Naivni pokušaj meditativne redukcije drugog čoveka, ili sebe, do srži ...
"Won't somebody tell me, answer if you can!
Want somebody tell me, what is the soul of a man
I'm going to ask the question, answer if you can
If anybody here can tell me, what is the soul of a man?"
... bez gibanja kroz čudesni svet improvizacije u dodiru i mirisu kroz koji skoro svi, po toj nekoj božanskoj pravdi, dobijemo za života nekoliko puteva, pa prohodamo.
Ja sebe sve češće uhvatim zarobljenog u hipnotičkoj lepoti nepoznatih ili manje poznatih ljudi koji se na nekom odstojanju od mene kreću, zrače i meko uvijaju prostor i muziku oko sebe, pravu ili muziku raznih reči, čak nebitnih u značenju, pa često i utoliko lepših.
Neprimetno sam uplivao u ovaj novi svet još davno, i u mojim godinama je mnogo davnog, ne sećam se kako i kada i samo nagađam da sam se dotakao, negde i nekako, koncepta lepog koji nam je svima urođen - urođena svest o prepoznavanju osnovnog lepog, onog koje poštuje osnovnu prostorno-vremensku mehaniku i njene prve organizaciono-fenomenološke šare.
Ponekad mi se čini pomalo strašno da je sve to tako prosto i na dohvat ruke u lepoti, koju mi decenijama frenetično tražimo naoružani do zuba.
Parafraziram osvrt I. Berlina, u poslednjim godinama života, na nepozatog čoveka sa neočekivano-originalnim brkovima, negde oko londonskog Pikadilija: „Kako je svet čudesno lep, nigde kraja božanskoj kreaciji".
I svuda oko nas je božanska kreacija, videli Boga u evoluciji ili revoluciji, improvizaciji ili pravoj liniji, prolaznosti ili gospodarstvu nad vremenom.
„Opusti se i uživaj", hvatam sebe sve češće u slatkoj mreži saveta , koja parališe, koju pokušavam da sakrijem od sebe u sitnom strahu je bacajući što dalje, na druge.
Sećam se pomalo, davno je bilo, prvo su deca uspevala da mi zapale prostor koji je do njihovog utrčavanja izgledao kao perfektan, i duh koji je izlgedao produhovljeno miran.
A onda su polako utrčali i drugi, prostor kao da ih je čekao.