Mislim da nema čoveka koji u nekom životnom dobu nije gledao crtane filmove. Kada sam ja bio klinac, vreme za crtane filmove je bilo u 19:15h. Tačno pred Dnevnik. Onaj Dnevnik, najvažniji, kada smo nakon bravura animiranih junaka, odlazili da ne smetamo odraslima koji zabrinuto pilje u ekran, pokušavajući da između cenzurisanih misli pronađu suštinu trenutne situacije i događaja koji nas okružuju. A baš u tih petnaest minuta pre Dnevnika, mogli su da nađu ključ po kome se vesti vešto servirane mogu protumačiti.
Niz replika koje u odlično izvedenoj sinhronizaciji ostaju za sva vremena u sporednom delu mozga i danas pronalaze put kao kod kojim se najbolje može dešifrovati suština sveta koji nas okružuje. Eh, da je to znala ta cenzorska ekipa... Još bismo mi sedeli i gledali u vesti proceđene kao filter kafa. Ovako, sve je bolje, sve je bolje... Sve je "Ip ip ip, strašan trik!"