„Trebalo bi da krenem. A magla je. Da krenem na železničku stanicu; kupim kartu za voz; uđem u grozni vagon; sedim, posmatram ništa kroz prozor. Onda se nađem pred kapijom zatvora, tamo pokažem dokumenta. Vadim sve iz torbe. Smeškam se stražarima. Ugledam lice svog sina. Suočim se. Zapitam se gde sam pogrešila...
Svake subote. Već godinu dana. Nije on kriv, ljubi ga majka. Isti je otac. Njegov. Ili moj? Odustajem.
Danas ću popiti kafu, sledeće subote ću ga lagati da mi nije bilo dobro, ili ću već nešto lagati. Ili ga jednostavno više nikad neću posetiti. Sada mi se čini da bih mogla, mirne duše, da ga ne vidim više nikad. Mog lepog sina. Jedinca. Ubicu...“
Subotnje su misli jedne žene, Marine, koje je pričala naglas, sama sa sobom.
Sedela je u trpezariji, bila je zora i bila je jesen. Umesto da ode na stanicu, ovog jutra je skuvala još jednu kafu. I namerno zakasnila na voz za Sremsku Mitrovicu. Kroz prozor je, što bi bio slučaj i da je sedela u kupeu, videla gustu maglu koja je padala po beogradskom predgrađu. Eto, tu je živela. Ako se to dalo nazvati životom.
Onda se obukla. Vezala kosu. Učinila se sebi mlađom nego što je inače bila subotom, kada bi bila zora, i kada bi izlazila iz kuće, prolazila kroz trošno dvorište, zatvarala kapiju koja škripi, čekala tramvaj, ulazila u tramvaj, izlazila, prelazila ulicu na crveno ili van pešačkog prelaza, gurala se s ljudima na stanici i napokon – odlazila da vidi svog sina. Koji je bio isti kao njegov otac. I njen na kraju krajeva.
Izašla je iz kuće, prošla kroz trošno dvorište, otvorila i zatvorila kapiju koja škripi. I nije ušla u tramvaj nego je krenula niz ulicu, korakom s početka nesigurnim a kasnije sve odlučnijim, iako – bog joj je bio svedok – predstavu nije imala gde ide.