(белешками)
ту ди речица Гинска малко ниже од жељ. станице Чиниглавци жубори ка речици Јерми да када се сусретну удружене назову река нишава постоји одвајкада позајмиште шљунка. тренутно га експлоатишемо за потребе градилишта пута (коридор 10) .волим ту да се осамим, у свом радном зујањем тереном, да слутим тишину окружења,надишем се миомира флориног, а ако окасним те сунце крене да седне назапад уживам у игри рефлексије светла о облутке шљунка на падини брда јер то је прича за себе. кажу да је овде успоравао и оријент експрес ,кадгод, зарадтога, да путницима се приушти визуелни угођај на путовању од беча ка истамбулу . .
- занимљив је овај део србије.бременит природним лепотама,оку мамљивим кањонима,подоста манастира, кафаница згодно распоређених да ти се вазда на путу нађу а чије понуде крканлука и да не набрајам.посебност је ипак језик којим се локално становништво споразумева од бугарског јер та је популација бројнија,преко српског до шопског који је прича за себе. Ич се неразуме када се наши локални радници њим споразумевају. Занимљиво је да је највећи траг шопске културе код нас оставило јело из њихове националне кухиње – шопска салата,
указујем своје импресије колеги који неки дан овамо пристиже док га возим ка мосту 4 где ће убудуће надзор на градњи вршити.
Он пак, фрушкогорске горе лист, но повратник из црне африке (габон,уганда) препричава ми речит скорашње догодовштине из својега села којима је сведок био док је исчекивао позив овамо
- пииво не да волем, скоро ко шненокле ,онако баш,ладне, да дркте ко питије сушима свињским необријаним.узмем дволитру срогови ујтру и сисам је до подне, густирајући,а пластика само пуцка какога гутам.после ми јованка,незнатеје, заћошком удата за електричара вука,једног од 2 метра увис који цео сокак јебе са диванима о политики актуелној па сви од њега зазиру и беже кад се појави,прича да јој се осула одоле заова пајој комшиница дала неку маст што је пасирала деверујој кад је скрљо руку, а бијо чупав ко мајмун по подлактицама ,пао смердевина срећом наглаву, ал пукому зглоб десне шаке па није мого ни да дрка, а нежења бијо , међутим њојзи оте мааже све бруце отпале те сад ћелава у међуножју па је вереник избегава кревецки јер он воле да јој мрси брујке , те их чупка пар-непар, а сад неможе јер је ко њиов деда глиша ћелава а срамота је да иде код госн апотекара да пита шта да ради,кумови су. Мени само да оће да дадне , маријо неби, има лепе сисе а ту сам слаб баш, волем даи месим, окончава колега, по свему прцу склон,
па ме потсећа како сам ија ,строшена чешма*, то исто сасисама радити вол’о баш . . . има томе.
* поспрдни овдашњи локализам за исписникеми
фотке прича
Dimitrovgrad i Strošena češma
Dimitrovgrad ( bug. Caribrod ) je naselje na levoj obali Nišave, pišu savremeni geografi u bližoj ubifikaciji grada i greše. Najmanje iz dva razloga. Prvi - ako ne veći, onda stariji deo nalazi se na desnoj obali reke i drugi - to je autentičniji, a po nekim građevinama i reprezantativniji deo varoši. Ime je dobio po česmi za koju niko ne zna od kada tačno postoji, a gotovo niko sa sigurnošću ni zašto se zove Strošena češma.
Postoji priča, koja zbog vremenske nepreciznosti i nepominjanja konkretnih imena, poprima obrise legende. Suštinski ona je caribrodska varijacija „Zidanja Skadra na Bojani“. Doslovno je ne možemo ni ispričati, jer bi zbog lokalizama i anahronizama bila nerazumljiva i mnogim sadašnjim stanovnicima Dimitrovgrada. Ona kaže da je u „staro vreme“ u Caribrodu živeo lep, mlad i bogat Turčin, koji se zagledao u mladu, lepu i siromašnu hrišćanku. Video ju je samo jednom kada je zahvatala vodu sa izvora u Mažl Caribrodu, iza „dvomostovlja“ na Nišavi. Toliko mu se dopala da je rešio da je opseni ne bogatstvom i moći koje je imao, nego plemenitošću za koju sa sigurnošću nije znao ni da je poseduje. Odlučio je da po svemu običan kladenac sa koga je pila pretvori u raskošnu česmu. Naručio je majstore iz Carigrada, materijal iz Sofije, počeo da zida i posao je neko vreme lepo odmicao. Postavljene su cevi od dobro pečene i gleđosane busnenske keramike, konture česme već su se ocrtavale, voda se nije opirala i Turčin je bio zadovoljan misleći na lepu Ćaurku. No, preko noći neko je počeo da mu ruši (troši) građevinu. To je trajalo dosta dugo, sve dok zaptije nisu preuzeli stvar u svoje ruke i uhvatili hrišćane koji su mu kvarili gradnju. Među njima i braću lepe Caribrođanke. A onda se znalo! „Pri valiju i kadiju, pa pod sablju ili na kolžc.“ Smrti je jedino mogao da ih spasi bogati Turčin ili nesrećna lepotica. Ishod je ipak bio pomalo neobičan. Ćaurka je prešla „dvomostovlje“ na Nišavi, odnosno otišla iz Mažl Caribroda u Golemi Caribrod i pošla za Turčina. Hrišćani su bili pošteđeni, a Turčin je odustao od zaveta i prokleo je česmu da zauvek ostane S(trošena). Vodu na sreću nije i ona još uvek izbija na osam sulundara, bistra, jaka, zdrava i pitka. Istorijski kontekst legende o Strošenoj česmi daju turski, nemački i dubrovački putopisci, ostavljajući zapise o turskom odnosno Golemom Caribrodu i hrišćanskom, stočnom ili Mažl Caribrodu. To je kraj 17. i početak 18. veka. U tom periodu postojale su i druge česme u caribrodskom kraju. One su po pravilu zahvalnice i materijalizovani dokazi turskog adeta da se na dobro odgovara dobrim. Zajedničko svima je da su posle oslobođenja postale predmet hrišćanske „zahvalnosti“ i skoro sve srušene. U autentičnom vidu, sa arapskim runama, ostala je jedino česma u selu Boljev Dol. Po njoj znamo da ih je bilo i na drugim mestima.
Caribrodska priča o zahvalnom Turčinu nema direktnog pisanog traga, ali je kao i Strošena česma i voda sa nje, ušla u tradiciju Caribrođana. Toliko duboko da je voda sa Strošene česme putovala sa vojničkim koferima, u testijama (stovnama), slata novorođenčadi u šišetijima (flašama) zajedno sa povojnicom, ali i umirućima daleko od Caribroda kao predsmrtna želja. Iako joj niko nikada nije pripisivao ni čudotvorna, ni lekovita svojstva, Caribrođani, koji se vraćaju ili odlaze iz rodnog grada, na putu „od stanicu do granicu“ obavezno svrate na Strošenu česmu. Prvo da se umiju, a onda i napiju vode sa izvora koji je imenovao deo njihove varoši, trg sa vencem građanskih kuća iz 19. veka oko njega, njihove uspomene i kao turski abzest ili ćaursko pričešće obave ritual pročišćenja pre nego što će se ponovo suočiti sa realnošću života, koji baš kao na sulundarima Strošene česme izbija kao živa voda i negde daleko, čak ispod „dvomostovlja“, usporenog toka i zaprljana kanalom kojim teče, uvire kao neznatna utoka u Nišavu i preko Ponta Euksinijskog postaje deo Hronosovog Okeana, koji se uvek, hteli ili ne, nemilosrdno izliva u „reku bez povratka“ - Stiks.
U spomen „na baba Dimitanu Crcinu“. Umrlu 1968. godine, rođenu u „staro vreme“, od koje je priča „prepisana“ u najranijem detinjstvu.
Slobodan Aleksić Ćosa