9-23. juli 2012
I -- Tamo gde se rodio Čehov
Šolohovljev Tihi Don sam čitala davno, još u gimnazijskim danima, i teško da bih sad bila u stanju da se prisetim bilo čega osim okosnice glavne radnje, ali zbog te knjige prati me osećaj nečeg veoma velikog i važnog u vezi sa Rostovom na Donu. Sve mi se čini da tamo treba, da naprosto mora da mi se desi nešto sasvim posebno.
Ali prve slike grada nemaju ništa zajedničko sa romantičnim predstavama u mojoj mašti. I manji ruski gradovi u kojima sma bila, poput Pjatigorska, Nalčika, Stavropolja veoma su zagađeni, a Rostov se doslovno guši u oblacima smoga. Ako je poređenje između gruzijskih i ruskih vozača išlo u korist ovih potonjih, samo zbog toga što nisu toliko naklonjeni sirenama kao njihovi južni susedi, ovde se gubi svaka razlika. Vozači maršrutki, istanjenih nerava zbog stalnih gužvi i velikih vrućina, ljutito mi trube i dovikuju kroz prozor da se sklonim sa njihove rute i vozim trotoarom; a neki ne prezaju ni od toga da me gotovo obore prolazeći tik uz mene. Pešaci istrčavaju na ulice pravo pod točkove automobila, ne bi li stigli na zeleno svetlo, na prevoz, na posao, na svakeodnevnu trku za bolji -- ili goli -- život. Buka je strašna, buka užurbanog, nervoznog, zagušenog milionskog grada. I sve što želim je da što pre pobegnem odatle iako sam tek prispela.
*
Za početak, bežim u kafe sa bežičnom konekcijom. Pokušavajući da budem nevidljiva za osoblje kako ne bih morala da naručim piće, otvaram moj kompjuter i konektujem se.
Svemogući, sveznajući Guglu, pomozi! Ukaži mi put za izlazak iz situacije u kojoj sam se našla. Ne tražim ti gotovo rešenje problema, samo hint od kojeg ću krenuti dalje. Dobaci mi slamku, a ja ću već nekako isplivati držeći se za nju. Hajde, pliz.
Ali ništa pametno da izbaci, pa nakon sat i po piljenja u monitor odustajem od daljih upita za danas. Potražim još samo šta bi vredelo posetiti u Rostovu, više zbog toga da bih mirne savesti mogla da napustim grad, nego što sam nešto zaista očekivala.
Kadli iznenađenja! Na samo šezdesetak kilometara odavde, u mestu Taganrog na obali Crnog mora, rodio se i odrastao Antun Pavlovič Čehov. Kakvo otrkriće!
Ne marim za spomen-kuće velikih ljudi i nisam sklona idolopoklonstvu, ali sebi ne bih oprostila što sam se nalazila nadomak mesta iz kojeg je potekao otac kratke priče, a da ga nisam posetila.
O Guglu, hvala ti! Idem tamo koliko sutra.
*
U Taganrog ulazim sa osećanjem svečanog uzbuđenja kakvo verovatno imaju svi hodočasnici kad se nađu pred svojim ciljem. Sa njima me povezuje i to što sam se prilično namučila dolazeći ovde. Na iskušenje su me stavile velika žega od koje se asfalt topio i isparavao, magistralni put zagušen teškim kamionima od čijih izduvnih gasova sam se gušila i brdovit teren skoro sve do obale. Baš mi je teško pala vožnja.
Na ulazu u grad, s obe strane puta spomenici. Levo, Petru Prvom, koji ga je osnovao 1698. godine, a desno ogromna kamena slova Taganrog ispred kojih straži top kao simbol odbrane.
Sledi spust pa uspon do kružnog toka gde su nova kamena slova, ovog puta u slavu velikog pisca: “Rodno mesto A. P. Čehova”, piše na kolonadama. Lepo. I treba da se zna.
Ulazim u centar, u glavnu ulicu Petrovsku. Prvo što mi privlači pažnju je muzika sa razglasa. Mali zvučnici postavljeni su na bandere i iz njih dopire ni preglasna ni pretiha ruska muzika sa balalajkom u prvom planu. Zbog tih vedrih i nežnih tonova, zbog arhitekture kuća iz devetnaestog veka sa svežim fasadama u pastelnim bojama, zbog stogodišnjeg drvoreda, zbog uličnih prodavaca kvaca i limunade, balona, šećerlema, zbog brojnih radnji starih zanata, zbog ležernih meštana izmešanih sa uglavnom domaćim turistima -- zbog svega toga imam utisak kao da je vreme stalo tamo negde krajem pretposlednjeg stoleća. Nedostaju samo prodavac sladoleda sa kolicima, zvuk vergla i gospoda sa cilindrima koja se klanjaju damama sa psetancima, pa da sve bude kao u vreme Čehova.
*
Sirotinja je poetična samo u retrospektivi životnih priča koje su se začele u njoj i potom je uspešno prevazišle bilo slavom, ili bogatstvom, ili velikim delima glavnih junaka. Mala kuća trgovca Pavla Egoroviča, oca trojice dečaka od kojih će jedan postati ugledni i priznat pisac još za života, deluje romantično sa svoje četiri minijaturne prostorije: kuhinjom, spavaćim sobama za decu i roditelje, te jednom gostinskom odajom. Trideset pet metara kvadratnih, jedan krevet za svu decu, kuhinjica u kojoj se mora jesti s nogu jer nema mesta za stolice -- dirljivo je i za ono vreme.
Čehovljevi su tu živeli svega tri-četiri godine po Antonovom rođenju, a potom su se preselili u drugu kuću koju su takođe iznajmljivali kao i prethodnu. I ona je sada pretvorena u muzej pod imenom “lavka” Čehova.
Dosta je veća od prve i sastoji se od prizemlja i sprata. Gore je bio spavaći deo a dole Pavlova bakalnica, u kojoj je školarac Anton pomagao ocu. Kuća na uglu, na važnoj raskrsnici, odlično je mesto za trgovinu, pa tu i danas posluje radnja kafe i čajeva. Ispred lavke postavljen je bronzani spomenik sa prepoznatljivom scenom iz jedne od najpoznatijih Čehovljevih priča -- “Debeli i mršavi”. Kasnije ću saznati da je još nekoliko sličnih vajarskih dela postavljeno po gradu, no nekim slučajem nisam više videla nijedno.
U istoj ulici gde je lavka, nalazi se gimnazija koju je Čehov pohađao i koja danas nosi njegovo ime. Ali već sam bila umorna od razgledanja i samo sam se provozala pored nje. Biće vremena da je posetim jer ću u Taganrogu ostati duže nego što sam prvobitno bila planirala.
II -- Mali i veliki ljudi
Razlog toj novoj promeni planova bila je es-em-es prepiska sa vlasnicom farme ka kojoj sam se bila uputila. Već prilikom razmene prvih mejlova, ispostavilo se da ću tamo moći da ostanem svega nedelju dana, a sada su usledila nova otkrića. Biću smeštena u šatoru, napisala mi je nakon što je proverila da li i kada dolazim. Imaću dva obroka dnevno i to veganska, jer ona i suprug ne jedu ništa što je životinjskog porekla. Da li mi to odgovara?
Kako da ne, presrećna sam zbog tako dobrih uslova. Ipak, otpisujem da je sve u redu: navikla sam na nomadske uslove života a nisam ni neki mesožder.
Značiće mi već i to što će me registrovati kao svog gosta. Jer planirala sam da pre odlaska kod njih pređem rusku granicu sa Ukrajinom i ponovo uđem, kako bih imala pravo da ostanem još jedan mesec u Rusiji. Prijava u policiji je neophodna administrativna formalnost koju ću morati da obavim tokom prve nedelje mog ponovnog boravka u zemlji.
Za svaki slučaj, upitah vlasnicu farme za to. Usledio je neodređeni odgovor sa izgovorima i uvijenim izbegavanjem. Očito, ne žele čak ni za toliko da se napregnu ali očekuju da im volonter radi osam sati na imanju. Pa, lepo su to oni zamislili, samo su malo pobrkali robovlasništvo i WWOF-ing.
Ne, ne dolazim.
*
Pošto sad hitno moram da nađem neki sezonski posao da ne bih potrošila i ovo malo novca što imam, odlučujem da ostanem u Taganrogu. U gradu na obali ne bi trebalo da bude problem da nešto nađem a i svakako će biti lakše kampovati na plaži nego u šipražju na Donu.
Hodam gradom gurajući bicikl pored sebe. Još nemam nikakvu ideju o tome gde i kako tražiti posao, koga pitati, ali sam poput lovca usredsređena na svoj plen, na tog belog zeca koji se negde krije. I onda ugledam jedan oglas na vratim kafea u kome sam upitala da natočim vode. Traže konobare. Hm, i da sam upola mlađa, ne bi mi vredelo zbog mog nedovoljnog znanja jezika. Zbog toga otpada i sledeći posao -- prodavačice u butiku polovne odeće. No treća sreća: traže se ulični prodavci kvasa i limunade. Oglasi na kanisterima iz kojih mahom žene toče ove napitke obećavaju zaradu od dvadeset evra dnevno.
M-da, mamac za naivne. Predugo sam radila u prodaji (svega i svačega) da bih se upecala. Sigurno je reč o zaradi na procenat, koji je po pravilu mizeran. Teorijski, prodavac bi mogao da zaradi tu sumu za sebe (što je obično četvrtina ili manje od dnevne bruto zarade), kada bi mu promet bio kao na pokretnoj traci. Jer tako računaju vlasnici i menadžeri, koji osmišljavaju sistem bodovanja radnika. Pa ko se upeca, a upeca se onaj ko nema izbora ili ko je potpuno neiskusan.
Iako sve to znam, iako sam sigurna da me neće odbiti sve i da govorim persijski, presrećna sam što su uopšte pristali da mi zakažu razgovor. Kao što reče junak u Čehovljevom Paviljonu broj 6, teško je ostati pribran i zadržati filozofsku distancu kada ti preti glad.
Obuzdavam sebe da se ne radujem unapred ali od uzbuđenja i kovanja planova o nastavku putešestvija ne uspevam da zaspim do duboko u noć. Budućnost mi se ponovo čini svetlom.
*
Ali početak nimalo ne obećava. Više od sat i po čekam vozača koji treba da dopremi kanistere sa hladnim napicima za moju tezgu. Kad napokon stigne, otkrivam da u sanduku ispod pulta nema ni suncobrana ni stolice. Divno! Očekuje me deset sati stajanja na užarenom asfaltu, pod zvezdom od koje mi već sad -- a još nije ni podne -- cvrči mozak.
Besna sam. Besna i nemoćna. Hoću da radim. Moram. Nije mi problem što ću ceo dan provoditi na ulici. Nemam problem ni sa sujetom. Ali zlotvori, da bi zlotvori, obezbedite mi minimum uslova koje imaju druge prodavačice.
No briga njih. Da mare, ne bi postavili moju tezgu tik uz drugu iz konkurentske kompanije. I nešto bi učinili po pitanju kvaliteta svojih napitaka: barem bi ih ohladili ako ništa drugo. A ne da se kupci ljute na mene što su platili za mlaku zašećerenu vodicu.
Devojka iz konkurentske kuće očito nema taj problem, a očito i većina kupaca to zna, jer na mog jednog, kod nje ih bude pet. Gde je oglas firme za koju radi? Obiđem više puta njenu tezgu, zagledam pažljivo, ali ga ne nalazim, pa je na kraju dana otvoreno pitam. Ne, njima ne trebaju prodavci jer su sva mesta popunjena i niko ne odlazi. Jasno, ko je lud da ode ako mu je dobro.
Do kraja radnog vremena ona ima čak pet puta veću zaradu od moje. I to neto. Ako se ovako bude nastavilo, neću moći da zaradim ni pet evra, koliko mi svakog dana treba samo za hranu.
*
Snuždeno odlazim 'kući', na kamp-mesto koje sam juče otkrila. Nalazi se nedaleko od mog posla, u parku iznad plaže. Prilično je mirno jer pripada krugu neke bolnice, pa ima i čuvare na ulazu s druge strane, one ulične. I čini se da ću tu moći da ostanem dugo, danju izbivajući sa svom svojom opremom, a dolazeći s večeri da postavim šator i zavučem se unutra. Priličan je napor tako živeti, ali to mi je što mi je. Tešim se da je to samo privremeno, u početku, dok posao ne krene i ne počnem da zarađujem onih dvadeset evra dnevno.
A da to i nije toliko nerealno, pokazalo mi se najpre sutradan kada moja susetka nije radila, pa sam zaradila četiri puta više nego juče, a potom još očiglednije narednog dana, kada me je menadžer firme prebacio na drugu tezgu, na autobuskoj stanici u centru grada.
Za to premeštanje bila sam mu probila mozak pozivajući ga telefonom deset puta dnevno. Tražila sam, insistirala da mi omogući da donesem zaradu i njemu i sebi. Što bi se i desilo, samo da nije pokušao da iskoristi moje neznanje jezika i nedovoljno jasno razumevanje 'principa deobe zarade' iz dnevnog pazara, ostavljajući me bez mog dela sva tri dana.
Prvi put sam bila prećutala očajna zbog lošeg učinka. Drugi put sam se uzdržala jer sam bila puna očekivanja od narednog dana. Ali sam trećeg planula. No sve što sam postigla bilo je da mi je ostavio pet evra, i to ne kao zaradu već kao odbitak od njegovog dela.
Đubre jedno postkomunističko! Od besa, mogla sam da iskočim iz sopstvene kože, ili da ga ujedem poput besnog psa. Ali samo sam otišla. Nije trebalo ni da kažem da je to kraj našeg aranžmana -- bilo je očito da se ne bih vratila ni da skapavam od gladi.
*
Ali to se neće desiti. Neće uprkos svim nedaćama, a zahvaljujući dešavanjima koja su počela dan-dva ranije na forumima i blogovima gde objavljujem svoje putopise. Ona su toliko neočekivana i neverovatna, da bih piscu koji bi svog junaka izvukao iz problema na način na koji sam se ja izvukla zamerila da ima previše bujnu maštu i da su takve konstrukciej nemoguće u stvarnom životu. Jer ljudi jesu dobri, u to sam se toliko puta uverila, ali da budu i toliko velikodušni -- ne, to naprosto nije moguće.
Jer ko bi smeo da novčanu krizu junakinje koja samo tako pedala oko sveta (a zbog čega, da je čovek pita) reši tako što će joj se samoinicijativno javiti nekolicina člitalaca njenog bloga i ponuditi da simbolično 'kupe' kilometre koje će ona voziti? I to samo zato što vole to što ona radi, što čitaju njene putopise, što mogu da pomognu -- koliko treba tih 'zato' da bi se opisao i razumeo takav gest ljudi koji je i ne poznaju?
Bane, Srđan, Milan i drugi Milan s Jelicom, Toma, Vesna, Višnja... -- ko koliko može, obezbedili su mi sredstva za naredna dva meseca putovanja. Ne, još uvek ne mogu da poverujem da ne sanjam, pa zato ponovo čitam neke od poruka koje su mi uputili.
'Koliko ti, onako realno, treba da bi pregurala jedan mesec tu gde si sad?', pitao je Srđan, da bi se nakon mog odgovora, koliko sutradan, na mom računu našla upravo tolika suma.
Pa onda Milanov poziv članovima grupe Put oko sveta biciklom na Fejsbuk stranici:
Pozivam sve članove ove grupe da preuzmu na sebe deo odgovornosti za uspešnost Snežinog poduhvata redovnim mesečnim uplatama od po 5 evra. Smatram da Snežino putovanje više nije njena lična stvar i da se za uspešnost akcije uspostavila kolektivna odgovornost. Iz udobnih fotelja, mi pratimo njeno putovanje kao da je lik iz nekog romana ili akcionog filma, koji skidamo sa interneta bez ikakve nadoknade. Malom, ali redovnom finansijskom injekcijom, glavni junak naše video igrice doći će do cilja, a mi ćemo saznati još mnogo zanimljivih detalja iz ovog šarolikog sveta.
I smejem se, prvi put nakon nekoliko dana. Pa od sreće uskliknem u sebi (jer ipak sam u bolničkom krugu) i rukujem se sa sobom kao sa pobednikom.
Mogu dalje!, sve klikće u meni. Put se nastavlja!
I najmoćnije, najbitnije što mi daje nova krila: nisam sama! Sa mnom su Ljudi, sa velikim početnim slovom u imenu te reči.
III -- Iskustvo letenja
Ni sreća ni nesreća ne dolaze same, nego obično u paru ili se 'otrojče'. Tako i sada, usred srećnog preokreta sa mojim finansijama, dobijam es-em-es od jednog hosta sa Kauč surfing liste iz Taganroga. Pročitao je moj upit i plan puta, i javlja se da mi ponudi smeštaj ukoliko ga još nisam našla. Nisam, jer me je pre nekoliko dana tvoj sugrađanin odbio, pa malodušno, zbog cele situacije, nisam ni pokušala kod drugih hostova. A urgentno mi trebaju sve one prateće tekovine civilizovanog života, poput pravog tuša, veš-mašine, kuvanih obeda (jer moj Primus opet nešto izvoljeva), te naravno prihvatam.
Moj domaćin Dimitrije je tridesetšestogodišnji programer širokog obrazovanja i preduzimljivog duha, zahvaljujući kome je u dosadašnjem životu već dva puta bio zaradio dosta novca. Prvi put -- prodajom kartica za mobilne telefone, kada su se ovi tek bili pojavili i koštali veoma mnogo; drugi put otvaranjem radnje za izradu digitalnih fotografija, i to one godine kad je u Rusiji počela zamena starih pasoša novima.
Tako zarađenim novcem, kupio je zemljište i sazidao kuću. Potom se oženio Irenom, lepom Ukrajinkom koju je upoznao na nekom koncertu u Odesi, gde je tada živela. Sam susret se desio zahvaljujući tome što su oboje došli tamo na svojim biciklima. Godinu dana kasnije, dobili su Mišu -- mini-kopiju Dmitirjevog lika i karaktera i Irenine ljupkosti i šarma.
Porodica Kosovska, kako se prezivaju, puna je iznenađenja. Za večerom saznajem da je Irina, inače diplomirana matematičarka, već dve godine student engleskog jezika. Matematiku je završila da bi udovoljila želji svojih roditelja koji su se bojali da s filologijom ne bi mogla lako da nađe posao. No kako je jezik njena vajkadašnja ljubav, i kako sanja da bude porevodilac, u dvadeset petoj se odvažila da iznova započne studije. I to uz malo dete.
A kada je reč o ljubavima, Dima je instruktor paraglajdinga. Potpuno je lud za ovim sportom, pa ne može da dočeka četvrtak veče, kada sa prijateljem koji mu je bivši učenik i dva nova polaznika ide na Kavkaz, da bi tamo leteli tri dana.
Da li bih pošla s njima?
Na Kavkaz? Uvek!
Nisam ljubitelj letenja, ali volim tu planinu i kampovanje u divljini.
E pa, ovde ću je imati. To je rejon Kabardina Balkarija, nedaleko od Elbrusa. Možda sam čula ranije da su tamo bili sukobi lokalnog stanovništva, ali sada je mir i nije opasno -- priča Dmitrije.
Da li me on to plaši ili hoće da me pripremi na to da je sve moguće?
Ne bojim se -- odgovaram.
Ali ima jedan mali problem, a to je što najkasnije dan pre polaska moram da izađem iz Rusije u Ukrajinu i ponovo uđem.
U redu, kaže Dima. I za par minuta organizuje da se sutradan kolima odvezemo do prelaza.
Šta još?
Registracija.
Dmitrije obavlja dva poziva pre nego što mi saopšti da je i to sređeno -- po prelasku granice, idemo u policiju da me prijavi kao svog gosta.
Još nešto?
N-ne, odgovaram istovremeno zbunjena i udivljena.
*
U stvari, možda bih mogla da probam taj paraglajding.
Neizostavno treba to da uradiš, kaže kada smo nakon desetočasovne vožnje stigli u kamp Čegem.
I hoću, ali ne zato što me posebno privlači ideja da letim, koliko zbog toga što to nikada pre nisam imala prilike da to uradim. A i moj kredo na ovom putovanju je da ne odbijam nijedno novo iskustvo ukoliko nemam baš dobar razlog. Jer život je jedan i druga prilika se vrlo retko ukazuje.
No moj red za tandem paraglajding sa instruktorom tek je sutradan, pa prvi dan mogu da uživam u slatkom besposličenju.
Podižem šator, obilazim okolinu, fotografišem, ali sve mi nešto nedostaje. Osvrćem se svaki čas tražeći gde je moj bicikl. O, kako bih rado ovde vozila. Ali kombi kojim smo se dovezli bio je toliko zatrpan opremom da ni igla nije imala gde više da padne, a nekmoli da se ugura moj tenk od bicikla. Kakva šteta.
Kamp se nalazi na dvadesetak kilometara od gruzijskog Svanetija, samo s druge strane planine. Postoji zemljana, turistička staza, kojom se do sukoba Rusije s Gruzijom moglo lagano ispešačiti iz jedne u drugu državu, s jedne na drugu stranu Kavkaza. Glupi ratovi i političari, besmislene granice. Zar niko ništa nije naučio iz istorije?
Marat, vlasnik kampa koji je ujedno i lokalni vodič, povede uveče našu grupu u kratku ekskurziju po okolini, do poslednjeg sela pre granice i brda iznad njega. I dugo nam priča o Hunima, Pečegenezima, Hazarima koji su ovde živeli u davnim vremenima. I ratovali sa ovim i onima -- kao da su imena važna. Pa su za njima došla druga plemena, Čerkezi, Kozaci, Koban-Alani, Balkarsi... I opet su ratovali i opet se delili i razdvajali, pa onda spajali... Ne razumem dosta toga što objašnjava, ali ponavljaju se reči vojna, hrišćani i muslimani, Vizantija i Otomanska imperija, nacisti i Rusija -- Marat ređa pojmove kao kakve istorijske antonime, samo što ne znam ko su tu bili dobri a ko loši momci, a čini se da ni on u to nije uvek siguran.
Ma pusti istoriju, Marate. Daj da raširimo krila i poletimo slobodni kao ptice, ne mareći za te veštačke granice.
*
Ali nije tek tako lako poleteti. Čak i uz iskusnog instruktora poput Dmitrija, treba stisnuti petlju, zatrčati se i snažno odbaciti telom napred -- u provaliju.
Aaaah! Propadamo!
U momentu mi se čini da ćemo se zakucati dole i da će od nas ostati samo ogromna fleka. Ali krilo paraglajdera širi se poput padobrana, Dima pozadi poteže one uzice i mi počinjemo da se dižemo.
I evo nas, letimo!
Da li ja stvarno ovo radim? Mora da sam luda, pa ja se zapravo bojim visine. Jeste da sam planinarila i da sam kupila stan na vrhu jednog nebodera, ali noge su mi uvek ostajale na čvrstom tlu. A sad su u vazduhu, nemam oslonca.
Ne sediš dobro, kaže Dima i gurne me kolenima napred, da se zavalim u ranac koji je poput puževe kućice privezan uz mene.
Hej! Ne čini to! Stvarno se bojim.
Ne puštam one kanape, kao da su mi oni neka siguracija. Ne mrdam a živa nisam kad se Dmitrije pomeri da bi izvukao kameru na držaču i fotografisao me u vazduhu. Osmeh!, viče i ja nameštam kez, dok iza sunčanih naočara žmurim. Ne smem da gledam dole, posebno ne kada nadlećemo oštre vrhove masiva.
Neću da mislim o opasnostima. Ni o svom strahu. Preživeću -- valjda. I nikad više neću ovo ponoviti. Prevelika sam ja kukavica i uprkos svim onim statistikama o tome da je sigurnije leteti paraglajdingom nego pedalati, ipak ću se držati mog bicikla. A on je spreman i, kao i ja, jedva čeka nastavak putovanja.
*
Fotografije se nalaze ovde
*