Društvo| Istorija

Crni kamen

Drago Kovacevic RSS / 02.08.2012. u 19:43

Prilazi godišnjica "Oluje" i te dane provodim uglavnom sam i u svojim mislima. Na ovom blogu sam ranije pisao o tome.  Veliki broj ljudi iz Krajine smatra da "Oluja" i nakon 17 godina za njih još traje. Prosto, velika je i ogromna ta nesreća.

Danas mi se učinilo prigodnim da upravo postavim jednu potpuno istinitu priču, u kojoj samo imena i neke lokacije ne odgovaraju stvarnosti, a sve se drugo dogodilo. Priča je zanimljiva utoliko što govori šta se to događalo velikom broju ljudi, a bilo ih je blizu 20.000, kad su nakon višednevnog boravka u zbegu stigli u Srbiju. Neke delove sam ranije ovde objavio, ali nije loše da se ponovo pročita.

 

CRNI KAMEN

  Tog vrućega avgustovskoga dana, devedeset pete godine, Milorad Kopač se zatekao u Staroj Pazovi.

Sedeo je u senovitoj, povelikoj bašti kafane u centru mesta, čekajući Radu,  rođaka i ratnog drugara koji je upravo smeštao familiju kod ženine rodbine, u delu varoši sa druge strane staroga novosadskoga druma.

Odužilo se čekanje i Milorad je poručio već treće pivo umanjujući tako, polako ali sigurno, iznos od stotinu maraka koje mu je sestra jučer dala da ima, dok se ne oporavi od prvoga izbegličkoga šoka i nađe neki posao.

U glavi mu je vladala prilična konfuzija, ali i jasno olakšanje. Pored glupoga i dezorjentirajućega položaja u kome se zatekao dolaskom u izbeglištvo, osećao je da ga više ne muči ono beznađe koje oseća vojnik koji je poslednje četiri godine preležao u rovu i koji se već nakon prvih nekoliko meseci nije nadao nikakvoj promeni na bolje.

Bio je načisto da je za njega rat gotov i ta spoznaja ga je ispunjavala nečim što je bilo najbliže zadovoljstvu.

Devet dana je putovao u koloni od Baljaka na Svilaji do Beograda. Sa puškom, rancem i borbenim kompletom, rastao se u Banjaluci, ostavljajući sve to na gomilu u kasarni Kozara.

Dok je oprhvan nekom čudnom melanholijom cevčio svoje treće pivo, stigao je Rade i parkirao plavu «Ladu» sa KNN tablicama preko puta bašte u kojoj je Milorad sedeo.

Pretražio je užurbano očima stolove, ugledao ga i dugim, nabadajućim korakom, kao da preskasče kamenje u dalmatinskom kršu, prišao stolu izvlačeći bučno drvenu stolicu. Bio je plav, krupan, prostosrdačan momak, širokih gesti i glasnoga govora.

Već sedajući pričao mu je kako je smestio ženu i decu u kuću koju mu je pronašla ženina tetka.. Tamo će moći ostati dok se ne snađe. Preduzimljivi i spretni Rade najavljivao je kako će koliko sutra  početi da nešto rade.

Milorad, koga su zvali Mića, verovao je u Radinu snalažljivost i preduzimljivost. Računao je na to da će «nešto» raditi zajedno. Sam nije bio u stanju da bilo šta praktično smisli.

Imao je Rade i lošu vest. Reče mu kako je čuo da policija hapsi mlađe muškarce, izbeglice, i da ih vodi nazad na front, negde u Bosnu ili pak u Arkanov kamp u Erdutu.

Žacnu ga i trgnu to što je čuo.

Sevnuo je očima, odmerajući od lakta..

-         Ma evo im što će više na mene obući uniformu i vratiti me u rat. Meni je odavno svega dosta.

-         Sila boga ne moli, treba se čuvati – kazao je Rade.

-         A kako da se čuvamo. Jedino da čučimo neđe u kući. Kako onda misliš da živimo, od čega?

-         Pa od onoga šta zaradimo. Moraćemo i raditi i čuvati se. Takav nam je izbor burazeru...

 

Taman je Rade to izgovorio i gledajući preko Mićinoga ramena panično prošaputa.

-         Brišimo

-         Kuda, zašto - pitao je Mića

-         Odavde, bilo đe, evo ih.

-         Koga evo?

-         Policije, sad će ovamo, brišimo.

-         Nisam platio – rekao je Mića.

-         Platićeš drugi put, brišimo – izgovorio je Rade i već se podigao sa stolice.

-         Ma neću, ko ih jebe, neću da bježim..

-         Bježimo kad ti kažem, najebaćemo.

-         Neću, dosta mi je bježanja od Hrvata, neću ođe od nikoga da bježim. Ti bježi ako ti se bježi.

-         Dobro, kako te volja – reče Rade i žurnim korakom izađe iz bašte.

Potpuno tup na sve što se oko njega događa, Mića je ostao nepomično u stolici.

Bio je kao utrnut. Samo mu je ruka otišla automatskom kretnjom prema čaši a oči mu ostale nezainteresovane za sve okolo.

Rade je nestao iza ugla. Lada je stajala na mestu na kojem je parkirao.

Ne zna Mića ni sada koliko je vremena prošlo dok ispred sebe nije ugledao dva policajca u tammnoplavim kambinezonima.

Zna samo da bi poručio još jedno pivo da se nisu pojavili.

-         Dobar dan. Pokaži dokumenta – rekao mu je jedan od njih.

Imao je samo vojnu knjižicu. Polako je krenuo rukom da je nađe, napipao je u zadnjem džepu farmerki koje mu je sestra kupila dva dana ranije na buvljaku. Izvukao je zgužvanu i zamašćenu knjižicu tamno zelene boje.

Mirno i bez uzbuđenja je pružioi policajcu..

Drugi policajac nije sačekao da njegov kolega otvori knjižicu nego je promrsio kroz zube..

-         Izbeglica, aaa

-         Da – rekao je Mića

-         Pa šta radiš ovde

-         Pijem pivo, šta bi radio..

-         A, piješ pivo, dok ljudi ginu na frontu.

-         Da, pijem pivo.

Četiri godine sam ja proveo na frontu..Dok front nije propao. I nije propao zbog mene.Nisam ja komandovao frontom niti naredio povlačenje.

-         A, jeli, četiri godine. Ajde, kreni sa nama. Kad si već bio četiri godine bićeš još neko vreme.

-         Neću, niđe ja ne idem odavde. Koji sam zakon prekršio, šta ja imam sa vama?

-         Imaš, imaš..i ti sa nama i mi sa tobom. Hajde, podigni se i ne budi drzak da te ne bi to koštalo.

-         Neću. Podignite me vi kad vam već toliko trebam i kad ne možete bez mene držati frontove.

Policajci se ustremiše na njega i dograbiše ga za ruke koje je mirno držao na stolu, uvrćući ih.

Nije pružao otpor. Priskačući da ga savladaju, onaj što je držao knjižicu nespretno zakači sto i obori pivsku čašu koja se uz prasak razbi. Gosti u bašti su ćutke posmatrali šta se događa. Muva se mogla čuti.

Odvukli su ga dvadesetak metara od bašte i ubacili u parkiranu «maricu» kao da je vreća cementa. Vrata su se zatvorila i on onda pogledao oko sebe. Unutra su bila trojica mlađih ljudi očito ulovljenih poput njega.

-         Odakle si – čuo je da ga jedan od njih pita

-         Iz pizde materine, – iz Knina, odnikle...uzvratio je  besan..

-         I mi smo ozdo - reče ljubopitljivi mladić - od Benkovca.

-         Pa đe vas uvatiše?

-         U autobusu za Beograd. Krenuli iz Mitrovice da se javimo rodbini i nađemo familije.

Mića tek tada primeti da su sva trojica u izbledelim maskirnim uniformama koje su na sebi doneli sa ratišta.

-         Pa šta je to kad i po autobusima hapse?

-         Ne znam, ali ovo mi se ne sviđa. Vataju nas kao zečeve i zadnje razbojnike. – reče najstariji od nevoljnika u «marici».

Ubrzo, čuli su kako se pali motor od «marice» i nakon vožnje ne duže od pet minuta ušli su u neko dvorište. Policajac je otvorio vrata i odsečno dreknuo..

-         Izlazi..

Mića je iskočio zadnji i video da u  dvorištu ima bar tridesetak muškaraca, šaroliko odevenih.

Neki su sedeli uza dvorišni zid, neki stajali. Nije se čulo ni glasa. Policajac koji im je naredio da izađu, pokazao je rukom prema zidu koji je pravio hlad i uputio ih da se tamo smeste.

Prišao je zidu i seo na zemlju. Pokušao je da sredi misli ali su mu u glavi još zvonile topovske eksplozije sa Svilaje, iz poslednje bitke, pred povlačenje.

Na trenutak mu bi krivo što nije poslušao Radu i zbrisao iz bašte, ali ga je brzo napustila ta misao. Ne može se bežati od onoga od čega ne možeš pobeći, motalo mu se po glavi. 

Mislio je na roditelje i sestru koji ne znaju šta se sa njim događa i na to kako će brinuti isčekujući ga da se pojavi.

Možda će im Rade javiti ako je umakao pandurima. Uhvati ga naglo neko olakšanje. Javiće im Rade sigurno, njega nisu uhvatili. Pogleda oko sebe i prepozna neke ljude. Ugleda Žarka, momka iz svoje bivše jedinice kako mu maše smešeći se plašljivo, potom mu oprezno priđe i polušapatom izgovara...

-         I tebe su..

-         Evo maloprije, u kafani..

-         Mene pred prodavnicom. Nisu mi dali ni da kruv kući odnesem, majku im jebem..Ostavio ga na pultu.   Šta je ovo brate, kakvo je ovo zlo.

-         Vidićemo šta je. Zlo, nego šta bi bilo. Budi blizu. Dobro bi bilo da smo zajedno.

-         Đe će sa nama..šta misliš..

-         Ne znam. Možda u Bosnu. Vjerovatno tamo gdje moraju gubiti. Mi smo ti ekipa za gubljenje. Gubitnici za koje nikoga nije briga, krepali ili opstali. 

-         Jebo ja nas i naše ratovanje..Đe nam je bila pamet da zbrišemo prije početka.

I dok je Mića sedeo uz Žarka, podbačajući leđima zid dvorišta policijske stanice, stigao je prazan autobus. Iz stanice je izašlo nekoliko policajaca naoružanih automatskim puškama, raspoređujući se po dvorištu. Jedan je ostao na stepeništu i vičići u megafon naredio da se uđe u autobus koji će ih odvesti u sabirni centar za dezertere u Sremsku Mitrovicu.  

Već uspravljeni, Mića i Žarko su se držali zajedno. U autobus su ušli jedan za drugim i seli zajedno. Na kraju autobusa, smestiše se policajci.Pogledali su šta se događa i kad je autobus popunjen na prednja vrata su ušla još dvojica i stala tako da ih sve imaju na oku.

-         Jebote, kao da nas vode u Jasenovac – prošaputao je Žarko..

-         I gore od toga..dodao je Mića...

Prvi put je Mića, od kada je uhapšen, počeo osećati veliku nelagodu. To još nije bio strah. Prošlo ga je ono stanje zatrnulosti od pre kojega sata, i osećao je svaki pokret i šum u autobusu. 

U Mitrovicu su stigli brzo..  Autobus se zaustavio na prostoru koji je ličio na kasarnu..

Odbor za doček su im napravile osobe  u maskirnim, zelenim uniformama. Izgledali su ljutito i drsko. Okružili su dovežene uhapšenike i proveli ih do prostrane prostorije u prizemlje velike zgrade. U prostoriji je već bilo mnogo ljudi. Sedeli na nekim sivim strunjačama. Mića i Žarko su se držali zajedno.

Miću su svrbela leđa. To mu se događalo uvek kad bi zapadao u nevolju. Osećao je da mu je majica zalepljena za telo od znoja i autobuskoga sedište. Neko od uniformisanih čuvara ga je uz put gurnuo ka zidu gde je bilo mesta za sedenje. Žarko je doskočio za njim i sedoše žurno na najbliže mesto. Kad je novodošla grupa posedala,  na bini koja se nalazila desno od njih pojavio se srednjovečan čovek u maskirnoj uniformi, bez činova, prišao instaliranom mikrofonu i obratio im se.

- Nalazite se u regrutnom centru Sremska Mitrovica. Doveli smo vas ovde da vam pružimo priliku da branite otadžbinu koja je u opasnosti. Pobegli ste od svojih kuća, niste ih hteli braniti i sada ćete morati braniti srpstvo na drugome mestu -

Začuo se žamor uz zidove, a govornik u uniformi je pretećim glasom podviknuo:

-         Mir, da reč nisam čuo. Slušaj ovamo. Sada će vas moji ljudi popisati. Nemoj da bi neko dao krive podatke jer će za to snositi posledice. Iza toga ćete biti prozvani i upućeni u jedinice. Jel jasno...

Mića je gledao širom otvorenih očiju. Na trenutke mu se činilo da spava i sanja loš san. Žarko ga je gurnuo u rebra...i prošaputao..

-         Šta misliš, da bježimo. ..

-         Čekaj...kako ćeš sada bježati...pogledaj vrata..

-         Ma kad se ukaže prilika...

-         Dobro, čekaćemo priliku...

U roku od sat vremena su svi bili popisani. Mića je dao podatke iz vojne knjižice, no izmislio je da je oženjen i da ga u Beogradu čekaju žena i deca. Sestrine adrese nije davao.

Bilo je kasno popodne kad su ih potrpali u autobuse i krenuli nekuda ne govoreći im kuda idu.

U autobusu su sa njima bili naoružani ljudi u maskirnim uniformama, ćutljivi, mrzovoljni i neprijatni.

Po smeru kretanja video je da ne idu ka Bosni. Kad je ugledao Novi Sad bio je siguran da idu put Erduta. Šta li će tamo sa njima...U njegovom autobusu bila su i trojica Benkovčana iz «marice».Izgledali su iznureno i bledo, kao krpe..

Prošli su Apatin, Sontu i preko mosta ušli u Erdut. Autobus je okrenuo levo, sišao pod most i zaustavio se između nekih baraka. Sa obe njegove strane i napred prema širokoj kapiji stajali su naoružani ljudi utegnuti u maskirne uniformae, sa  crvenim beretkama na glavi, opasnih i mrgodnih lica.

Bio je to  kamp omeđen Dunavom sa jedne, a šumom sa druge strane.

Čim su se otvorila vrata i počeli izlaziti prvi nevoljnici, Mića je čuo psovke koje im upućuju naoružani ljudi. Video je kako  jednoga od onih Benkovčana udaraju kundakom u rebra.. Video je kako se ovaj zateturao, ali je nastavio ubrzano hodati.

Kad je stupio na vrata od autobusa to je već bilo snažno, zastrašujuće i nekakvo neartikulisano halakanje ljudi iz špalira.

Setio se očevoga strica Vase koji mu je pričao o «dočeku» na Golom otoku, kad je onomad, hvaleći Staljina na partijskom sastanku, tamo završio i boravio tri godine. Pustili su ga kad su ocenili da se popravio. Setio se  priče o «toplom zecu» iz koje se moglo shvatiti da bolje prođe onaj ko se kroz taj špalir kreće brzo i gleda pred sebe.

Odlučno je zakoračio, upro pogled pred sebe i brzo, žustro krenuo za čovekom ispred, fiksirajući očima njegova kolena. Srećom i taj se kretao brzo pa je Mića taman našao ritam iz Vasinog pripovedanja.. Nije dobio ni jedan jak udarac. Čuo je samo potmule bubotke  koji su se spustali na rebra i leđa ljudi što su dolazili za njim. Bilo je jecaja i po koji vrisak.

"Da nas nisu predali Hrvatima", tiknu mu kroz glavu. Da ovi crvenkapići nisu hrvatska vojska.

Na jarbolu koji je bio na sredini velikoga proširenja među barakama, ugledao je srpsku trobojku, ali mu od toga ne bi ni malo lakše. Postrojiše ih u četiri reda, uz guranje i ćuškanje.

Tad se pojavio Arkan. Izašao je iz jedne od baraka. Nasta najpre huk, pa zatim tajac. Dodadoše mu megafon, on ga uze i ljutitim, reskim glasom im se obrati.

-         Slušaj ovamo bando dezerterska..Pičketine. Pobegli ste iz Krajine i ostavili je ustašama. Izdali ste svoje pretke, Srbiju i predsednika Miloševića.

Začu se žamor iz stroja, a iz prvoga reda negde desno od njega neko je glasno protestovao. Dvojica u beretkama su za čas priskočila, dograbila bundžiju i počeli ga besomučno udarati. Čovek je pao, a onda su ga dohvatili za ruke i odvukli van stroja.

Arkan je zastao dok ga nisu izvukli, a onda nastavio.

-         E, ovako će proći svaki onaj koji pisne. Vaše glave ne vrede ništa a možete se iskupiti samo ako budete to zaslužili ovde, radom, disciplinom i borbom za srpstvo. Od sada ste pod mojom komandom i režimom koji vlada u mome kampu. Od sada smo ja i moji ljudi vaš gazda i vaš bog. Mi ćemo vas  kažnjavati i nagrađivati. Bićete svrstani u jedinice po planu koji smo napravili. Neki će ovde ostati a neki već sutra otići na front, jer srpstvo zove. Pre toga ćemo vas srediti, ošišati, obrijati i obući. Jel, jasno...jel jasno...

Kad je upitao jeli jasno, nije se čulo odziva...kad je upitao drugi put nekoliko glasova je uzviknuolo –jasno-, ali kad je upitao treći put, bogami je grunulo dosta složno – jasnoooo -.

-         E, tako..A sada komandiri po planu, završio je Arkan i otišao..

Priskočiše komandiri i poče prozivka i odvajanje. Mića i Žarko ostadoše zajedno. Dovedoše u njihovu grupu  momka koga su prebili u stroju. Jedva je stajao, a obilno je krvario. Bila mu je razbijena arkada, nos i usne. Mića je pokušao da mu pomogne, ali ga je vojnik koji je stajao pored njega opsovao i mrko ga gledajući upitao hoće li i on porciju..

Odveli su ih na šišanje, na otvorenom, gde su ordinirala četiri berberina. Miću dograbi odvratni tip debelog, bikovskoga vrata. Od sveg pribora imao je samo mašinu sa kojom je skidao kosu do glave, nemilo čupajući i psujući mu majku izdajničku i ušljivu. Dok je sedeo na stolici, Mića je jedva odoleo iskušenju da se sa njim pobije, Stiskao je ruku do bola samo da bi sebi skrenuo pažnju sa te pomisli.

Podigao se sa stolice zguljene kose do glave,  naprutan, ponižen i zgužvan iznutra.

Sa šišanja su ga  odveli da zaduži uniformu. Oblačeći je, oseti ponovo onaj miris koji imaju sve uniforme i za koji je mislio da je prošlost, a  na ovako ogavan način vraća mu se kao stvarnost iz koje se ne može.

Nekako se završio taj dan i u svitanje je objavljeno buđenje. Arkanovci su trčali po spavaonama, derali se i psovali.

Dok je prolazio na umivanje, Mića je video kako dvojica dželata šipkama biju jednog od Benkovčana iz «marice», jer umoran i ispaćen valjda nije reagovao na prvi poziv za buđenje.

Momak je bio samo u gaćama i bos. Pokušavao je da pruži otpor, rukom zaklanjao lice, ali nije išlo. U trenutku kad su ga besomučno mlatili po glavi Miću neka sila pokrenu. Iskorači prema njima, vičući, ispruženih ruku - barabe, ubićete čoveka.

Okrenuli su se odmah obojica, a onda je jedan od batinaša pusti šipku  izvuče pištolj. Iskezio se, skočio prema njemu kao mačka i drškom od devdesetdevetke razvalio ga po glavi. Mića je udarac dočekao kao zamrznut. Nije bilo te zvezde i zvezdice a da je toga časa nije ugledao. Sve su bile nekako rumene kao da su iskočile iz vatre. Propao je u tamu i ništa više nije osećao.

Probudio se u dvorištu.

Ispod njega je bilo mokro jer su ga polivali vodom da se osvesti.

Glava ga je užasno bolela i kao da je htela da se odvoji od trupa. Pomerio je ruku ali ga je nešto zateglo. Bio je vezan. Shvatio je  da leži pored pseće kućice koju je jučer video i da mu je desna ruka vezana lancem za kućicu. Do ušiju mu je dopiralo nadmeno kikotanje njegovih mučitelja.

Nekoliko metara dalje ležao je momak iz Benkovca, također vezan za kućicu. Bio je  okrvavljen od prethodnog batinanja šipkama, ali pri svesti.

Kad su videli da se i Mića probudio prišla su mu dvojica kerbera, okrenuli ga na stomak, podigli i uvukli mu noge u kućicu.

Kućica je bila prostrana i duboka, tako da mu je više od pola tela bilo unutra, a glava, ramena i ruke virili iz kućice.

-         Ti si pas, rekao mu je jedan od njegovih mučitelja..Moraš lajati, nastavio je..

-         Evo, gledaj kako će ovaj do tebe lajati, ovaj što si ga branio...dodao je drugi, gurajući čizmom mladića u drugoj kućici.

Mića je ćutao. Bio je potpuno svestan šta ga je zadesilo. Prvo o čemu je mislio bila je nesnosna glavobolja. Hoće li ikada proći. Pokušao je da se isključi, da misli na nešto drugo i tako pobegne od svog bednog položaja, ali nije išlo..

-         Hajde laj – gurnu ga je mučitelj čizmom u vrat....Laj, psino...Laj...bem ti majku..siktao je..

-         Vidiš kako ovaj moj laje....vidiš...dobacivao je drugi...Zato što laje dobiće kost....

Kerber u crvenoj beretki ga nagazi za vrat a onda prebaci stopalo na prste od ruke i uvrnu...Bolelo je neopisivo....ali nije se oglasio..

Iznenadio se kad je sebe čuo da laje nakon što ga je mučitelj još nekoliko puta nagazio po vratu i prstima. I lajao je, lajao, besomučno, kao pravi pas. Nije osećao ništa, više ga ni glava nije bolela.

Oko podneva su ih odvezali i odveli da jedu. Nisu im dali pribor...Psi ne jedu kašikom...dobicivali su im..

Za deset minuta su ih vratili ponovo u kućicu i terali da laju.

Doveli su ostale zatočenike, postrojili ih i pokazivali šta ih čeka ako budu nedisciplovani.

Uvečer su ih ponovo odvezali, odveli na večeru i uputili u spavaonu.

-         Sad nisi više pas..sutra te čeka druga kazna, pa naspavaj se, reče Mići njegov kerber..

Čitavu noć je Mića prespavao u košmaru. Budio se oznojen nekoliko puta. U snu su ga svu noć terale neke utvare i strašila, jurili za njim veliki crni iskeženi psi.

Svanulo je i kad je ustao osećao se bolje. Iza uha je ima veliku poderotinu i to ga je još bolelo ali moglo se trpeti.

Posle doručka su ga prozvali. Iskoračio je.

-         E ti si danas pod posebnim merama, reče mu dežurni..Vidiš onaj kamen tamo, onaj obojen u crno, što stoji kod jarbola.

-         Vidim,  reče Mića..

-         Znaš li kako se zove taj kamen?

-         Ne znam – pomirljivo će Mića

-         E, ja ću da ti kažem....zove se gospodin displina, a zapravo je kamen mudrosti. On vraća pamet u glavu. Prema tome kamenu ti i takvi kao ti treba da se odnose sa poštovanjem. Šta to znači...treba da ga uzmeš i nosiš dok neko drugi ne zasluži da ga preuzme...jel razumeš..?

-         Razumem, promuca Mića..

-         E, kad razumeš, sad trkom do kamena, uzmi ga, podigni i nosi u krug dok ga neko od tebe  ne preuzme. Ispustiš li ga, najebo si.Bolje da ne znaš šta te iza toga čeka...jasno...

-         Jasno..

-         Na izvršenje

Mića trkom dođe do kamena. Bila je to kamenčina ofarbana u crno na kojoj je belim, ćiriličnim slovima bilo napisano – gospodin disciplina. Težak bar četrdeset kilograma i nekako pljosnat. Podigao ga je i na rukama, kao pogaču ponio u krug po dvorištu. Na početku to nije bilo naročito teško, ali iz kruga u krug je postajalo sve teže.

Osećao je kao da mu mišiće na rukama, pogotovo one ispod lakta neko izvlači kleštima. Ni sam ne zna koliko je krugova po dvorištu napravio.

Ruke više nije osećao, teturao je, ali kamen nije puštao. A onda su u dvorište doveli sa obuke trojicu zatočenika. Dvojicu su gurnuli u pseće kućice, a trećega uputili da preuzme kamen.

Mića je zastao, a čovek koji je došao do njega uzeo mu  kamen iz ruku i nastavio kružiti.

Nije znao šta će sa rukama, boleo ga je svaki mišić. Potpun fizički iznuren srušio se pored ograde. Pustili su ga da tu odsedi neko vreme. Do njega je dopirao mučni lavež jadnika iz psećih kućica. Znao je dobro kako se osećaju.

Začudo, kerberi ga ostaviše na miru. Niko mu se nije obraćao. Valjda su zaključili da je dobio dovoljnu porciju torture i da su ga slomili.

Gledao je preko Dunava u pravcu Bačke i znao da je besmisleno bežati. A i kuda će pobeći. No, pogled na veliku moćnu reku kao da mu je odnosio deliće patnje.

 

                            ************

Posle večere su ih postrojili i čuo je da ga prozivaju.

Prešao je u stroj prozvanih i kasnije im saopštiše da sutra putuju u Markušicu, selo prema Osjeku gde će držati liniju. Oružije će dobiti tamo.

U Markušici je Mića proveo 4 meseca. Uspeo je da se javi roditeljima i sestri da je živ i zdrav.

O njegovom hapšenju ih je isti dan obavestio Rade.

Sa njim su tamo u blatu Markušičkih rovova bili Žarko i ona trojica Benkovčana. Bilo im je draže ležati u rovovima nego seći šumu, što su prihvatili mnogi od uhapšenih. Pričalo se da posečenu šumu Arkan u trupcima prodaje u Italiju.

- E, bar da mu ne budemo radna snaga, toliko možemo..govorio je Mića Žacu i Benkovčanima...

Nije bilo pucnjave. Trajalo je primirje. Krajem novembra su čuli kako se Slobo dogovorio sa Franjom da će Istočna Slavonija biti uskoro  vraćena Hrvatskoj..Znači, i oni će uskoro napustiti Markušicu.

Držali su se zajedno njih petorica i pomagali jedan drugome. Patnja zbliži ljude.

Mića je saznao od Žarka kako se zovu njegovi mučitelji.

Bolelo ga je što su mučitelja iz Krajine i što su verovatno i njihove porodice u izbeglištvu. Nije hteo o tome da priča. Razmišljao je samo o danu kad će se vratiti u Beograd. Osećao je da taj dan prilazi.

- Valjda će brzo da poseku tu šumu, govorio je prijateljima..

I konačno, negde iza Božića, pozvali su njih petoricu u komandu, razdužili ih od oružja i municije, dali im nešto novca, vratili vojne knjižice i rekli da će za dva sata doći autobus koji ih vozi preko, u Srbiju.

Dugo je čekao taj dan, ali Mića nije bio u stanju da mu se raduje.

Ipak, osetio je olakšanje i poslao najmlađega od Benkovčana da donese iz sela litru rakije. Da to ćutke i na miru popiju i tako “ubiju” dva sata koja su ih delila od slobode. Valja se, što bi rekao ćaćin stric Vaso.

U Beogradu su ga sestra, majka i otac dočekali kao da dolazi sa onoga sveta. Obišli su ga svi rođaci, prijatelji i poznanici. Pričao im je priču u kojoj nije bilo detalja o mučenju, a trećega dana po dolasku odlučio je da  pakleno erdutskom iskustvu više ne pominje nikako i nikome.

                                     **********

Rade, burazer, otisnuo se iz Beograda, već nakon dva meseca od njegovog boravka u Slavoniji. Otac njegove žene živi godinama u Nemačkoj i uspeo je da celu familiju prevde tamo.

Ostavio mu je «Ladu» , ključeve, saobraćajnu i ovlaštenje. Da mu se nađe. Kasnije mu je telefonom rekao da je može prodati ako hoće.

Rade, spretan i preduzimljiv, je iz godine u godinu napredovao u poslu. Slao mu je povremeno i pristojne svote novca, ali ga i pozivao da dođe, da napusti loše plaćen posao u Srbiji i nešto promeni.

Imao je autoprevozničku firmu i dvadeset ljudi koji su za njega radili.

U zimu 1999.godine, pred bomardovanje Srbije, svakodnevno ga je zvao telefonom i molio da dođe.

- Tamo kod vas će opet rat, ponovo ćeš oblačiti uniformu..

- Neće valjda..

- Hoće, ovde se uveliko o tome priča. To se smatra gotovom stvari. Hajde dođi, imaš hrvatski pasoš, viza ti ne treba,možeš kod mene odmah raditi.

- Čekaj, da razmislim malo, daj mi nedelju dana..

- E, da..imam nešto što će požuriti tvoj odluku. Znaš da kod mene radi čoek koji te je mučio u Erdutu..

- Molim..

- Da, onaj što te je ćerao da laješ..

- Nemoj se šaliti...

- Radi, stvarno..Došao je prije pola godine. Neki naši su ga uputili kod mene. Trebalo mi je vozača. Imao je papire, probao sam ga i zaposlio. Kasnije, kad  je već nekoliko mjeseci radio, pročulo se da je bio mučitelj u Erdutu.

 

Jebiga, sve se sazna, jel tako. E, onda je on prošle subote tražio da razgovaramo. Ispričao mi je šta se događalo u Erdutu.. Molio me je da ga ne otpuštim zbog toga jer se stidi onoga što je radio. Spreman je da ti se izvini.Voljan je da te obešteti. Ma, na ranu bi ga privio...

- Samo da ga moje oči ne vide....kakvo izvinjenje, kakvo obeštećenje..

- Dobro, dođi ti, pa ćemo mi viditi štaćemo s njim..ne brini...ima da laje nedelju dana ako to poželiš..

- Ne, neka ide u pizdu materinu, samo da ga moje oči ne vide, kažem ti..Šta će meni njegovo lajanje...I šta bi promjenilo to da on laje. Zapravo, kad bi njega i naćerali na to, ko će ovu nesretnu vlast u Srbiji naćerati da laje ili da se izvini. Dok je nje takve i dok vlada ta vrsta pameti, uvjek će biti nesretnika poput toga tvoga vozača...Samo da ga ne vidim, nemam druge želje..

- Ajde, oćeš li doći..

- Oću, samo nemoj da se sa tim nesretlukom iz Erduta srećem.Drži ga dalje od mene.

- Pa kad onda dolaziš..kad da te čekam..

- Doći ću za nedjelju dana. Toliko mi treba da pripremim ćaću i mater . O lajanju više ni riječi...i vidimo se..

- Obećavam, ni riječi..samo dođi..

Milorad - Mića Kopač je i danas u Nemačkoj. Drži restoran sa italijanskom hranom u Berlinu, na lepoj Šilerovoj aveniji. Solidno živi.  Oženjen je Italijankom i ima dvoje dece. Pažljiv je prema porodici i prijateljima.

Svrati dva puta godišnje u Beograd, jer mu vreme ne dopušta da dođe češće. Ostane po nedelju dana. Oko Petrovdana i za Božić.

Viđa se tad obvezno sa Žarkom i onom trojicom Benkovčana. Odu na jagnjetinu i sede do kasno.

Nekada i zapevaju. Jedino, niko ne sme da priča o Erdutu. Mića to ne da.

 

 

 

 



Komentari (101)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

poruka sa zapada

if you do not deal with your shit, your shit deals with you.

primenljiva na svim planovima

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana