Ne, danas vam neću pričati o nasušnoj potrebi za inkluzijom (Nikola je u subotu, na Jazu, u vodi, prišao maloj skupini dečaka sa svojim neodoljivim osmehom, svojim glasanjem zi, zi, zi vrteći desnom rukom....ono kao "evo i mene"...na šta je jedan od dečaka konspirativno okupio ostale i rekao im: "Pogledajte ovoga.... ovo je neki ludak.", okrenuli mu leđa.... otišli.... ostao je sam... i ne, nisu ti dečaci krivi ni za šta. Oni samo nisu imali priliku upoznati nekog ko nije kao svi oni...
Skoro je napisala moja draga Nikolina i rasplakala me.
Patetično? Za nekoga verovatno da. Za mene, nju, Jadranku... grč u stomaku, knedla u grlu, suze.
Jer tačno znam o čemu priča. Znam kako je to kad mog dečaka gledaju kao malog Marsovca. Znam kako je to kad vidim kod njega želju da se igra sa decom, a ne zna kako da im priđe. Ili kad uspe, i počne da se igra sa njima, a onda, na prvo pitanje drugog deteta, okreće se i odlazi, jer mu je verbalna komunikacija još uvek preteška, a ipak shvata da deca koja ga ne poznaju to očekuju od njega...
Jutros zvoni telefon. Lazar, Aleksin drugar iz razreda. Kaže mi da mu je sutra rođendan i pita može li Aleksa da dođe. Idu na kuglanje i picu. A onda zabrinuto pita sme li Aleksa da jede picu. Kažem mu da ću ja da mu napravim, na šta mi on odgovara: Ne, ne, mi ćemo naći neku koju on sme.
Pita i može li Aleksa da ide sa njima napolje, tu u blok. Kaže da su skoro svi drugari iz razreda tu i da su po celi dan napolju.
Spuštam slušalicu i opet plačem.
I što sam srećna jer Aleksa imam takve drugare, koji ga vole i koji ne misle da je neki ludak, i što sam tužna jer i on nije po celi dan napolju, tu negde u bloku, sa njima , i dolazi kući samo kad je gladan, već sedi u svojoj sobi i crta mape...
Nije moj dan, verovatno.
A kako bi i bio kad celo jutro pokušavam da saznam od nekog iz opštine Novi Beograd zašto asistenti još uvek nisu dobili platu za maj.
Pre neki dan čujem od Aleksinog asitenta da su mu neki već rekli da od septembra više neće da rade. Žao im je zbog dece, navikli su se jedni na druge, ali od nečega moraju da žive.
Neka deca nikada neće imati priliku da steknu drugare poput Lazara i svih ostalih iz IV2.
Neki odrasle misle da ima mnogo bitnijih stvari od toga.
Bravo za odrasle. Još jednom su pokazali da su deca najnebitnija stvar u ovoj zemlji.