Često me to pitaju. Ja, uopšte ne uviđam gde je problem, tj. gde je kontradikcija. Naprotiv, moj navodni nacionalizam zapravo deo je jedne te iste priče, odnosno društvenog angažmana, ako to tako mogu da nazovem. Ja sam od onih koji veruju u teoriju zavere i mislim da je dokaza za to više nego dovoljno.
Kad kažeš „teorija zavere" najpre misliš na mržnju prema Srbima?
Da, mislim da je srbofobija, antisrbizam ili koji god bi izraz bio adekvatan da opiše ovu dobro osmišljenu i vešto dirigovanu operaciju širenja mržnje i predrasuda spram Srba, zapravo novi antisemitizam. Mislio sam to i dok sam živeo u Srbiji, život u inostranstvu me je u tom uverenju utvrdio. Intervju ne dopušta da to elaboriram, ali to je jedan više nego zanimljiv fenomen o kome bi se imalo mnogo šta reći.
Imamo prostora koliko god hoćeš
Pazi, popularna kultura me prilično zanima, pa sam se malo dublje bavio temom Srba kao novih holivudskih bad guys i načina na koji holivudska industrija eksploatiše i plasira gomilu suštinski srbofobnih stereotipa dizajniranih u vodećim svetskim političkim PR agencijama. O tome sam pisao pre četiri godine ali se tema od tada značajno proširila a svežiji primer je ono smeće od Anđelininog filma. Dakle, moj navodni nacionalizam je samo reakcija na nepravdu. Ako reagujem na nepravdu prema LGBT ljudima, prema žrtvama islamofašizma, prema ženama, prema obespravljenima koji u tajkuniziranoj Srbiji deluju nemoćno i zastrašeno ko srednjevekovni kmetovi, zašto ne bih reagovao i na očiglednu nepravdu koja se nanosi čitavom jednom narodu? Ja iz istih razloga gajim i jake simpatije prema Jermenima sa kojima nemam nikakvih veza.
Ti u svojim tekstovima često pominješ da većinu država u okruženju državom čini upravo mržnja prema Srbima
Da, istina je da me posebno nervira ovo ostrvljivanje okolnih banana državica nastalih na ruševinama Jugoslavije sa potpuno isfantaziranim identitetima koji svoje kolektivne komplekse leče srbofobijom i kojima je aktivna srbofobija jedini način da potvrde svoj isfabrikovani identitet. Neopterećen bilo kakvim obzirima političke korektnosti ja se redovno sprdam sa, primera radi, državom čije je zvanično ime Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija i koja fantazira da je Aleksandar Veliki deo njene istorije, ili sa svakim ko misli da je bošnjački jezik a Meša Selimović bošnjački pisac.
A šta je sa srpskim nacionalizmom?
U Srbiji se pod nacionalizmom podrazumevaju oni retardirani srednjevekovni fantazmi iz kuhinje SPC -a uobličeni u pokretima tipa „Dveri" ili „Obraz". Ja s tim nemam blage veze. I kad me već ovo pitaš, moram da primetim kako se u Srbiji zapatila ta neka sumanuta podrazumevajuća potreba da moraš da se svrstaš u neki od dva suprostavljena tabora ili da mozak spakuješ u određeni format pa u fioku i da van tog formata nema potrebe da razmišljaš već samo da s najvećim ubeđenjem i ostrašćenošću mantraš jedne te iste floskule i šuplje frazetine koje ti iz određenog ideološkog štaba dostave, bez potrebe da se u bilo šta udubljuješ, preispituješ, sumnjaš il razmišljaš. Parodirao sam to kolektivno stanje svesti u blogu „Treća Srbija". Držim da je ova pojava intelektualne samokastracije i sitne trgovine, specifično srpska.
Komentari na tvom blogu su često zaključani, da li je to zato što te pogađaju ili tako želiš da kazniš svoju publiku?
Naterala si me da odem da proverim. To uopšte nije tačno. Svega par blogova. Jedan jer se radilo o humanitarnoj inicijativi gde nije bilo mesta nikakvom polemisanju i drugi koji je za temu imao jedan politički tabu u Srba - Republiku Srpsku. U ovom drugom slučaju, sem što zaista nisam želeo da čitam autoreferentne bljuvotine LDP-oskog tipa o razlozima za zatiranje semena i plemena, moguće da sam želeo da i izvesnu ekipu dežurnih, politički prekorektnih, intelektualaca, iznerviram.
I jesi li ih iznervirao?
Naravno da jesam, jer je usledilo nekoliko kontra blogova koji su bili savršena ilustracija toga kako izgleda rasprava u srpskom javnom diskursu. U Srbiji u raspravi može da vas diskredituje to što ste nekad objavili porno priču, Madonnin ste fan, sumnjive ste seksualne orijentacije i bezbožnik ste. U tim blogovima nije bilo ni pokušaja da se uzvrati nekom kontra argumentacijom, samo najobičnije pljuvačinje, al onako, nekako orgijastičke, u kojoj se izliva sav čemer intelektualne impotencije i mnogo, mnogo pasivne agresije, takođe vrlo karakteristične za srpski virtuelni prostor. Znaš ono, postavi se samoproklamovana ekipa kao čuvar neke više mudrosti i vrhunske istine, za koju je šira publika nedovoljno dorasla da u nju bude inicirana, pa s tih pozicija onda sedi i drka po tastaturi.Koliko ti to smeta?
U početku me je mnogo čudila nesposobnost forumskih i blogerskih komentatora da isprate najobičniji argument kao i ta neka potuljena agresija, koja se iz stvarnog preliva i u virtuelni život a koja se ispoljava u potrebi da se protivnik u raspravi, ili autor, nekako simbolički sahrane. U početku je ta situacija znala da me deprimira, sada me savršeno ne dotiče i komentare uglavnom i ne čitam.
Kako vidiš položaj žena u Srbiji i koliko je sličan položaju žena u drugim delovima sveta, specijalno u Francuskoj u kojoj živiš?
Pa, ne znam baš kako ga vidim. U odnosu na Avganistan položaj žena u Srbiji je odličan. U odnosu na Francusku na njemu ima još mnogo da se radi, da se osvešćuje, a situacija u poslednje vreme ide na gore, a ne na bolje, kao uostalom, i u svemu drugom u Srbiji. Seksizma i mizoginije ima svuda, pa i u Francuskoj, to je integralni deo opšte judeohrišćanske kulturološke matrice koja je onoliko jaka koliko joj pritisak sekularizma to dopušta i koja čovečanstvo još uvek drži u okovima. U siromašnim i ratom istraumiranim društvima, uvek je, naravno, gore. Žene u Srbiji su, kažem ovo svestan da će da zazvuči kao neka romantičarska patetika, istinske heroine jedne potpuno ubitačne, sumorne i šizofrene svakodnevnice. Svojevremeno sam gledao intervju sa nekom škotskom istoričarkom koja je pričala o tome kako su njihove bolničarke za vreme Prvog svetskog rata hrlile u Srbiju da pomažu jer su u njoj tretirane sa ravnopravnošću o kakvoj su u Britaniji mogle samo da sanjaju. A čitao sam i da je u vreme kraljevine u Srbiji bilo moguće da žena bude upraviteljka bolnice kad je u Evropi žena na položaju bila prava retkost, da su u Srbiji mogle da studiraju ravnopravno sa muškarcima onda kada to nije moglo u Švajcarskoj. U međuvremenu su se stvari dosta promenile. Na gore.Hoćeš reći da je položaj žena u Srbiji loš, ali uvek može biti i gori?
Postoji, jedan deo planete, i to prilično veliki, u kome je položaj žena takav da mislim da će se čovečanstvo uskoro stideti toga što se to divljaštvo dešavalo u 21. veku a reakcije ili su bile premlake ili ih uopšte nije ni bilo, ili, što mi je najgadnija i najneverovatnija varijanta, žestoku reakciju izazivaju oni koji se usude da podignu glas protiv tog golog nacizma koji se odeva u ruho nekog šatro multikulturalizma, ali ne i oni koji ga sistematski i institucionalizovano sprovode. Govorim, trebalo bi da je svima jasno, o većinski muslimanskim zemljama.U Francuskoj ima puno muslimana, kako oni tretiraju svoje žene tu?
Pa i ovde, u Francuskoj, zemlji krilatice o slobodi i jednakosti, ljudi će proći pored žene u crnom hildžabu na 30 i kusur stepeni u pratnji muža talibana u šorcu i papučama kao da je to nešto najnormalnije a zatim će se namrštiti na konobara u kafiću ako se ne seti da im kučetu donose čanče sa vodom. Živimo u takvom svetu.
Po tvom mišljenju, kakva je uloga SPC u kreiranju srpskog nacionalizma?
Nije to nikakav nacionalizam. To je klinička šizofrenija. Ponekad odem na sajtove i forume tih, nazovi srpskih nacionalističkih stranaka i udruženja, i prosto ne verujem s kakvim ludilom u glavi ti ljudi žive. Taj raskorak između prirode stvarnosti sveta na početku 21. veka i njihovih sumanutih fantazama je toliki da mislim da je reč o nekoj vrsti bipolarnog mentalnog rascepa. U Srbiji se ta šizofrenija još medijski i institucionalno potpomaže, čak postoji i ministarstvo za šizofreniju koje se finansira poreskim novcem. SPC je rak u metastazi na društvenom tkivu Srbije. Kad god imate religiju koja se nameće kao moralni autoritet u društvu prva stvar koja u tom društvu nestane jeste upravo moral. To bi trebalo da je očigledno svakome ko danas živi u Srbiji. Mene posebno užasava ta glupost i tupost epskih razmera a koja se od strane SPC širi i promoviše pod firmom nacionalnog identiteta i duhovnih vrednosti.
Misliš da to u Srbiji obični ljudi da mogu da shvate?
Mislim da ne. Ilustrovaću ti jednim primerom. Nedavno sam na internetu vodio raspravu sa jednim srednjoškolcem povodom evolucije i kreacionizma. Evo šta mi je napisao - „Problem sa vama ateistima jeste da mislite da ste najpametniji na svetu, ali daleko ste od toga. Slušate sve što američki naučnici kažu zato što su oni to dokazali u svojim laboratorijama. Možeš misliti! Ako kažu da su otkrili ključnu kost mongolskog bizona koja ukazuje da je nastao od žirafe koja je bila ameba stara 500 milijardi godina, onda je to to! To je istina zato što je to nauka i to može da se dokaže. BRAVO! Što je najgore od svega da sam ja Ričard Dokins i da ti ovo kažem ti bi to poverovao! Što se tiče toga ko je stvorio Boga, odgovor je: U početku beše Reč, i Reč beše u Boga i Bog beše Reč. Sve je kroz Nju postalo i bez Nje ništa nije postalo što je postalo!"
Eto, to vam je SPC. Ja vas molim da ovo pročitate još jednom i zapitate se u kakve vam to škole idu deca.
Šta misliš o gej paradi koja se godinama "održava" u Beogradu?
Prvo da ti kažem šta misli ovaj srednjoškolac koji me je prosvetlio svojim dubinskim uvidom u misterije nastanka sveta. Kaže - „Što se pedera tiče, ne treba ih tući, ali brate ne moraju da šetaju gradom i da se ‘ponose' svojim izvitoperenim umovima ... „Meni je bilo potrebno mnogo da shvatim da ima sveta koji zaista veruje da seks između dva muškarca ili dve žene izaziva cunamije, vulkanske erupcije, propast nacije i slične kataklizmične pojave, a kad sam to uspeo da obradim pokušao sam da sebi objasnim zbog čega su stvari takve kakve jesu i sporo se menjaju. Mislim da u samoj organizaciji nešto ne ide kako treba, ali ne usuđujem se da komentarišem ne samo zbog toga što sam nedovoljno upućen već i zbog toga što prosto ne mogu da kažem ništa protiv ljudi koji su u Srbiji odlučili da se bave tom vrstom aktivizma.
A ko je onda kriv?
Smatram, ipak, da je najveći deo problema srpska politička elita. Bezmudaška, sitnošićardžijska, funjarska i bez trunke integriteta. Kao što sam napisao u članku „Vi ste problem" osvrćući se na homofobične izjave Dragana Đilasa uvijene u oblandu preče brige za potrebe naroda a koji je B92 obrisala:
„Podržite paradu, jasno, glasno i nedvosmisleno. Bez ikakvih „da, ali" i „nemam ništa protiv, ali" ... Nema „ali". „Ali" znači „homofob sam al ne smem to otvoreno da kažem". I, na kraju, pojavite se na paradi kao gradonačelnik Beograda, pozdravite učesnike a zatim sa njima i prošetajte. I povedite Vašeg besmislenog predsednika i tragikomičnog premijera. (u to vreme Tadić i Cvetković) I, eto, jedan problem rešen. Samo ako hoćete. Bez para, fondova, stranih investicija, donacija, ekspertskih agencija, SAD, EU i Rusije.
Na političkoj eliti je da pokrene stvari. Čemu, inače, ona služi? Prekinite više sa tom palamuđevinom. I da vidite kako će društvo već do sledeće parade neverovatnom brzinom da sazri za promene. I parada više neće biti problem. A Srbija će, makar u obrisima, početi da liči na civilizovanu evropsku državu."
Novi Predsednik Srbije daje drastično drugačije izjave od onih koje smo očekivali?
Ja nemam nikakvih razloga da verujem da će se u tom smislu nešto promeniti. Novi predsednik i zvanično ide na sovjetovanje s patrijarhom. Slobodu vam niko neće dati. Ona se uzima. Ja sam nestrpljiv čovek. Zalažem se za upotrebu sile. Na kraju krajeva u pitanju je aktivna odbrana. Voleo bih da se LGBT zajednica u Srbiji okupi i bolje organizuje i zakaže novi prajd pa da sačeka ove navijače i bezmozgaše tako što će da se sakrije s bejzbol palicama po kafanama i haustorima pa da u odsutnom trenutku istrči i umlati ih ko volove u kupusu. Mislim da je faza objašnjavanja, pravdanja za postojanje i argumentovanog ubeđivanja, prošla. I mislim da je vreme za agresivniji i drčniji nastup, za krajnje energično insistiranje na pravima, za bezobrazne i direktne provokacije. I vreme je da se u Srbiji konačno autuje neko poznat i bitan. Ali, avaj, Srbija je jedna beznadežno bezmudaška zemlja.
Društvene mreže su popularne u Srbiji, da li misliš da mogu da donesu neke pozitivne promene u samom društvu?
Mislim da je srpska javnost potpuno anestezirana. Tako da nisam siguran da društvene mreže mogu da donesu neke pozitivne promene. Jer, ne treba zaboraviti da na tim društvenim mrežama postoje i aktivno deluju i grupe koje vrlo uspešno propagiraju pravoslavnu monarhiju ili pokrivanje muslimanki u Raškoj i slične srednjevekovne ideje, kao i pojedinci koji se izdaju za nekakve autoritete i stručnjake u svojim oblastima poput one nesrećnice, nazovi doktorke, Tatjane Đorđević. Meni se čini da je glavna pozitivna stvar s društvenim mrežama u Srbiji to što ljudi imaju neki prostor, pa bio on i virtuelni, gde povremeno mogu da odu i kroz „druženje" s istomišljenicima provere da nisu poludeli. Ali isto tako mislim da je to što ti i još neki ljudi radite, tj. kritički i bez cenzure se osvrćete na srpsku političku stvarnost, mnogo bitno ... društvene mreže u Srbiji danas, pri ovakvom stanju stvari, doslovno održavaju u životu neki plamičak zdrave pameti i racionalne misli.
Vodiš rat protiv islamskih fanatika, da li se plašiš da će te možda neki od njih posetiti?
Za sad ne. Pretnje dobijam uglavnom na fejsbuku, uredno ih uslikam pa onda okačim u posebnom albumu. Divno poentiraju na onu politički korektnu mantru o religiji mira. Ali, pošto namerevam da jednom objavim i knjigu, ko zna, možda završim ko Ibn Warraq. I on se krije negde po jugu Francuske.
Tvoje mišljenje o medijima u Srbiji?
Google translator. Sirotinjski glamur. Uber trash. Nepismenost. Prostitucija. Cenzura. Maloprodaja. Sanja Marinković i Olja Bećković u istoj ravni. Ukratko - jad i tuga.
Kultura je spala na najniže grane, šta misliš ko je kriv?
Sistem, politička „elita". Nedavno sam čitao kako su se neki srednjoškolci u Vojvodini bukvalno obrušili na neke izložene reprodukcije da ih uništavaju. Takvu vrstu gađenja i odvratnosti prema kulturi i lepoti potrebno je odnegovati. Vi u Srbiji imate jednu bitnu političku figuru koja veruje da su Šopen i Betoven šatorski muzikanti, imate gradonačelnika Kragujevca, prve srpske prestonice, čiji kabinet liči na proskomidiju i đakonikon, koji je našao ogromna sredstva da na ulazu u grad podigne džinovsku krstaču dok gradski arhitektonski biser, Amidžin konak, inače pod zaštitom države i navodno neki muzej, već godinama služi kao javni wc seljacima sa obližnje pijace a u Narodnom muzeju pored, dela italijanskih i holandskih slikara vise u polurazvaljenim ramovima na vlažnim zidovima, kao da su osuđena na smrt vešanjem a ne izložena.
Postoji li rešenje za to?
Sistemska korupcija metastazirala je i na kulturu pa tako, recimo, imate neke kvazi umetnike bliske lokalnim režimima koji dobijaju poslove bez konkursa pa tako dobijamo monstruoznosti poput spomenika Nikoli Tesli na beogradskom aerodromu ili spomenik lizalici u centru Kragujevca. Problem je i to što mesta kao što su institucije kulture služe za najobičnije smeštanje partijskih kadrova . Naravno, najveća bitka bije se tamo gde su novci i velike mogućnosti za manipulisanje i proneveru . A onda ostaju institucije ovog tipa gde se ljudi uvaljuju, srpski rečeno, da ne rade ništa i budu na državnim jaslama. To su ostaci komunizma. Oni nemaju svest o tome da treba nešto da rade i da doprinose i privređuju, misle da treba da se zavuku u neku kancelariju i odatle kukaju na državu kako ne izdvaja dovoljno za kulturu. Niko ne konta da su muzeji ustanove koje prave novac i nešto rade i da nije uopšte neophodno da čelni ljudi razumeju umetnost već budu dobri menadžeri i PR stručnjaci ... kad se to promeni, onda će i stanje u kulturi biti drugačije.
Može li neko to da promeni?
Nedostatak svesti o značaju kulture u Srbiji prosto je nejpomiljiv. Kad ste čuli da je neki bogataš, tajkun, sponzorisao izgradnju neke fontane, uređenje parka, otvorio biblioteku u nekoj zabiti, pomogao školovanje balerine? Bilo koju vrstu dobročinstva tog tipa za koju SPC ne deli ordenje koje se posle izlaže u vitrinama u slavskim sobama da se dive kojekakvi krimosi i pevaljke, iliti VIP slavske zvanice. Novac se daje samo za turbo živopisanje crkava i nastupanje turbo cajki na opštenarodnim veseljima po varoškim trgovima.
Nikad neću zaboraviti scenu sa Brankovog mosta od pre par godina. Mladić objašnjava devojci, očigledno strankinji i turistkinji, na engleskom ... "produžiš i posle izađeš na TC Ušće, "it's one of the biggest in Belgrade" .... Eto to je srpska prestonica. Odmah pored je Muzej Savremene umetnosti ... divna zgrada avetinjski prazna ...
U situaciji u kojoj je Narodni muzej u Beogradu zatvoren već čitavu deceniju, nema mesta za bilo kakav optimizam. Srbija ko na pustinjskom pesku da je, al nema naftu.
Živiš u Francuskoj, kako izgleda Srbija iz te perspektive?
Ko nekakva bliskoistočna ili srednjeazijska džamahirija. Samo pravoslavna.
Kako izgleda Francuska iz tvoje sadašnje perspektive?
Ja sam potpuno očaran ovom zemljom. A došao sam s gomilom predubeđenja. Pre svega da su Francuzi jedan arogantan narod. To uopšte nije tačno. U Srbiji, između ostalog postoji i to uverenje da smo mi neki mnogo srdačan narod. Francuzi su pojam srdačnosti za nas. Prijateljstva se neguju, ljudi se zanimaju jedni za druge, i uopšte taj nivo svakodnevne ljubaznosti je toliki da mi je bilo potrebno vreme da se na nju naviknem. Francuska je, pre svega, jedna prelepa zemlja s ogromnim kulturnim i istorijskim nasleđem. Sve se čuva i neguje, po rekama i planinama nigde ne viđam tone plastičnog otpada i zarđale šporete, monstruozne nadogradnje po zgradama, urbanistički haos i slično što je u Srbiji, recimo, savršeno normalno. Obilazim neumorno sa foto apratom i sveskom i olovkom u rancu ... To je zemlja u kojoj u sred neke nedođije naletite na nešto potpuno neverovatno, neku kapelicu sa fantastičnim freskama, crkvu sa neverovatnim baroknim oltarima, napušteni zamak ... čak su i groblja ponekad muzeji pod vedrim nebom.Ovde na TV ima jedna emisija koju redovno pratim, zove se „Des racines et des ailes" (Koreni i krila). Može se gledati i onlajn na sajtu france3.fr i preporučujem je svima koji znaju francuski. Često tako prikazuju kako se u pojedinim krajevima zemlje neguje i brendira gastronomija, koliko tu strasti i posvećenosti ima, pa to je čitava nauka da se dobije neka vrsta sira, vina ili napravi famozna francuska guščja pašteta. A kod nas Slovenci brendirali ajvar a mnogi sjajni recepti odumiru sa bakama, pa mi i beli luk uvozimo iz Kine, ima li išta srpskije od belog luka?
A onda kojekakva lokalna udruženja i pojedinci i entuzujasti koji se posvećuju tome da obnove ostatak neke tvrđave ili zamka, da povrate sjaj nekom zapuštenom vrtu i slično. Gledao sam prilog o obnovi jedne gotičke opatije porušenoj za vreme revolucije. Ne dakle da je ponovo izgrade, već da sačuvaju i konzerviraju ruševine i toj celini daju svrhu, da naprave prostor za koncertne nastupe. U tim ruševinama su neke ptice svila gnezda, nisam mogao da verujem s koliko pažnje i delikatnosti su preseljavali ta gnezda. A evo, ja kod kolege blogera na B92, ornitologa, čitam kako je iz Srbije iščezla njena najveća ptica, velika droplja, i to pod nekim čudnim okolnostima, jednostavno je prestala da se gnezdi kod nas. A predstavljala je prirodnu retkost zemlje. Kad ste u srpskim medijima čuli nešto o tome i koga to uopšte zanima?
Radoznalo pratim i politička dešavanja u zemlji. Predsednički i parlamentrani izbori u Srbiji i Francuskoj su se vremenski poklopili, pa sam pratio obe kampanje. Nebo i zemlja. Ovde bi svakoga ko bi presekao vrpcu za balvan preko nekog potoka strpali u ludnicu a kandidat koji ne bi znao da odgovori na pitanje na čemu je diplomirao ugasio bi karijeru za sva vremena. Ako treba nešto da izdvojim, onda nek to bude moje uverenje da Francuskoj u doglednoj budućnosti predstoji veliko i bolno buđenje iz sna o multikulturalnosti sa velikim procentom muslimanske populacije.
za AmizDulniker razgovor vodila Katarina Vranješević