gost autor: stefan.hauzer
115. je broj sportista koji predstavljaju Srbiju ,za sad, jedna medalja ,bronzana.
Da li smo uspešni? Rekao bih da jesmo. 115 je lep broj, a svaka medalja je nadogradnja tog broja.
Medalja je san.
Veliki, snažni san, o tome kako se uzdići iznad proseka i postati heroj.
Ali postoje heroji i bez medalje ... oni koji su došli, pre svega, da pobede sebe. Jer to je smisao OI, ne samo učestvovati – već pobediti sebe, a medalja? Zar ne žele svi to? Nešto zbog čega će biti veliki, besmrtni, nešto što će ih učiniti prisutnim u udžbenicima, lektirama, nešto zbog čega će ljudi prilaziti na ulicama i diviti se njihovim dostignućima... jesam rekao da je medalja san?
Prvo treba pobediti sebe, kao plivač iz Burundija – koji je učestvovao u kvalifikacijama na 100m slobodnim stilom. Došao je na OI sa specijalnom pozivnicom, vreme mu je bilo preko 3 minuta (svetski rekord u toj disciplini je 46.nešto nešto s), ali vredno se spremao tri godine, samo za tu jednu trku – za sve ostale to je bila jedna sasvim beznačajna trka – ali za Beni Bertranda Binobagiru to je trka života. Bio je poslednji u svojoj grupi, u onoj prvoj, za ljude sa pozivnicom, ali je pobedio sebe. Oborio je svoj rekord za dva minuta, prevazišao je sebe za čitavih dva minuta ! Njegov rekord je sad 1min 05 s, on je novi rekorder svoje zemlje i verovatno je ponosan na to što je uspeo da pobedi svoju trku , skroz nezavisnu od ostalih, ali njegovu.
E,to je drugari poenta svega ovoga što se događa u Londonu ovih dana.
Naš heroj , za sad, je Andrija Zlatić. Predvodnik olimpijskog tima, on je prvi nadogradio taj broj 115 - ostali?
Prvo, neka pobede sebe, a medalja je lep san :)