad više nije zvaničnik, ali je ipak čovek sa zavidnom političkom reputacijom, smogao snage da ode u Dubrovnik i tamo "otškrine vrata" budućem ubrzavanju normalizacije odnosa između Kosova i Srbije. Iza te snažne simboličke geste, svima će biti lakše da politički rizikuju.
Zato, respektujem potez koji je napravio, ma kakav njegov politički ili neki drugi motiv stajao iza toga.