"Ajde ti, debela picko... Ajde ti i ja jedan na jedan. Dodji ako imas muda..."
Po pogledima kolega sam ukapirao da sam ja debela picka. A glas bi mogao da pripada samo jednoj osobi - Big E. E jebi ga. Niko od izbacivaca mu ne prilazi kao da ima mitraljez u rukama. Big E definitivno nije zajebancija. Necu valjda da se bijem jedan na jedan.
Kasnim sa kirijom, prazan frizider, nagomilane opomene pred iskljucenje struje, iskljucen telefon, kablovska, imamo samo jos jedan pampers... Tako je izgledao moj zivot pred dolazak u Ameriku. Imao sam srecu da mi kumovi i drugari nisu trazili pozajmljene pare, vec nudili ponovo. Bilo me je sramota ali sam ziveo od donacija. Borio sam se kao lav da nadjem neki posao ali nije islo. Jedini izvor prihoda su mi bila strongman takmicenja koja su bila svake 2 - 3 nedelje a to je bilo nedovolno za zivot. Vec mesecima razmisljam da zapalim u inostranstvo. Imam vize ali nemam para za kartu. Kao Patak Daca sto ili ima konzervu ili kljuc za otvaranje konzerve.
Po dolasku u Majami Bic, nakon velikog uragana neznog imena Wilmana, na jedvite jade sam skupio pare za stan i preteko mi 41 dolar. Nisam imao nista od namestaja, nisam imao cak ni posteljinu. Zbog vremenske nepogode, nisam imao ni struju, ni klimu a voda je bila prohladna. Normalno da nisam imao ni telefon. Ok, tusiranje hladnom vodom mi nije predstavljalo veliki problem kao i spavanje na patosu. Najvise me je mucilo sto nemam rezervnu varijantu ako ne nadjem posao za 5 - 6 dana. Odlucio sam da jedem svaki drugi dan, da mi budzet potraje. Preko dana sam gledao da se uvucem u neku klimatizovanu radnji u odmorim od vrucine a uvece sam isao od kluba do kluba i pitao za posao. Kad mi traze broj telefona kazem da sam izgubio ali da mogu da prodjem sutradan da proverim. Sa svojom konstitucijom sam bio primamljiv svakom sefu obezbedjenja, ali nedostatak papira za rad me je smanjivao na nivo petnaestogodisnjaka. Jedinu fiksiranu obavezu, koju sam imao je da se javljam Nenadu, dzinu mekog srca, jedinom prijatelju kog imam u majamiju, svakog dana u 4 popodne da ga pitam jel ima neki posao za mene. Tako je moja dnevna rutina tekla dan za danom: budim se na patosu sa glavom na putnoj torbi, 50 sklekova, tusiranje hladnom vodom, preskakanje dorucka, kuliranje u trznom centru, telefonska govornica i zvanje Nenada, preskakanje rucka i vecere, trazenje posla...
Posle 4 - 5 dana Nenad mi daje nadu:
"... Ima tu jedan klub, "Rock Bar" oticicemo da pitamo. Kad te vide, tolikog, ne mogu da te odbiju"
A ja najvise volim poslovne varijante kad ne mogu da me odbiju. To mora da upali.
"'Ajde dolazim po tebe oko 10:30." zaklucuje Nenad nasu komunikaciju.
Malo je ljudi sa kojima ne volim da se rukujem. Jedan od njih je Nenad. Vazim za jednog od najjacih ljudi na svetu i mogu golim rukama da zdrobim neotvorenu limenku koka kole i iscepam podeblji telefonski imenik, ali to sve pada u vodu kad se rukujem sa Nenadom. Visok 2.05 ceo, kao od brega odvaljen sa sakama kojim moze da odvrne tocak na kamionu. Prilikom svakog rukovanja voli da proveri snagu "Najjaceg Srbina" sto je meni skroz neprijatno. Verujem da moj trogodisnji sin Ivan ima vise sanse da mi zgnjeci ruku nego ja Nenadu. On je jedan od tipova koji nije slatkoreciv ali ume da ubedi da se prihvati njegova ideja.
U 10:45 Nenad i ja vec parkiramo ispred Rok Bara u mirnoj ulici preko puta. Diskoteka Rok Bar je sestrinska diskoteka cuvenog "Mynta" koje drze neki rutavi Francuz koji ne ide nigde bez svog opasnog telohranitelja koji je strah i trepet u firmi. "Mynt" je u prvih pet na Saut Bicu a "Rock Bar" se slepuje uz nju. Pol, sef obezbedjenja je ujedno i menadzer diskoteke.
"Pol dis is Milan, maj frend from Serbia" Pocinje Nenad svoju ponudu."U bre koliki ste vi Srbi." Kaze pol, impresionirano se rukujuci samnom. Nakon toga pruza ruku Nenadu. Oni se rukuju i rukuju. To traje, boga mi, ceo minut.
"Pol, ucinio bi mi veliku uslugu ako bi zaposlio Milana, on je ekspert za obezbedjenje sa ogromnim iskustvom." Nenadova ruka se ritmicno klati gore dole pomerajuci celog sefa obezbedjenja napred nazad.
"Nenad, hvala ti sto brines, ali za sada smo puni. Cim se ukaze prilika sigurno je da cemo ga pozvati"
"Pol, ti znas koliko te cenim, a i Milan mi je mnogo dobar prijatelj. Ne bi trebao da ispustis ovakvu priliku." Rukovanje jos traje i cini mi se da Nenad polako pojacava stisak. Pol, majstor nekog borilackog sporta, zacudjeno gleda u svoju saku koja je nestala u Nenadovoj.
"Nenade, canim to sto cinis za mene. Neka zemljak dodje u iduci cetvrtak..." Primecujem, lagani cim Nenadove rucerde, i bolnu grimasu na licu prvog coveka obezbedjenja diskoteke.
"Ma nema potrebe da cekate toliko. Evo ga Milan ovde, diskoteka radi... Ako ti hoces ja mogu da zamolim Milana da pocne veceras da radi" Dok Nenad prica, i drzi Pola u stisku, podseca me na pecarosa koji zamahuje stapom.
"U pravu si Nenade. Zasto da cekamo? Momak je obucen u crno, neka pocne odmah da radi. Pocetna plata je 100 dolara za vece..." Malo rukovanja, podizanja obrva, cujem prste kako krckaju. "Ali vidim da momak nije pocetnik. Neka bude 125 za vece."
"Pol hvala ti. Tvoj sam duznik." Rece Nenad, protresuci jos dva - tri Puta pola prekidajuci rukovanje.
Lepo preplanuti sef obezbedjenja je od stiska dobio par belih traka na saci. Valjda ce da se zaleci to do nove godine.
"Milane, poceo si da radis. Zahvali se Polu i nemoj da me brukas. Ja cu doci kasnije da te obidjem." Rece Nenad i ode da se nadje sa nekim drustvom.
Nisam mogao da verujem. Pa mi smo u Srbiji nikad nismo ovako trazili posao, ovako smo uterivali dugove. Ali drugi kontinent ima drugacije obicaje. Divni neki ljudi. Pa svi nesto srdacni pa se rukuju, pa cine jedni drugima, pa zahvalni,...
"Milan, dobro dosao. Radis cetvrtak, petak i subotu od 10:30 do 5 ujutru. Plata je 125 dolara za vece. Placam kes. Mi ovde nismo agresivni, uvek se konsultuj samnom kad imas situaciju. Ok?"
"Nisam ni ja agresivan. Hvala vam za posao. Necu da vas razocaram sigurno"
I tako ja dobio svoj prvi posao. Postao sam i zvanicno gatarbajter. Plata 375 nedeljno. Pa to je super. Platim kiriju, imam za klopu a ostane i da posaljem neki dolar porodici. Iz nedelje u nedelju moje samopouzdanje je raslo, platio sam da mi puste struju, uzeo sam mobilni telefon, nasao neki dusek i posteljinu, otvorio racun u banci ... Poceo sam da funkcionisem. Cak sam imao i par stavki i u frizideru. Na poslu nije mnogo tesko. Vecina problema se zavrasva opomenom a one koje sam morao da izbacim su izlazili bez protivljenja. Izgledalo mi je da sam napokon upao u masinu.
Jedne noci stojim ja za sankom udrvljen kao prazi luk i fiksiram pogledom polu golu plesacicu. Dakle radna atmosfera skroz, ja se prebacio na auto pilota. Iz dremke me prekida neuobicajeno komesanje gostiju. Zakljucujem da je ozbiljna frka jer vidim ljude kako se sklanjaju iz dela kluba gde je pult na kome je DJ. Ja se, naravno, zaputim tamo. Takav mi je posao. Zatekao sam plavokosog, istetoviranog tipa u majici na bratele sa nekim africkim ogrlicama kako sedi na na grudima drugom tipu i udara ga u glavu. Ovaj odozgo me neodoljivo podsecao na umanjenu kopiju Denisa Rodmana iz vremena kada je ludacki farbao kosu. Donji momak je licio na profesionalnu vrecu za boks. Dobijao je, jedan za drugim, snazne udarce u glavu. Scena kao sa ultimejt fajta. Ono sto me zbunjuje je da dvojica izbacivaca stoje tik uz njih i ne mesaju se u svoj posao. Prilazim Rodmanu i tapsem ga po ledjima da prestane:
"Let him go! let him go!".
Posto i na moje insistiranje da prekine ne reaguje, poduhvatim ga ispod miske a preko grudi i odignem sa coveka boks vrece. Ima jasno izrazene misice i izgleda krupnije od svojih 85kg, mada nisam imao vecih problema da ga dignem. I ako sam bio spreman na reakciju, njegovo cimanje je prevazislo moja prethodna iskustva. Kao da sam uhvatio divlju macku. Poceo da se otima kao nezdrav. Znam da ne moze da se oslobodi mog zagrljaja - sigurno. Ne popustam jer mi je jasno da hoce da se bije i samnom. On cima glavom unazad da me udari, ali ne uspeva jer sam zalepio celo za njegova ledja. U jednom trenutku se snazno izvije i uspeva laktom da me udari u usnu. Mrzim kad me neko udari. Snaznim cimom ga podizem 30-ak santimetra iznad tla, i dok lebdi, menjam hvat i od ispod pazuha, prelazim na vrat. Iznenadjuje me brzina reakcije kojom tip okrece glavu na stranu prema mom bicepsu. To je jasan potpis tipova koji treniraju jiu jitsu. Na njegovu nesrecu ja nisam sklon postovanju pravila fer borbe i dok ga davim desnom rukom odpozadi levom mu se podvlacim ispod nosa i snazno vucem na gore. Njegova glava, mahinalno, prati moj pokret i otvara vrat gde ja uvlacim desnu ruku do idealne kompresie karotidnog trougla. ponovo koristeci levu ruku i njegovu glavu kao polugu pritezem savrsenu "rear naked choke", nesto sto mi zovemo spanskom kragnom iz meni nepoznatih razloga. Videvsi koliko je sati, nabildovani reaguje kao iz knjige, udara petama u potkolenice, proba da se nagne napred, pa da vrati glavu u moje lice... 6, 7, 8,... Najdalje do 20 sekundi mu treba da se uspava. ..., 12, 13,... toliko snazno me je stegao za jaja da mi doslo da placem. Ne smem da ga stegnem jace, moze vrat da mu pukne a boli me k... 19, 20.
"Spavaj mi spavaj
bebice moja..."
Moja uspavanka pocela da deluje. Osecam kako mu se opustaju misici i kako mu klonula glava. Bacam ga kao dzak krompira na pod, pored njegovog demoliranog protivnika. Desna potkolenica me bas boli. Jebale ga kaubojke. Dobro me je potkacio i odrao kozu, osecam mi curi krv niz nogu. Ne smem da progovorim, znam da mi je glas piskutav. Od snaznog stiskanja primarnih polnih karakteristika glas mi se istanjio i od dubokog basa postao alt. Gornja usna mi otekla na velicinu solidne krofne.
"Jebi ga... jebi ga... JEBI GA!!" Psuje pol.
"Milan idi kuci. Idi molim te, zvacu te sutra." Veoma nervozno kaze Pol.
"Ma ne brini ima da se probudi za 20 sekundi." Samopouzdano odogovaram.
"Idi odmah, molim te. Razgovaracemo sutra." Zapoveda Pol dok drzi glavu usnulog borca u krilu i pljeska ga po licu da ga probudi.
Kako mi je naredjeno, tako sam i uradio. Otisao sam kuci i nije mi bilo jasno do sutradan sto se Pol toliko uzbudio. Jedan telefonski poziv mi je objasnio sve. Agresivni tip se zove Big E je telohranitelj vlasnika. Bio je neki prvak u kik boksu, pa par godina u zatvoru i sada se preorjentisao na ultimejt fajt. Nije imao jos meceve ali se intenzivno sprrema. Polu je zao sto morta da me se lisi, nisam nista pogresio, ali ne zeli da ima potencijalnu bombu u klubu. Savetuje me da se pazim jer Big E ima kad tad da mi se osveti.
"E jebi ga... E jebi ga! E JEBIGA BAS?" Dodje red i na mene da psujem. Posle velike krize u Srbiji, posle teskog iskusenja koja je donelo preseljenje na Majami Bic, i kada je izgledalo je da sam na putu da stanem na noge, doziveo sam razocarenje gubitka posla. Kasnije sam naucio da je Amerika puna skrivenih zamki i da moze zivot ta ti krene pogresnim tokom, bukvalno, preko noci. Moje napredovanje u dijaspori mi lici na moravac. Tri koraka napred , dva u mestu, dva nazad, dva u mestu,... Ako jednom promasis ta tri korakak napred zaglavljen si tvrdo.
Kao i sada ni tada nisam imao prava na luksuz ocajavanja. Morao sam da nastavim da se borim. Sada barem imam telefon i odstampne sam vizit kartice da moze neko da me kontaktira za posao. malcice sam sredio stan pa ne spavam vise na patosu,a uveo sam i struju. Neznam da li mi je bilo teze sto sam izgubio posao ili da pozovem Nenada da mu to kazem:
"Ma to su govna ti Francuzi. Ko ih jebe. Trebao si da ih prebijes... Idemo mi veceras u Metropolis. Oni imaju 30 izbacivaca. Svidjace ti se tamo..."
I ovoga puta Nenad je posao da me zaposli. Kaze da i ovde ne mogu da ga odbiju. Metropolis je bio otkrovenje za mene. Ogromna diskoteka sastavljena iz pet delova uredjenih tematski: africka, egipatska, tehno, hip hop i rimska. I svaki za sebe moze da bude prilicno prostrana diskoteka sam za sebe. Ogroman parking ispred, ogromna guzva na ulazu u diskoteku, ogromna guzva unutra, ogromno obezbedjenje i meni prilicno nejasna navigacija iz sobe u sobu. Osecao sam se nezno zbunjen. Bio sam ubedjen da ne bih umeo nikad da nadjem izlaz. Setajuci diskotekom videli smo vrlo prekomernu i vrlo krvavu reakciju trojice ogromnih, elegantno obucenih crnaca iz obezbedjenja. Izvodili su dva tipa koji su se pobili. Iznenada i pored snaznog hvata kojim su ga drzali izbacivaci, jedan od problematicnih je poceo snazno da se suprostavlja. Bez emocija, kao grobar na ukopu, gorostas u skupom odelu ga je tresnuli o zid. Ipak je to samo biznis. Dok je izgrednik curio niz zid za njim je ostao krvavi trag kao u Tarantinovim filmovima. Jedan od predatora se osvrnuo oko sebe trazeci potencijalne saucesnike ove dvojica jadnika. Moram da priznam da sam se osetio nezasticenim kada su nam se susreli pogledi i skoro da sam se uhvatio Nesi za ruku.
Napokon smo nasli Krisa, krupnog momka od nekih 185cm, koji je sef obezbedjenja. Nenad ponavlja nastupiz Rok Bara s tim sto je umesto rukovanja primenio pozdrav sa grljenjem. Bilo ko sa bencom manjim od 160 kg bi se onesvestio vec posle pola minuta Nesinog pozdrava. Nisam mogao od buke da pratim razgovor, a nisam ni morao. Znao sam da im se svidjam i da ce Kris da otpusti i rodjenog brata, ako treba, samo da ga Nesa pusti da udahne malo vazduha.
"Milan, dobro dosao. Radis cetvrtak, petak i subotu od 10:30 do 5 ujutru. Plata je 125 dolara za vece. Placam kes. Vodi racuna ovde ume da bude opasno. Drzi se grupe i ne pocinji nista ako nemas barem trojicu sa sobom. Ako nemas pancir, potrudi se da ga nabavis. Ako nemas lampu kupi onu najvecu. Zbog nenadove preporuke stavljam te u interventni tim..." Znaci Nesa im je nesto napricao i sad sam ja u timu sa onom trojicom. Ako nista drugo, uvek mogu da se pravim da ih ne poznajem kad zagusti.
Metropolis je bio poznat po cestim tucama i po rigoroznom obezbedjenju. Za vece je umelo da bude i po 7 - 8 tuca. Moj posao je bio da ucestvujem u svakoj. U pocetku sam bio rezervisan. Kasnije nije bilo vremena za to. Problemi su se desavali kao na traci pa mi je bilo zamornije da trcim sa kraja na kraj diskoteke nego da se bijem. Tu sam savladao do tancina davljenja, polugu na palcu, udarac u jaja, razna bacanja ali i pesnicenje. Cak sam imao toliku kontrolu da sam u problem ulazio spreman da probam neki novi zahvat, kao, recimo, davljenje kragnom od jakne ili "gasenje svetla". To je stara fora sa prebacivanjem jakne preko glave i izgrednik bude toliko sputan da mu opadne moc opiranja skoro na nulu. Od straha da ne izgubim posao ili da ne dobijem batine, postao sam najzajebaniji. Trojici dzinovskih crnaca Francisku, K.C.-u i Bambi su se uvek dopadale moje inventivnosti u poslu. Desavalo se da neka ekipa napravi i po 2 - 3 sranja koja su na granici izbacivanja, a mi pretrcimo pola diskoteke kad dobijemo poziv. Tu se igrala moja, hokejaska fora. Obicno izbacivaci, ne toliko krupni kao mi, odigraju foru da su preplaseni i daju krila tipovima koji su reseni da naprave sranje. Osokoljeni "strahom" obezbedjenja prelazili su liniju "posle koje nema nazad". Onda u igru ulazi ruska hokejaska konjica, ne prikosnovena 80-ih: Larionov, Makarov, Fetisov i Krutov i delje. Tu lete zlatni zubi, naocare, kacketi, pa cak i patike... Zbog raznovrsnosti igre i novih ideja vrlo brzo sam se, kao jedini belac, nametnuo kao lider tima. Postao sam HNC - head nigga in charge, kako su me zvali drugari iz prvog tima.
Sve je islo glatko prva dva meseca. Previse glatko. Stekao sam reputaciju u tucama bez osnovnih znanja o borilackim sportovima, nesto kroz praksu a nesto i kroz blefiranje. Dobar sam za amatere, ali strepim da ce da se pojavi neko ko zna kako se bije i ko nece da se sledi sto imam 140 kg.
Kriticno vece je pocelo je uobicajeno. Setali smo se od sobe do sobe, grebali se za red bull iz sankova i komentarisali silikonska cuda savremene hirurgije. Nase idilicno druzenje je pekinuo poziv preko radija "Code red, code red. Hip hop room, hip hop room!". Sva cetvorica smo se, bez reci, zatrcali prema hip hop sobi, svetleci baterijskim lampama kao rotacionim svetlima. Zalomilo mi se da sem drugi u koloni pa nisam morao da razgrcem masu. Kad smo dosli na lokaciju sa koje je upucen poziv prvo sto sam video je jedan izbacivac kako krvari na usta. Zatim jos jedan kako sedi na patosu drzeci se za glavu okruzen dvojicom koji pokusavaju da ga podignu. Kroz grupu izbacivaca cujem glas:
"Ajde ti, debela picko... Ajde ti i ja jedan na jedan. Dodji ako imas muda..."
Po pogledima kolega sam ukapirao da sam ja debela picka. A glas bi mogao da pripada samo jednoj osobi - Big E. E jebi ga. Niko od izbacivaca mu ne prilazi kao da ima mitraljez u rukama. Big E definitivno nije zajebancija. Necu valjda da se bijem jedan na jedan:
"Nije ti bilo dosta pederu. Sad cu da ti pokazem, ima da mi ga pusis ovde pred svima" izgovaram cekajuci da moji hokejasi uklizaju i da ga u fer tuci 4 na 1 oduvamo. Medjutim, moje blefiranje je bilo pogresno shvaceno. Pustili su me da se sam samcat bijem . Jebao ih fer play code. A Big E on nikad veci. Sa svojih 85 kg i 185 cm mi je izgledao kao dzin. Jos je imao iste kaubojke na nogama. One sto mnogo bole.
Na moju iskrenu zalost, ugasili su muziku i upalili svetlo. Jos samo kokice i kokakole da uzmu. Svi hoce da gledaju kako Musa dere jarca. Od adrenalina zaboravljam sta sam u horoskopu ali pouzdano znam da me ne zovu Musa. Krecem skolski prednjim direktom malo ispod brade. Pogadjam, ali vazduh koji mi je Big E izbacio iz pluca udarcem noge u rebra. Vidim da mu nesto smesno. Probam ponovo prednjim direktom, on mi cisti prednju, levu nogu i ja posrcuci padam na desno koleno, postajem divna meta za seriju pesnica u glavu. 3 - 4 do prilike. Kapiram da nece da me dokrajci, vec hoce debelo da me ponizi. Predao bih ja da ne gledaju ljudi, ali ovako... Jos mogu da me odpuste. Idem disciplinovano, jedini napad koji znam, ali probam dva direkta za redom. Magarac prekrstio ruke na ledja i mrda glavom a ja zamahujem u prazno kao mace kada juri mlaz baterijske lampe po zidu. Jos me castio low kickom u butinu. Rezimiram situaciju: glava mi otecena, rebro me otkida od bolova, desno koleno me boli od pada a leva butina od udarca. Domaca publika mi polako okrece ledja i opredeljuje se za kvalitetnijeg borca. Dok namestam gard gledam levo desno, da nema neka flasa ili neko da je izvadi baterijsku lampu. Lepo mi rece Kris da kupim najvecu, a ja kupio lampicu za zubare. Ponovo probam kombinaciju prednji-prednji i ne ide. Ovo govno od coveka, sto zajebava radni narod u diskoteci, mi se smeje:
"Sta je debeli? Nece nesto... Nema dengede-dengede-deng?"
Pa to je resenje! Dengede deng je fraza koju cesto koristi Bas Ruten, ikona MMA sporta. Secam se da je na jednom treningu Bas objasnjavao da kad ti neko nudi glavu uvek gadjaj u pleksus. Jer kad ti zamahnes, on mrda glavu unazad i otvori pleksus kao na dlanu. Ne garantujem ali kao da sam se osmehnuo i pored krofne na usni. Prebacujem teziste na prste, zamahujem skraceno prednjim direktom i odmah rotiram snazno kukove, dok celo telo ide napred i svom silinom zadajem zadnji direkt direktno u pleksus. Pao je kao mokro cebe. Uspeo sam samo jednom da ga udarim spicom cipele u lice dok je padao. Znao sam da imam samo 2 - 3 sekunde dok nas ne razdvoje i probao sam maksimalno da ih iskoristim. Sedam mu na grudi i cekicam po faci. Kod drugog od 9 udaraca nos mu se pomerio u moju levu stranu. I dalje udaram, i ako me boli zglob desne ruke. Neko od nas dvojice mnogo krvari. Osecam snazne ruke kako me odizu sa ostataka od Big E.
"U redu je Milan. U redu je..."
"OKej sam. Okej..." I na foru se stizem jos jedared da ga udarim djonom od cipele u lice. Pa mamu ti jebem, zbog tebe li da gubim posao...
Kad sam se video u ogledalu shvatio sam da izgledam kao hotelski meni za dorucak. Na celu jaje, ispod oka sljiva a na usni krofna. Prilaze hokejasi da provere kako sam.
"Nemoj slucajno da se mesate kad imam 1 na 1. Ja obozavam ove fajtere da bijem."
"Izgledalo je kao da te bije, dok nije seo na foru. Alal ti vera brate. Jebao si mu kevu."
"I sestru..." Skromno dodajem ja dok mi se telo raspada od bolova.
Par nedelja nakon tuce, posto je bilo nemoguce, na osnovu moje face, da se objasni da sam pobedio u tuci, svojim drugarim asam pricao da sam imao saobracajnu nesrecu.
Epilog price je da se Big E i ja nikad vise nismo sreli. Cuo sam od jednog ultimejt fajtera koji dolaze na nas, strongman trening, da je Big E OK samnom. Ono mu je bila samo lepa tuca i nista licno!? Od tada sam isao 3 - 4 puta sa klijentima u Mynt, koji sada srecom ima novog vlasnika. Ja i dalje za svaki slucaj nosim rasklopivu palicu. Koliko li bi me bilo strah od njega da ga nisam izbio dva puta?