Ako policajca na kontrolnom punktu pogledaš malčice popreko ili, ako mu se baš tako hoće, on može očas posla da ustanovi kako ne možeš nikud, jer na fotografiji ne ličiš na sebe. Ili da ti je neka stranica u pasošu sumnjivo izgužvana. Čudno je to naše neevropeizovano parče Evrope. Nikad ne znaš na kakvu minu možeš da zgaziš.
Onomad, blizu Kelebije, jedva uspem da izbunarim tu sveščicu sa dna torbe i brzo je spremim na pregled. I poluosmeh, najprirodniji koji je u takvim okolnostima moguć. Mojih pedesetak saputnika učinilo je isto, ali se ubrzo ispostavilo da za tako opsežne pripreme uopšte nije bilo potrebe. Mađarski policajci nam samo mahnuli i gotovo. Pređosmo granicu, a da nas niko ništa nije pitao.
Šta je sad ovo? Jesmo li možda, otkad nisam slušao vesti, ušli u Šengen? U besmislenost svoje pretpostavke uverio sam se već pred srpskom rampom. Tamo je bilo sve po starom: listanje pasoša od korice do korice, skeniranje sadržine putnih torbi okom carinika, prozivka za plaćanje carine... Poleteše kineske gaće i čarape, hrvatska vegeta, tajvanske igračke za decu i odrasle, „Ikea“-kišobrani, „Teskov“ paprikaš, uz siktanje gnevnih švercerki.
Neki bojažljiviji putnici su molili šofera da se vratimo na mađarsku stranu i da zamolimo policajce da nam ipak ispečatiraju pasoše, da posle ne ispadne kako smo granicu prešli ilegalno.
Vozač se najpre u neverici smeškao, ali kako su molioci bili sve uporniji, shvatio je da se ti ljudi ne šale.
– Vama, bre, nikako ne valja. Ni kad vas pretresaju do gole kože, ni kad vas puste bez pasoša. Niste vi za Evropu! – reče prekorno.
Putnici se pokunjiše i ućutaše.
– Ali gospodine, ko će posle da nam poveruje da smo na vreme izašli iz Mađarske? – oglasila se bakica iz sredine autobusa, negde oko Novog Sada.
Umesto vozačevog komentara, začula se iznenadna škripa kočnica i naše glave poleteše napred. Šofer je krenuo u rikverc, a zatim prema okretištu.
– Majstore, šta to bi? – povikasmo u glas.
– Bi, šta bi! Vraćamo se po pečate!
Gospođa je počela da aplaudira i da uzvikuje kako je najzad sve po propisu.
Većina je odmah poskakala sa svojih sedišta s namerom da udavi babu, a potom i šofera. Nastala je cika i vika, i ko zna gde bismo i kako završili, da neko od putnika nije mobilnim telefonom pozvao vlasnika prevozničke agencije i omogućio mu direktan prenos našeg programa.
– Dobro šefe, dobro… – bilo je sve što smo od vozača čuli pre nego što su autobuske gume ponovo zaškripale i naša tela, a potom i glave, opet bili poneti južno.
(Iz knjige dnevničkih zapisa "Čajanka s ježevima")