Biju njihovi, ali biju i nasi

Strongman RSS / 31.01.2008. u 09:47

"Ajde ti, debela picko... Ajde ti i ja jedan na jedan. Dodji ako imas muda..."

Po pogledima kolega sam ukapirao da sam ja debela picka. A glas bi mogao da pripada samo jednoj osobi - Big E. E jebi ga. Niko od izbacivaca mu ne prilazi kao da ima mitraljez u rukama. Big E definitivno nije zajebancija. Necu valjda da se bijem jedan na jedan.

fight460.jpg

Kasnim sa kirijom, prazan frizider, nagomilane opomene pred iskljucenje struje, iskljucen telefon, kablovska, imamo samo jos jedan pampers... Tako je izgledao moj zivot pred dolazak u Ameriku. Imao sam srecu da mi kumovi i drugari nisu trazili pozajmljene pare, vec nudili ponovo. Bilo me je sramota ali sam ziveo od donacija. Borio sam se kao lav da nadjem neki posao ali nije islo. Jedini izvor prihoda su mi bila strongman takmicenja koja su bila svake 2 - 3 nedelje a to je bilo nedovolno za zivot. Vec mesecima razmisljam da zapalim u inostranstvo. Imam vize ali nemam para za kartu. Kao Patak Daca sto ili ima konzervu ili kljuc za otvaranje konzerve.


Po dolasku u Majami Bic, nakon velikog uragana neznog imena Wilmana, na jedvite jade sam skupio pare za stan i preteko mi 41 dolar. Nisam imao nista od namestaja, nisam imao cak ni posteljinu. Zbog vremenske nepogode, nisam imao ni struju, ni klimu a voda je bila prohladna. Normalno da nisam imao ni telefon. Ok, tusiranje hladnom vodom mi nije predstavljalo veliki problem kao i spavanje na patosu. Najvise me je mucilo sto nemam rezervnu varijantu ako ne nadjem posao za 5 - 6 dana. Odlucio sam da jedem svaki drugi dan, da mi budzet potraje. Preko dana sam gledao da se uvucem u neku klimatizovanu radnji u odmorim od vrucine a uvece sam isao od kluba do kluba i pitao za posao. Kad mi traze broj telefona kazem da sam izgubio ali da mogu da prodjem sutradan da proverim. Sa svojom konstitucijom sam bio primamljiv svakom sefu obezbedjenja, ali nedostatak papira za rad me je smanjivao na nivo petnaestogodisnjaka. Jedinu fiksiranu obavezu, koju sam imao je da se javljam Nenadu, dzinu mekog srca, jedinom prijatelju kog imam u majamiju, svakog dana u 4 popodne da ga pitam jel ima neki posao za mene. Tako je moja dnevna rutina tekla dan za danom: budim se na patosu sa glavom na putnoj torbi, 50 sklekova, tusiranje hladnom vodom, preskakanje dorucka, kuliranje u trznom centru, telefonska govornica i zvanje Nenada, preskakanje rucka i vecere, trazenje posla...

Posle 4 - 5 dana Nenad mi daje nadu:

"... Ima tu jedan klub, "Rock Bar" oticicemo da pitamo. Kad te vide, tolikog, ne mogu da te odbiju"

A ja najvise volim poslovne varijante kad ne mogu da me odbiju. To mora da upali.

"'Ajde dolazim po tebe oko 10:30." zaklucuje Nenad nasu komunikaciju.

Malo je ljudi sa kojima ne volim da se rukujem. Jedan od njih je Nenad. Vazim za jednog od najjacih ljudi na svetu i mogu golim rukama da zdrobim neotvorenu limenku koka kole i iscepam podeblji telefonski imenik, ali to sve pada u vodu kad se rukujem sa Nenadom. Visok 2.05 ceo, kao od brega odvaljen sa sakama kojim moze da odvrne tocak na kamionu. Prilikom svakog rukovanja voli da proveri snagu "Najjaceg Srbina" sto je meni skroz neprijatno. Verujem da moj trogodisnji sin Ivan ima vise sanse da mi zgnjeci ruku nego ja Nenadu. On je jedan od tipova koji nije slatkoreciv ali ume da ubedi da se prihvati njegova ideja.

U 10:45 Nenad i ja vec parkiramo ispred Rok Bara u mirnoj ulici preko puta. Diskoteka Rok Bar je sestrinska diskoteka cuvenog "Mynta" koje drze neki rutavi Francuz koji ne ide nigde bez svog opasnog telohranitelja koji je strah i trepet u firmi. "Mynt" je u prvih pet na Saut Bicu a "Rock Bar" se slepuje uz nju. Pol, sef obezbedjenja je ujedno i menadzer diskoteke.

"Pol dis is Milan, maj frend from Serbia" Pocinje Nenad svoju ponudu.

batman-superman-handshake.jpg"U bre koliki ste vi Srbi." Kaze pol, impresionirano se rukujuci samnom. Nakon toga pruza ruku Nenadu. Oni se rukuju i rukuju. To traje, boga mi, ceo minut.

"Pol, ucinio bi mi veliku uslugu ako bi zaposlio Milana, on je ekspert za obezbedjenje sa ogromnim iskustvom." Nenadova ruka se ritmicno klati gore dole pomerajuci celog sefa obezbedjenja napred nazad.

"Nenad, hvala ti sto brines, ali za sada smo puni. Cim se ukaze prilika sigurno je da cemo ga pozvati"

"Pol, ti znas koliko te cenim, a i Milan mi je mnogo dobar prijatelj. Ne bi trebao da ispustis ovakvu priliku." Rukovanje jos traje i cini mi se da Nenad polako pojacava stisak. Pol, majstor nekog borilackog sporta, zacudjeno gleda u svoju saku koja je nestala u Nenadovoj.

"Nenade, canim to sto cinis za mene. Neka zemljak dodje u iduci cetvrtak..." Primecujem, lagani cim Nenadove rucerde, i bolnu grimasu na licu prvog coveka obezbedjenja diskoteke.

"Ma nema potrebe da cekate toliko. Evo ga Milan ovde, diskoteka radi... Ako ti hoces ja mogu da zamolim Milana da pocne veceras da radi" Dok Nenad prica, i drzi Pola u stisku, podseca me na pecarosa koji zamahuje stapom.

"U pravu si Nenade. Zasto da cekamo? Momak je obucen u crno, neka pocne odmah da radi. Pocetna plata je 100 dolara za vece..." Malo rukovanja, podizanja obrva, cujem prste kako krckaju. "Ali vidim da momak nije pocetnik. Neka bude 125 za vece."

"Pol hvala ti. Tvoj sam duznik." Rece Nenad, protresuci jos dva - tri Puta pola prekidajuci rukovanje.

Lepo preplanuti sef obezbedjenja je od stiska dobio par belih traka na saci. Valjda ce da se zaleci to do nove godine.

"Milane, poceo si da radis. Zahvali se Polu i nemoj da me brukas. Ja cu doci kasnije da te obidjem." Rece Nenad i ode da se nadje sa nekim drustvom.

Nisam mogao da verujem. Pa mi smo u Srbiji nikad nismo ovako trazili posao, ovako smo uterivali dugove. Ali drugi kontinent ima drugacije obicaje. Divni neki ljudi. Pa svi nesto srdacni pa se rukuju, pa cine jedni drugima, pa zahvalni,...

"Milan, dobro dosao. Radis cetvrtak, petak i subotu od 10:30 do 5 ujutru. Plata je 125 dolara za vece. Placam kes. Mi ovde nismo agresivni, uvek se konsultuj samnom kad imas situaciju. Ok?"

"Nisam ni ja agresivan. Hvala vam za posao. Necu da vas razocaram sigurno"

I tako ja dobio svoj prvi posao. Postao sam i zvanicno gatarbajter. Plata 375 nedeljno. Pa to je super. Platim kiriju, imam za klopu a ostane i da posaljem neki dolar porodici. Iz nedelje u nedelju moje samopouzdanje je raslo, platio sam da mi puste struju, uzeo sam mobilni telefon, nasao neki dusek i posteljinu, otvorio racun u banci ... Poceo sam da funkcionisem. Cak sam imao i par stavki i u frizideru. Na poslu nije mnogo tesko. Vecina problema se zavrasva opomenom a one koje sam morao da izbacim su izlazili bez protivljenja. Izgledalo mi je da sam napokon upao u masinu.

Jedne noci stojim ja za sankom udrvljen kao prazi luk i fiksiram pogledom polu golu plesacicu. Dakle radna atmosfera skroz, ja se prebacio na auto pilota. Iz dremke me prekida neuobicajeno komesanje gostiju. Zakljucujem da je ozbiljna frka jer vidim ljude kako se sklanjaju iz dela kluba gde je pult na kome je DJ. Ja se, naravno, zaputim tamo. Takav mi je posao. Zatekao sam plavokosog, istetoviranog tipa u majici na bratele sa nekim africkim ogrlicama kako sedi na na grudima drugom tipu i udara ga u glavu. Ovaj odozgo me neodoljivo podsecao na umanjenu kopiju Denisa Rodmana iz vremena kada je ludacki farbao kosu. Donji momak je licio na profesionalnu vrecu za boks. Dobijao je, jedan za drugim, snazne udarce u glavu. Scena kao sa ultimejt fajta. Ono sto me zbunjuje je da dvojica izbacivaca stoje tik uz njih i ne mesaju se u svoj posao. Prilazim Rodmanu i tapsem ga po ledjima da prestane:

"Let him go! let him go!".

Posto i na moje insistiranje da prekine ne reaguje, poduhvatim ga ispod miske a preko grudi i odignem sa coveka boks vrece. Ima jasno izrazene misice i izgleda krupnije od svojih 85kg, mada nisam imao vecih problema da ga dignem. I ako sam bio spreman na reakciju, njegovo cimanje je prevazislo moja prethodna iskustva. Kao da sam uhvatio divlju macku. Poceo da se otima kao nezdrav. Znam da ne moze da se oslobodi mog zagrljaja - sigurno. Ne popustam jer mi je jasno da hoce da se bije i samnom. On cima glavom unazad da me udari, ali ne uspeva jer sam zalepio celo za njegova ledja. U jednom trenutku se snazno izvije i uspeva laktom da me udari u usnu. Mrzim kad me neko udari. Snaznim cimom ga podizem 30-ak santimetra iznad tla, i dok lebdi, menjam hvat i od ispod pazuha, prelazim na vrat. Iznenadjuje me brzina reakcije kojom tip okrece glavu na stranu prema mom bicepsu. To je jasan potpis tipova koji treniraju jiu jitsu. Na njegovu nesrecu ja nisam sklon postovanju pravila fer borbe i dok ga davim desnom rukom odpozadi levom mu se podvlacim ispod nosa i snazno vucem na gore. Njegova glava, mahinalno, prati moj pokret i otvara vrat gde ja uvlacim desnu ruku do idealne kompresie karotidnog trougla. ponovo koristeci levu ruku i njegovu glavu kao polugu pritezem savrsenu "rear naked choke", nesto sto mi zovemo spanskom kragnom iz meni nepoznatih razloga. Videvsi koliko je sati, nabildovani reaguje kao iz knjige, udara petama u potkolenice, proba da se nagne napred, pa da vrati glavu u moje lice... 6, 7, 8,... Najdalje do 20 sekundi mu treba da se uspava. ..., 12, 13,... toliko snazno me je stegao za jaja da mi doslo da placem. Ne smem da ga stegnem jace, moze vrat da mu pukne a boli me k... 19, 20.

"Spavaj mi spavaj
bebice moja..."

Moja uspavanka pocela da deluje. Osecam kako mu se opustaju misici i kako mu klonula glava. Bacam ga kao dzak krompira na pod, pored njegovog demoliranog protivnika. Desna potkolenica me bas boli. Jebale ga kaubojke. Dobro me je potkacio i odrao kozu, osecam mi curi krv niz nogu. Ne smem da progovorim, znam da mi je glas piskutav. Od snaznog stiskanja primarnih polnih karakteristika glas mi se istanjio i od dubokog basa postao alt. Gornja usna mi otekla na velicinu solidne krofne.

"Jebi ga... jebi ga... JEBI GA!!" Psuje pol.

"Milan idi kuci. Idi molim te, zvacu te sutra." Veoma nervozno kaze Pol.

"Ma ne brini ima da se probudi za 20 sekundi." Samopouzdano odogovaram.

"Idi odmah, molim te. Razgovaracemo sutra." Zapoveda Pol dok drzi glavu usnulog borca u krilu i pljeska ga po licu da ga probudi.

Kako mi je naredjeno, tako sam i uradio. Otisao sam kuci i nije mi bilo jasno do sutradan sto se Pol toliko uzbudio. Jedan telefonski poziv mi je objasnio sve. Agresivni tip se zove Big E je telohranitelj vlasnika. Bio je neki prvak u kik boksu, pa par godina u zatvoru i sada se preorjentisao na ultimejt fajt. Nije imao jos meceve ali se intenzivno sprrema. Polu je zao sto morta da me se lisi, nisam nista pogresio, ali ne zeli da ima potencijalnu bombu u klubu. Savetuje me da se pazim jer Big E ima kad tad da mi se osveti.

"E jebi ga... E jebi ga! E JEBIGA BAS?" Dodje red i na mene da psujem. Posle velike krize u Srbiji, posle teskog iskusenja koja je donelo preseljenje na Majami Bic, i kada je izgledalo je da sam na putu da stanem na noge, doziveo sam razocarenje gubitka posla. Kasnije sam naucio da je Amerika puna skrivenih zamki i da moze zivot ta ti krene pogresnim tokom, bukvalno, preko noci. Moje napredovanje u dijaspori mi lici na moravac. Tri koraka napred , dva u mestu, dva nazad, dva u mestu,... Ako jednom promasis ta tri korakak napred zaglavljen si tvrdo.

Kao i sada ni tada nisam imao prava na luksuz ocajavanja. Morao sam da nastavim da se borim. Sada barem imam telefon i odstampne sam vizit kartice da moze neko da me kontaktira za posao. malcice sam sredio stan pa ne spavam vise na patosu,a uveo sam i struju. Neznam da li mi je bilo teze sto sam izgubio posao ili da pozovem Nenada da mu to kazem:

"Ma to su govna ti Francuzi. Ko ih jebe. Trebao si da ih prebijes... Idemo mi veceras u Metropolis. Oni imaju 30 izbacivaca. Svidjace ti se tamo..."

I ovoga puta Nenad je posao da me zaposli. Kaze da i ovde ne mogu da ga odbiju. Metropolis je bio otkrovenje za mene. Ogromna diskoteka sastavljena iz pet delova uredjenih tematski: africka, egipatska, tehno, hip hop i rimska. I svaki za sebe moze da bude prilicno prostrana diskoteka sam za sebe. Ogroman parking ispred, ogromna guzva na ulazu u diskoteku, ogromna guzva unutra, ogromno obezbedjenje i meni prilicno nejasna navigacija iz sobe u sobu. Osecao sam se nezno zbunjen. Bio sam ubedjen da ne bih umeo nikad da nadjem izlaz. Setajuci diskotekom videli smo vrlo prekomernu i vrlo krvavu reakciju trojice ogromnih, elegantno obucenih crnaca iz obezbedjenja. Izvodili su dva tipa koji su se pobili. Iznenada i pored snaznog hvata kojim su ga drzali izbacivaci, jedan od problematicnih je poceo snazno da se suprostavlja. Bez emocija, kao grobar na ukopu, gorostas u skupom odelu ga je tresnuli o zid. Ipak je to samo biznis. Dok je izgrednik curio niz zid za njim je ostao krvavi trag kao u Tarantinovim filmovima. Jedan od predatora se osvrnuo oko sebe trazeci potencijalne saucesnike ove dvojica jadnika. Moram da priznam da sam se osetio nezasticenim kada su nam se susreli pogledi i skoro da sam se uhvatio Nesi za ruku.

Napokon smo nasli Krisa, krupnog momka od nekih 185cm, koji je sef obezbedjenja. Nenad ponavlja nastupiz Rok Bara s tim sto je umesto rukovanja primenio pozdrav sa grljenjem. Bilo ko sa bencom manjim od 160 kg bi se onesvestio vec posle pola minuta Nesinog pozdrava. Nisam mogao od buke da pratim razgovor, a nisam ni morao. Znao sam da im se svidjam i da ce Kris da otpusti i rodjenog brata, ako treba, samo da ga Nesa pusti da udahne malo vazduha.

"Milan, dobro dosao. Radis cetvrtak, petak i subotu od 10:30 do 5 ujutru. Plata je 125 dolara za vece. Placam kes. Vodi racuna ovde ume da bude opasno. Drzi se grupe i ne pocinji nista ako nemas barem trojicu sa sobom. Ako nemas pancir, potrudi se da ga nabavis. Ako nemas lampu kupi onu najvecu. Zbog nenadove preporuke stavljam te u interventni tim..." Znaci Nesa im je nesto napricao i sad sam ja u timu sa onom trojicom. Ako nista drugo, uvek mogu da se pravim da ih ne poznajem kad zagusti.


Metropolis je bio poznat po cestim tucama i po rigoroznom obezbedjenju. Za vece je umelo da bude i po 7 - 8 tuca. Moj posao je bio da ucestvujem u svakoj. U pocetku sam bio rezervisan. Kasnije nije bilo vremena za to. Problemi su se desavali kao na traci pa mi je bilo zamornije da trcim sa kraja na kraj diskoteke nego da se bijem. Tu sam savladao do tancina davljenja, polugu na palcu, udarac u jaja, razna bacanja ali i pesnicenje. Cak sam imao toliku kontrolu da sam u problem ulazio spreman da probam neki novi zahvat, kao, recimo, davljenje kragnom od jakne ili "gasenje svetla". To je stara fora sa prebacivanjem jakne preko glave i izgrednik bude toliko sputan da mu opadne moc opiranja skoro na nulu. Od straha da ne izgubim posao ili da ne dobijem batine, postao sam najzajebaniji. Trojici dzinovskih crnaca Francisku, K.C.-u i Bambi su se uvek dopadale moje inventivnosti u poslu. Desavalo se da neka ekipa napravi i po 2 - 3 sranja koja su na granici izbacivanja, a mi pretrcimo pola diskoteke kad dobijemo poziv. Tu se igrala moja, hokejaska fora. Obicno izbacivaci, ne toliko krupni kao mi, odigraju foru da su preplaseni i daju krila tipovima koji su reseni da naprave sranje. Osokoljeni "strahom" obezbedjenja prelazili su liniju "posle koje nema nazad". Onda u igru ulazi ruska hokejaska konjica, ne prikosnovena 80-ih: Larionov, Makarov, Fetisov i Krutov i delje. Tu lete zlatni zubi, naocare, kacketi, pa cak i patike... Zbog raznovrsnosti igre i novih ideja vrlo brzo sam se, kao jedini belac, nametnuo kao lider tima. Postao sam HNC - head nigga in charge, kako su me zvali drugari iz prvog tima.

Sve je islo glatko prva dva meseca. Previse glatko. Stekao sam reputaciju u tucama bez osnovnih znanja o borilackim sportovima, nesto kroz praksu a nesto i kroz blefiranje. Dobar sam za amatere, ali strepim da ce da se pojavi neko ko zna kako se bije i ko nece da se sledi sto imam 140 kg.

Kriticno vece je pocelo je uobicajeno. Setali smo se od sobe do sobe, grebali se za red bull iz sankova i komentarisali silikonska cuda savremene hirurgije. Nase idilicno druzenje je pekinuo poziv preko radija "Code red, code red. Hip hop room, hip hop room!". Sva cetvorica smo se, bez reci, zatrcali prema hip hop sobi, svetleci baterijskim lampama kao rotacionim svetlima. Zalomilo mi se da sem drugi u koloni pa nisam morao da razgrcem masu. Kad smo dosli na lokaciju sa koje je upucen poziv prvo sto sam video je jedan izbacivac kako krvari na usta. Zatim jos jedan kako sedi na patosu drzeci se za glavu okruzen dvojicom koji pokusavaju da ga podignu. Kroz grupu izbacivaca cujem glas:

"Ajde ti, debela picko... Ajde ti i ja jedan na jedan. Dodji ako imas muda..."

Po pogledima kolega sam ukapirao da sam ja debela picka. A glas bi mogao da pripada samo jednoj osobi - Big E. E jebi ga. Niko od izbacivaca mu ne prilazi kao da ima mitraljez u rukama. Big E definitivno nije zajebancija. Necu valjda da se bijem jedan na jedan:

"Nije ti bilo dosta pederu. Sad cu da ti pokazem, ima da mi ga pusis ovde pred svima" izgovaram cekajuci da moji hokejasi uklizaju i da ga u fer tuci 4 na 1 oduvamo. Medjutim, moje blefiranje je bilo pogresno shvaceno. Pustili su me da se sam samcat bijem . Jebao ih fer play code. A Big E on nikad veci. Sa svojih 85 kg i 185 cm mi je izgledao kao dzin. Jos je imao iste kaubojke na nogama. One sto mnogo bole.

Na moju iskrenu zalost, ugasili su muziku i upalili svetlo. Jos samo kokice i kokakole da uzmu. Svi hoce da gledaju kako Musa dere jarca. Od adrenalina zaboravljam sta sam u horoskopu ali pouzdano znam da me ne zovu Musa. Krecem skolski prednjim direktom malo ispod brade. Pogadjam, ali vazduh koji mi je Big E izbacio iz pluca udarcem noge u rebra. Vidim da mu nesto smesno. Probam ponovo prednjim direktom, on mi cisti prednju, levu nogu i ja posrcuci padam na desno koleno, postajem divna meta za seriju pesnica u glavu. 3 - 4 do prilike. Kapiram da nece da me dokrajci, vec hoce debelo da me ponizi. Predao bih ja da ne gledaju ljudi, ali ovako... Jos mogu da me odpuste. Idem disciplinovano, jedini napad koji znam, ali probam dva direkta za redom. Magarac prekrstio ruke na ledja i mrda glavom a ja zamahujem u prazno kao mace kada juri mlaz baterijske lampe po zidu. Jos me castio low kickom u butinu. Rezimiram situaciju: glava mi otecena, rebro me otkida od bolova, desno koleno me boli od pada a leva butina od udarca. Domaca publika mi polako okrece ledja i opredeljuje se za kvalitetnijeg borca. Dok namestam gard gledam levo desno, da nema neka flasa ili neko da je izvadi baterijsku lampu. Lepo mi rece Kris da kupim najvecu, a ja kupio lampicu za zubare. Ponovo probam kombinaciju prednji-prednji i ne ide. Ovo govno od coveka, sto zajebava radni narod u diskoteci, mi se smeje:

"Sta je debeli? Nece nesto... Nema dengede-dengede-deng?"

_39192510_ap_vitali_300.jpg Pa to je resenje! Dengede deng je fraza koju cesto koristi Bas Ruten, ikona MMA sporta. Secam se da je na jednom treningu Bas objasnjavao da kad ti neko nudi glavu uvek gadjaj u pleksus. Jer kad ti zamahnes, on mrda glavu unazad i otvori pleksus kao na dlanu. Ne garantujem ali kao da sam se osmehnuo i pored krofne na usni. Prebacujem teziste na prste, zamahujem skraceno prednjim direktom i odmah rotiram snazno kukove, dok celo telo ide napred i svom silinom zadajem zadnji direkt direktno u pleksus. Pao je kao mokro cebe. Uspeo sam samo jednom da ga udarim spicom cipele u lice dok je padao. Znao sam da imam samo 2 - 3 sekunde dok nas ne razdvoje i probao sam maksimalno da ih iskoristim. Sedam mu na grudi i cekicam po faci. Kod drugog od 9 udaraca nos mu se pomerio u moju levu stranu. I dalje udaram, i ako me boli zglob desne ruke. Neko od nas dvojice mnogo krvari. Osecam snazne ruke kako me odizu sa ostataka od Big E.

"U redu je Milan. U redu je..."

"OKej sam. Okej..." I na foru se stizem jos jedared da ga udarim djonom od cipele u lice. Pa mamu ti jebem, zbog tebe li da gubim posao...

Kad sam se video u ogledalu shvatio sam da izgledam kao hotelski meni za dorucak. Na celu jaje, ispod oka sljiva a na usni krofna. Prilaze hokejasi da provere kako sam.

"Nemoj slucajno da se mesate kad imam 1 na 1. Ja obozavam ove fajtere da bijem."

"Izgledalo je kao da te bije, dok nije seo na foru. Alal ti vera brate. Jebao si mu kevu."

"I sestru..." Skromno dodajem ja dok mi se telo raspada od bolova.

Par nedelja nakon tuce, posto je bilo nemoguce, na osnovu moje face, da se objasni da sam pobedio u tuci, svojim drugarim asam pricao da sam imao saobracajnu nesrecu.


Epilog price je da se Big E i ja nikad vise nismo sreli. Cuo sam od jednog ultimejt fajtera koji dolaze na nas, strongman trening, da je Big E OK samnom. Ono mu je bila samo lepa tuca i nista licno!? Od tada sam isao 3 - 4 puta sa klijentima u Mynt, koji sada srecom ima novog vlasnika. Ja i dalje za svaki slucaj nosim rasklopivu palicu. Koliko li bi me bilo strah od njega da ga nisam izbio dva puta?










Komentari (343)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Gorstak Gorstak 01:36 03.02.2008

Re: preporučiću

( je l zvucim sad kao neka middleaged profesorica, ne daj Boze?!)


Ma jok!

Evo odo ja u ćošak da se stidim:)))
LunaParkic LunaParkic 01:45 03.02.2008

Re: preporučiću

Uh...jeste tesko biti fin
Obrenović Obrenović 03:14 03.02.2008

Why do we tell stories? - from Wordplayer

We tell stories as a means of understanding and being able to predict the behavior of THE most pressing challenge to our survival – OTHER HUMAN BEINGS.

I’m going to take the long way around to this, but bare with me here.

Evolutionary biology seems to work on the basis of minimalism, in other words, “use it or lose it”. Which is efficient as all hell. If a creature’s body doesn’t use something, like claws, the underlying sub-systems required to produce those features are sacrificed more and more with each passing generation, until you wind up with “fingernails”, and “toenails”, the vestiges of what were at one time useful, and used, claws.

Most species work on the basis of producing the absolute bottom line minimum of brain power required for them to survive, for one exceptionally good reason – brains are expensive. From a thermodynamics pov nervous tissue uses FAR more energy per unit time than ANY other type of tissue, including muscle tissue. That means that any organism that requires a lot of nervous tissue for a larger brain is going to need more energy (food) to run that brain. Thus, from an evolutionary pov, the fewer brains the better.

Humans, however, represent a fundamentally different approach to survival from pretty much any other creature, including apes.

Humans are the very first, and so far only, fundamentally cybernetic lifeforms to evolve.

I know, I know, that sounds more than a bit sciencefictionish, and a little over the top, but bare with me here. It’s a key factor that differentiates human evolutionary development from the evolutionary development of just about any other creature.

Instead of relying on claws, jaws, or a deadly sting to survive, humans rely on the combination of exceptionally dexterous hands, and a HUGE (and very expensive) brain to BUILD whatever claws, jaws, or deadly sting, they require.

Humans don’t need the strength of an ape, because a human with a simple spear is much more likely to survive the attack of a predator than even the strongest ape. In fact any predator attacking a human and its spear (let alone an organized group of humans bristling with spears), is much more likely to end up as food, than fed.

The same goes for fur, sharp teeth, speed, the ability to climb, a deadly sting, etc.

Once humans developed a large enough brain to come up with tools, and the hands required to make them, they crossed a developmental threshold that fundamentally altered the nature of the evolutionary changes they underwent from that point on.

Humans were no longer restricted to the limits of what their bodies could evolve to produce in the way of specialized organs or anatomical structures required for survival. Instead, they could make tools.

This developmental change was absolutely critical imo, and resulted in effectively “super-charging” human evolution. Humans no longer had to wait for evolution to go through its long and laborious process of developing changes in body parts. Humans could “evolve”, almost overnight, by simply altering the tools made to address changes in survival requirements almost as they occurred.

As a result the human body was reduced, more or less, to the bare minimum of structure required to produce tools as needed. (The use it or lose it factor).

Which is why I make the claim that humans are the first cybernetic lifeforms to evolve. Imo, it isn’t productive to view the development of man and his tools or technology separately. In a case like this, the two are better regarded as an integrated and inseparable whole, that developed as an integrated and inseparable whole. We are, and have been from the moment we started developing and relying on tools for our survival, cyborgs.

Lions, tigers, and bears (oh my!), quickly went from being primary survival challenges, to becoming reliable food staples, and sources of raw materials for making yet more tools (out of their bones, teeth, and hides, poor bastards), and that happened precisely because “lions, tigers, and bears”, and wolves, and sharks, snakes, and just about any other threatening creature you can come up with, were, and still are, limited to the abilities of their biological anatomy, and how quickly that anatomy can adapt to changes in survival requirements.

Humans don’t share that limitation, and as a result are able to out compete any species that does, because we can adapt our “synthetic anatomy” (tools), MUCH more quickly than any creature could ever hope to adapt its biological anatomy.

So what does all this have to do with storytelling?

Simple. Once humans evolved into essentially cyborgs, a nearly indomitable combination of organic tissue and synthetic constructs, that leverage the survivability and ability of that organic tissue to reproduce, what became THE most pressing challenge to humanity’s survival?

You bet. OTHER HUMANS.

Imo, it was probably the need to survive encounters with the newly emergent “Top Of The food Chain” – other humans - that formed the first critical need for language. But language, communication, in and of itself, wasn’t anywhere near enough to do the job. Beyond mere communication – understanding what was running through the head of another person – is what became critical to survival.

Understanding the needs and motivations of another human being requires more than just the ability to communicate simple concepts like “I’m horny”, “That’s MINE!”, or “There’s a whole herd of scrumptious beef on the other side of that hill”. Every story ever told – EVER – can be seen as a predictive analog, and means of understanding human behavior.

Human behavioral parameters are simply too complex and synergetic to be passed from one generation to another as instincts. So we developed a means of passing that information from one generation to another, and even from one individual to another, through STORYTELLING.

So why do we tell stories?

We tell stories as a means of understanding and being able to predict the behavior of THE most pressing challenge to our survival – OTHER HUMAN BEINGS.
ugly ugly 09:51 03.02.2008

Re: preporučiću

Ova konsultacija sa vama mi je dragocena jer u dijaspori nemam svo omiljeni kafic Nest i drugare koji se razumeju u sve. Vecina su bili ajkule u svojim bransama: sport, politika, medijji, kultura, biznisa... Interesantno je da sam pored dva svoja kafica sve svoje slobodno vreme provodio u nestu.

Ko nije bio deo dijaspore, a pogotov ko nije preko trnja stigao do ruza (ili jos putuje) nece sasvim da ukapira "veliku sliku". Mislim da si brzo i zasluzeno stekao siroku publiku, a i da je ta raznovrsna. Nekome se svidja kako pises, nekome o cemu pises. Zanimljivo je procitati tudja iskustva, cak i ako nisu prijatna, a pogotovo ako ih nikada licno necemo doziveti ili nismo doziveli. Tebi, opet, ovo dodje kao neki ventil i kontakt s maticom koja ce bolje da te razume nego Kimbo ili Alex.

Inace, ako ces ovo da shvatis kao kompliment, ponekad su me opisi tvojih avantura podsecali na neke od detalja zivota Ljube Vrapceta iz Mihajloviceve "Kada su cvetale tikve". Dobra knjiga, procitaj je ako vec nisi.
Strongman Strongman 11:07 03.02.2008

Re: preporučiću

Znate ono kad npr Spilberg napravi dobar film ali ga na kraju pokvari jer na zavrsetku price doda jos 20 min objasnjenja te iste price, da se ne desi slucajno da ga neko nije shvatio :)
E takve poruke nema :)



Jos je gore Ocean 12 koji se u prvif 45 minuta bavi raspletom prvog dela. Misssim...
Strongman Strongman 11:11 03.02.2008

Re: preporučiću

Hvala Vama sto se toliko zahvaljujete i sto odgovarate na svaki post :)


Zahvaljivanja nikad dosta kad su ljudi pravi.




"Sreca prati hrabre" - ta mi je omiljena!


Mozda je ova komplementarna:

do not ask what you cannot take by force
A i u Beogradu je "pravi Beograd" samo so called krug dvojke.



i oni nisu isfrustrirani svojim beogradskim poreklom dok ovi drugi insistiraju na svom beogradskom "poreklu"

Pa Milane zar nismo sada u kaficu.? Ionako je novi stepen evolucije ovaj virtuelni svet i ma kako bilo tesko prihvatiti, bolje nam je da se sto pre prilagodimo :)
Relax and enjoy the ride!




Ovaj blog mi je i kafic i komsiluk.
Strongman Strongman 11:13 03.02.2008

Re: preporučiću

Znam da je "narodu" zanimljivije da cita svadje ali meni se licno gade, zato i citam i komentarisem samo neke autore ovog B92bloga.
Bez ljutnje ali nije mi cilj da zabavljam bilo koga niti da budem citana i "poznata" na blogu vec da razmjenim misljenje sa drugim ljudima na odredjene teme.




Strongman Strongman 11:15 03.02.2008

Re: preporučiću

Evo odo ja u ćošak da se stidim:)))


Evo ja, kao razredni, te pustam da se vratis na mesto.
Jovan Jovan 23:45 03.02.2008

Re: preporučiću

"Sreca prati hrabre"


ILI

"HE, WHO DARES - WIN"

što bi rekao Dell boy
Strongman Strongman 23:48 03.02.2008

Re: preporučiću

Who win - win!
shOOter shOOter 18:37 03.02.2008

Posao u struci

Je li Milane, jesi li mozda pokusao da nadjes neki posao u struci? S obzirom da si zavrsio elektroniku, logicno bi bilo da si deo "odliva srpskih mozgova" a ti si "odliv srpskih misica i pesnica" sto je bas neuobicajeno i jedinstveno.
Mislim da je to resenje na duze staze a i pitanje je koliko ces jos moci da radis to sto radis sada. Jes' da nije mozda toliko zivopisno, ali je stabilnije.

Mala ispravka Bas' phrase is "denge dedenge dedang" koju je poceo da koristi jos 96-e kada je iseko mladjeg Shamrock-a, mada su se braca posle osvetila holandskom "El Guapu".
Strongman Strongman 21:12 03.02.2008

Re: Posao u struci

Dnevni posao mi je u struci a ovo sto citas mi je dopunski.

A Bas...


shOOter shOOter 23:07 03.02.2008

Re: Posao u struci

OOh Woow to je onda super. Znaci bouncing i BG ti dodje kao side job! Perfektno. Nisam imao pojma posto to nikada nisi pominjao u Blogovima?!?
A sta ti je dnevni posao?

Lepa slika sa Basom! Neznam zasto ali imao sam utisak da je on dosta nizi od tebe.

P.S. Poceo sam da vezbam:
http://i238.photobucket.com/albums/ff300/dpaunovic/Bench_Press.gif
Strongman Strongman 23:30 03.02.2008

Re: Posao u struci

Ja preso na tenis

shOOter shOOter 04:24 04.02.2008

Re: Posao u struci

Hahahahahahahahahaaaaaaa
Dobar dobar nema sta.
Imaj fino vece a ja/mi i dalje ocekujemo neki dobar blog.

POZDRAV
ugly ugly 06:42 04.02.2008

Re: Posao u struci

Ja preso na tenis

Sta? Sad im kosti lomis tenis reketima, a lopte guras u zdrelo?


ugly ugly 06:54 04.02.2008

Re: Posao u struci

a ti si "odliv srpskih misica i pesnica" sto je bas neuobicajeno i jedinstveno.

Jedinstveno? Ne bas. Mozda si mlad pa se ne secas, ali srpski misici, pesnice i jos neki delovi tela su bili medju prvima u talasu rane emigracije 60-tih. E, a ti drugi (nestasni) delovi tela su neke poslali na onaj svet...

http://www.profil.co.yu/prikazitekst.asp?Tekst=375
http://en.wikipedia.org/wiki/Stevan_Markovic
http://en.wikipedia.org/wiki/The_Markovic_affair
http://film.guardian.co.uk/News_Story/Guardian/0,4029,375447,00.html

Kasnije, krajem 70-tih godina sam putujuci po Evropi upoznao ili cuo za dosta nasih momaka koji su svoj gorki 'lebac zaradjivali izvozom pesnica. Mi smo ti narod s tradicijom u svakom pogledju :)
Strongman Strongman 08:07 04.02.2008

Re: Posao u struci





tigrich tigrich 08:08 04.02.2008

E kolega

Moje napredovanje u dijaspori mi lici na moravac. Tri koraka napred , dva u mestu, dva nazad, dva u mestu,... Ako jednom promasis ta tri korakak napred zaglavljen si tvrdo.

Kao i sada ni tada nisam imao prava na luksuz ocajavanja. Morao sam da nastavim da se borim.


Evo veliki pozdrav od josh jednog pechalbara, tj. mene. Ovo si tako dobro rekao da nema shta da se doda. Mnogo se lakshe chovek zaglavi tvrdo kad je "na stranom terenu"...Evo, ja tek pochela da te chitam, ali mi se chini kao da te znam...bash bash mi se svidja kako pishesh. Pozdrav veliki
Strongman Strongman 08:14 04.02.2008

Re: E kolega

tigrich


dobro dosla

baci pogled na moju pricu "Duugacak radni dan"


Pozdrav
tigrich tigrich 08:23 04.02.2008

Re: E kolega

Vazhi, samo shto moj duugachki radni dan upravo pochinje, a ovi Nemtzi me pritisnuli neshto u poslednje vreme...Razmishljam da pochnem da primenjujem tvoje metode...fali mi samo nekih 90-tak kg pride da to bude i uspeshno...Ali, nastavitju da se borim
Strongman Strongman 08:33 04.02.2008

Re: E kolega

Jeli jer jos uvek izucavas Himeru ili si presla na neku drugu ribu?

Gledao tvoj profil, tako mlada a vec Dr. Alal vera.

Drago mi je sto si na mom blogu doktorka.
tigrich tigrich 09:37 04.02.2008

Re: E kolega

Himera je u ovom sluchaju neshto izmedju kratke priche i pesme, ribe ne izuchavam, vishe volim tipove
Inache, bre, sad tju da potzrvenim shto me ovako javno hvalish:) Hvala. I meni se bash svidja ovde kod tebe na blogu...a mogao bi i neki novi tekstitj uskoro ksks (ovo mi je pozdrav sa mog bivsheg privatnog bloga, pa mi ostade kao navika:) znachi KSKS
ugly ugly 09:44 04.02.2008

Re: E kolega

Moje napredovanje u dijaspori mi lici na moravac. Tri koraka napred , dva u mestu, dva nazad, dva u mestu,... Ako jednom promasis ta tri korakak napred zaglavljen si tvrdo.

U zavicaju bi ti igrao moravac samo na nekoj svadbi. U zivotu bi ti to vise licilo na M.Jacksonov "moonwalk" (unazad, unazad, unazad...).

Strongman Strongman 09:46 04.02.2008

Re: E kolega

Pa ako - crveni. Imas dobru cirkulaciju.


Sada pisem, konceptualno, drugacije. Trudim se da uklopim sve u buduci roman. Par najboljih prica sa najeksplicitnijim scenama cuvam podalje od bloga. Neka budu iznenadjenje za citaoce.

KSKS avikakote
Strongman Strongman 09:52 04.02.2008

Re: E kolega

ugly

Moje napredovanje u dijaspori mi lici na moravac. Tri koraka napred , dva u mestu, dva nazad, dva u mestu,... Ako jednom promasis ta tri korakak napred zaglavljen si tvrdo.

U zavicaju bi ti igrao moravac samo na nekoj svadbi. U zivotu bi ti to vise licilo na M.Jacksonov "moonwalk" (unazad, unazad, unazad...).



Tako se igra na nekim svadbama u okolini Atlante.
tigrich tigrich 20:25 04.02.2008

Re: E kolega

Roman! WOW! Svaka chast:) Jedva chekam da to chitam:) a sad, idem da konachno prochitam onaj Duugachki radni dan...E da, pozdravi hokejashe, neshto su mi mnogo simpatichni:)
KSKS
Strongman Strongman 20:39 04.02.2008

Re: E kolega

Hajte vi...

Pa javite kako vam se svidja. A posle idi na "20 godina posle smrti".

A posle po izboru...

pozdrav
tigrich tigrich 00:19 05.02.2008

Pa da persiram onda i ja:P

e dakle, 20 godina posle smrti je JAKA pricha, vrlo. E sad nemojTE da mi se smejeTE, ali nekako, kad sam chitala neke druge priche, npr. Miami Vice ili American Girl, ili i ovu Biju nashi...nekako je kao da se surfuje po povrshini okeana...a 20 godina...e tu vetj treba poneti botze za vazduhom, i obavezna dekompresija posle chitanja...Inache, nisam nashla Duugachki radni dan...Pa Milanche, tjao
Strongman Strongman 00:36 05.02.2008

Re: Pa da persiram onda i ja:P

Ma sta fali dengede-dengede-deng pricama. Jedna od prednosti koju ima citaoc mojih prica u odnosu na realnost je sto glavni junak uvek pobedjuje. Sta god... glavni junak koristi nadljudsku snagu i doskoci prljavim, zlim i slicnim plaacenicima. Oni koji od Strongmana ocekuju visoke moralne norme u tuci su se zahebali jer Strongman uziva u sihodu, ali ne i u pravljenju.

Da ne budem sopstveni kriticar, ali ima da se probere i jos neka malo ozbiljnija prica od onih povrsinskih (bar 3 komada).

Ma u sustini nasao sma si strasno dobar hobi i uzivam u njemu.

pozz


p.s. zasto li svi pisu "pozz" a ne "poz." ili "poz"?
tigrich tigrich 07:54 05.02.2008

Re: Pa da persiram onda i ja:P

Ko je rekao da neshto fali dengede-dengede-deng prichama? Jesam ja odmah rekla da mi se jako svidjaju?? jesam...e sad, ona od "20 godina posle" jeste drugachija, pa shta sad? Pa nishta...Nisam htela da kazhem da su one ostale povrshinske u smislu 'plitke' nego da se brzo i pitko chitaju i da nekako brzinski, bash kao na surfu, uvedesh i izvedesh chitaotza u taj konkretni dogadjaj...dok u famoznoj "20 godina posle" ne ide tako brzo, nego stepen po stepen, kao kad se spushta u dubinu, jbt, ali to je vishe kvantitativno a ne kvalitativno, a i kad se zavrshi chitanje, ostaje josh nekoliko stvari koje nisu sasvim jasne...eto, nisam uopshte mislila da su ostale priche loshe...uf, bre, shto skachesh na prvu loptu!...netju ni ja da budem nichiji kritichar, odsad tjutim...da budem taj chitalatz koji uvek pobedjuje
Poz
Žarko Dukić Žarko Dukić 01:58 06.02.2008

Kakav si TZAR!!! :)

Strongman, kao majstor jedne od borilačkih veština, moram ti reći da sam oduševljen tvojim tekstom. Odlican opis fight-ova. Poželeo sam na momente da ti u toku čitanja dam neki savet, ali očgledno da ti nije potreban, prirodan si talenat. :)
Strongman Strongman 06:22 06.02.2008

Re: Kakav si TZAR!!! :)

da se ne busam u grudi lazno... Nikad nista borilacko nisam trenirao. Kad kazem trenirao mislim na moj nacin treninga - posveceno treniranje. Probao sam malo boks, mozda 5 - 6 puta sa pokojnim Bracom Tajsonom dok ga nije ubio Bane Rovac, isao sam u dzudo klub kod Spase na rekreaciju (citaj "moze biti samo jedan", ... Ostalo sam navatao u razgovorima sa ljudima koji znaju, gledajuci youtube i citajuci clanke, prateci UFC i naravno kroz mnogobrojne tuce.

Jos jednom, da istaknem da nisam povezan ni sa jednom borilackom vestinom, da mahom siroko zamahujem i ne koristim zamah kukova i celog tela, a gard drzim tek kad biju...

Zarko hvala ti na majstorskoj kritici.


Pozz
Žarko Dukić Žarko Dukić 15:28 06.02.2008

Re: Kakav si TZAR!!! :)



Strongman

da se ne busam u grudi lazno... Nikad nista borilacko nisam trenirao. Kad kazem trenirao mislim na moj nacin treninga - posveceno treniranje. Probao sam malo boks, mozda 5 - 6 puta sa pokojnim Bracom Tajsonom dok ga nije ubio Bane Rovac, isao sam u dzudo klub kod Spase na rekreaciju (citaj "moze biti samo jedan", ... Ostalo sam navatao u razgovorima sa ljudima koji znaju, gledajuci youtube i citajuci clanke, prateci UFC i naravno kroz mnogobrojne tuce.

Jos jednom, da istaknem da nisam povezan ni sa jednom borilackom vestinom, da mahom siroko zamahujem i ne koristim zamah kukova i celog tela, a gard drzim tek kad biju...

Zarko hvala ti na majstorskoj kritici.


Pozz





Ukoliko dodjes u Beograd, dobro dosao si u neki od mojih klubova da vezbas i treniras! :)

Poneki savet ce ti dobro doci, radimo Kyokushin karate kao osnovu, boks i brazilsku dziu dzicu.

Bas Ruten je jedan od uzora.

Dakle, nadam se da cemo time doprineti za nasu Srpsku stvar, pa da i ti onda nekom stisces šaku za nekog novog Srbina. :)

Pozz



Ja sam ovaj u sredini, a ovu dvojicu verujem da ces prepoznati.

Gorstak Gorstak 16:51 06.02.2008

Re: Kakav si TZAR!!! :)

Ja sam ovaj u sredini, a ovu dvojicu verujem da ces prepoznati.

Teniseri!!!
Žarko Dukić Žarko Dukić 17:07 06.02.2008

Re: Kakav si TZAR!!! :)

Da Noletovi drugari. :) Posebno ovaj levo, njemu ne treba reket, on moze sakama da igra tenis... :)
nikolanis nikolanis 16:53 11.02.2008

Interesantno

Nekako mi je drago zbog tebe,iako te ne poznajem,
radujem se tvom uspehu!
Dopada mi se i tvoj stil pisanja!
Pozdrav Iz Trim kabineta Banker kluba!
Strongman Strongman 20:12 11.02.2008

Re: Interesantno

Hvala Nikola

Pozdravi drustvo u Paliluli
Mozaik Mozaik 23:38 28.02.2008

opet impresionirana

mozda s malim zakasnjenjem, ali bolje ikad nego nikad...
Strongman Strongman 01:01 29.02.2008

Re: opet impresionirana

fala lepo
Mozaik Mozaik 09:04 29.02.2008

Re: opet impresionirana

Mislim da bi treballo ozbiljno da razmislis o pisanju knjige prica. Ako ti se nece, onda cu ja da prikupim tvoje tekstove i objavim (I ZARADIM PARE NARAVNO!).
Strongman Strongman 12:24 29.02.2008

Re: opet impresionirana

mozaik za knjigu se polako sklapa. Treba da objedinim vremenski i eto. Fale mi jos 5 - 6 prica....


Puno pozdrava iz Majami Bica
Strongman Strongman 11:07 08.03.2008

Re: Evo najzad se registrovah

Onda si debeo ako ti samo 20 kila fai.

Salim se. Dobro dosao na blog.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana