For it shows things that were, and things that are, things that yet may be. But which it is that he sees, even the wisest cannot always tell.
Galadriela
Ima prijateljstava na prvi pogled, na prvi pozdrav, prvu razmenjenu reč i pogled. Ima i onih za koje je izgledalo da ih nikada biti neće.
I pre nego šta sam je, ne samo upoznala, već uopšte i videla, nisam je volela. Njena mama udala se za tatu moje prve komšinice i najbolje drugarice ranog detinjstva. On je otišao da živi da živi sa njima, a ja sam na detinje isključiv način zamrzla sve tamo. Ako nisi naš, neprijatelj si. Kad sam je prvi put videla neprijateljstvo se samo produbilo. On, odbegli tata moje drugarice veselo joj je odmahnuo preko ulice – Pikaso! ( ma idi! Mislim, znalo se da dobri crta, ali baš..) + Mimo tog kućnog nadimka, kod kuće su je zvali jednim imenom, u javnosti drugim.. ma daj... Mi smo bili pankeri (čuj, sedmi razred, prljavi ružni, zli, Mi smo ovde samo zbog para), a tamo na spratu neki rokabilijevci (hih, one smešne jakne&frizure) i ona. Ćerka uglednih lekara, popularna, slobodna, svi su je obožavali. Povrh svega bila je san svakog dečaka, kosa za čiju boju žene daju bogatstvo u salonima, oči sa kojim se rodiš, pa posle mogu samo da ti zavide... i sve drugo. Predubeđenje je čudo, sa malo zavisti i detinjstog inaćenja da se ostane pri svome... tek, iako je radila stvari koje su mi se dopadale, opet sam sve to kometarisala "folirantkinja, sama se ošišala na krtako"... Za neku gimnazijsku predstavu je sa drugaricom spremala dijalog Antigone i Kreonta. Volela sam književnost, dramu, Antigonu, ali opet nju nikako da zavolim.
Slučaj je hteo da moja večna najbolja drugarica i ona skupa spremaju prijemni za Akademiju. U par navrata sam bila prinuđena da provedem neko duže vreme sa njom. Ne sećam se više ni kako, ni zašto, tek tog leta sam sedeći kod nje u Beogradu uspela da istog dana zaksnim na dva voza kući. Ona je bila otkrovenje. Mislila sam pre toga da niko na svetu nije pročitao Hemingvejev Rajski vrt ili odgledao više puta prilično nepoznati Spejsijev film Brodske vesti. Ona je bila (i još je) drska, otvorena, beskompromisna, inteligentna, vedra, druželjubiva, bučna, uvek sa cigaretom i uvek uporna da stvar istera do kraja, kreativna, buntovna, imala je više drugova nego drugarica, prijateljstva je shvatala ozbiljnije nego veze, smrtno ozbiljno, moglo bi se reći. Bile smo manje više iste, samo je ona za nijansu više psovala i imala veće grudi.. za nekoliko nijansi. Sve proteste smo odšetale zajedno, mada ne znam osobu koja više voli da vozi i manje da hoda... do te mere da je moj brat jednom (doduše neopravdano) pretpostavio da je na kafu (od ćaleta koji živi preko ulice) do nas, došla kolima. 5. oktobra se jedino nismo našle na ulici i nekako nam je obema to ostalo kao falinka tog nezaboravnog dana. Kad nismo šetale, vozile smo se njenim jugom, jednim primerkom kao iz vica, sa branikom privezanim žicom, koji nas ama baš nikada nije izneverio na putu (valjda je nekako znao da ne bismo imale pojma šta da radimo). Podelile smo mnogo toga, čak i jedan poljubac (dokumentovan fotoaparatom koliko da dosolimo još malo), nikada se nismo posvađale, a nije da se nismo raspravljale. Pile smo i smejale se (nismo baš od onih što piju i pate), za nama su sunčani dani i duge noći. Sa njom je nekako uvek sunčano.
Otputovala je na moj 31. rođendan. Vidimo se kad dođe. Ne skajpujemo, ne pišemo iscrpne mailove.. nekako ono što imamo je valjda veće od toga.
Srećan ti rođendan čobanice jedna, tamo na tih letnjih, vrelih (wow!) 26 stepeni! Uživaj, teško da će biti toplije (bar dok ne dođeš 'vamo)