Uprošćeno i pojednostavljeno osmatranje grada i zaključivanje o njemu ne bi li se učinio još jedan od brojnih, iz puke radoznalosti, pokušaja da se odgovori na pitanje šta je to grad i zašto je takav i kako nastao i kad se to već desilo, šta je bilo posle. To svakako nije sasvim dobar način, to gledanje na brzaka, ali neka tako bude ovaj put, koristeći stereotipnu mantru o široko shvaćenoj slobodi mišljenja. Dakle, preskačući Praoca i njegovu pećinu kao istinski prapočetak i eone posle njega, recimo da je gradograditeljstvo započelo sa tvrđavom narogušenom prema pridošlicama, nepristupačnom na vrh neke čuke. Onda, vremenom događale su se razne gradske forme iznuđene uglavnom prilikama u okruženju te je bilo bezbroj slika prilikom pravljenja gradova po planeti od kojih je svaki, u saglasiju sa mestom na kome je nastao i dobom kad je zidan, emitovao poruku o svojoj posebnosti. Najzad se u proteklih nekoliko decenija stiglo do unificirane savremene metropole, razlike i posebnosti stvarane odvajkada su nestajale ili bile relativizovane, metropola ma gde bila je slična drugima i spremna da prihvati u svoje okrilje ljudske i kosmičke sile i njima otvori, često nekritički, svoja vrata.
Forme grada i urbane matrice menjale su se u hodu kroz vreme, često neočekivano i neobično, treba se podsetiti Nerona i njegovog pokušaja sa piromanskim načinom urbanizacije. Uobičajeno tumačenje, i tačno, je da su nastanak i promene gradskog miljea posledica potreba, političkih uticaja i ideologija vladalaca, društvenog ustrojstva što bi se moglo podvesti pod preraspodelu dobara, kulturnih obrazaca kao najsumnjivijih od svih činilaca jer proističu uglavnom iz krugova elite dok su ostali, građani na primer, samo pratioci koji se povinuju i slede. Zavisi zatim od modela privrednih i ekonomskih događanja gde opet neka od elita pomognuta neodbranjivim uticajem lobija i aktuelnih interesa, natura uslove i potčinjava grad. Ipak, oduvek postoji i opstaje demokratski impuls i signal da će do sreće doći i da će se u građenje grada uključiti građani da bi stvarali njima neophodno urbano okruženje i samereno njihovim potrebama. To uporište održavaju veoma uporno graditelji slamova u ulozi pregalaca na gradograditeljstvenom delanju iskazujući neposredno svoje mišljenje o načinu stvaranja autentičnog ambijenta bez elite i njenih nametnutih uslova. Nekada su to činilli oko tvrđava a danas oko gradova.
Grad tako nastaje i menja se u dugim vremenskim otsecima, odvajkada se tako dešavalo, sve do savremene metropole kada se sve ubrzalo, iznenada se sve naglo promeni, dogodi se neočekivani novi politički uticaj sasvim drugačiji od predhodnog, informacione tehnologije promene način komuniciranja, dogodi se ekonomska kriza na primer ili dođu sajber osvajači i bankari jači od zatečenih. Onda, u bilo kom slučaju od navedenih začne se govor o promenama koje su neophodne, jasno je, ne zbog grada i građana, i eto novih planova gde svakako pripadaju i oni iz urbanizma. Međutim, grad i njegova ranije izgrađena matrica su tradicionalno usporeno tkivo, ne prate na mig oka novu priču, nekiput je proveravaju decenijama, ne menjaju se na brzinu bez obzira na uloženu energiju novotvoritelja i novotvorenih reči. Tada to novonadošlo, kad se već tu našlo i nema kud, koristi zatečenu i osvojenu matricu, od predhodnika izgrađenu osnovu, za svoj libreto koji uopšte ne mora da bude u saglasiju sa zatečenom scenografijom.
Beograd je u proteklih stopedeset i još malo godina bio u vlasti kneževine, zatim kraljevine, bio je okupirani grad, onda su ga osvojili komunisti koji su svoja načela sprovodili u početku rigidno a onda, kad su se ustoličili i pogrešno zaključili da tu ostaju do kraja sveta što ih je i načelo, počeli su da ista načela sprovode u olabavljenoj formi, posle je bilo vreme socijalizma gde je raspodela dobara bila prihvatljiva, i najzad u protekloj deceniji grad je osvojila demokratija ali bez obzira na kratki period bitisanja pokazivala se u veoma različitim formama. Svako od došavših na vlast donosio je svoje vizije, misli i namere, neki su imali i ideologiju, i gorljivo o tome pričao tvrdeći da će ako se primeni nastati nešto slično raju za građane. Istina, to bi moglo dovesti u sumnju takav novogovor jer su neki od njih bili ateisti pa je i pojam raja mogao da se shvati sasvim relativizovano. Odnosno, doživljaj raja i pakla kada se radi o urbanoj sudbini grada, posebno u viđenju ateista ali i onih radikalnih vernika bilo koje provinijencije često ne pokazuje neku bitniju razliku. Međutim, bez obzira na sve ideologije koje gradom prohujaše u tom proteklom veku matrica grada nije bitno izmenjena tu oko Kalemegdana ili šire gledano u krugu dvojke. Tu je bilo središte grada zasnovano od prvih graditelja pa mu je na tom mestu utkana memorija od iskona. Sve posle toga, okolo izgrađeno u bilo kom vremenu i sa bilo kojim namerama samo okružuje suštinu i potvrđuje je.
Grad je neizmerno sličan čoveku, verovatno zato što je njegovom rukom stvoren, mada je uticaj obostran i nije daleko od primisli da je ovaj današnji gradograditelj ili korisnik gradske scenografije upravo izmileo ispod gradskog skuta jer je od njega, grada, stvoren. I tako, kao i ljudsko biće grad je podložan menjanju raspoloženja i ambijenta, promenama šminke i odeće naizgled menjajući identitet ne bi li, kao što i čovek radi, obmanuo sebe samog da se poboljšao i da je sve promenio, na bolje naravno. Kako god, ali telo, izgrađena urbana matrica je ista, možda neki put mršavija ili ugojenija. Uvek se telo prepoznaje ma kakve intervencije bile činjene od njegove, gradske volje, ili nekih nasilnika koji su u ime svoje napredne ideje probali neprikladno da menjaju telo, ali srećom do suštine nisu dosezali.
Opet površno i pojednostavljeno posmatrano ono što se stereotipno zove fizička struktura ili izgrađeni grad je samo deo gradskog bića jer grad su pre svega i nadasve događaji u njemu što jedino mogu proizvesti građani, oni što vladaju ili oni što ih slede, zapravo veoma retko zajedno. Grad je, opet slobodno tumačenje, kulisa uvek ista ili beskrajno slična prauzoru, sagrađena za neku davno odigranu predstavu. Unutra na sceni razni glumci, starosedeoci i došljaci izvode svoje drame, tragedije ili vodvilje za koje građani, svi zajedno, a bez svog pristanka plaćaju preskupe ulaznice jer, gle apsurda, ako se predstava obustavi i repertoar ostane nepopunjen scenografija postaje nepotrebna i to sluti kraj grada.
Režiseri i scenaristi tumače upotrebu kulisa ali i kilise same na svoj način u skladu sa potrebama svoje poruke. Kulise ih previše ne interesuju, u njih će po svaku cenu udenuti svoj tekst, priličilo to predhodno izvedenoj scenografiji za neki drugi libreto ili ne, svejedno. Moguće je da u isto vreme bude odigravano nekoliko različitih predstava ako postoji više pretendenata na pozorišnu produkciju, onda nastaje neopisana gužva gore na poziciji gde ginjol majstori drže svoje alatke za upravljanje onima dole, posebno ako nije iznijansirano preimućstvo nekih od učesnika, najčešće su u ponudi tragedije i vodvilji istovremeno u više verzija. Tako se u istom gradskom okruženju, kulisama, izgrađenom urbanom arte factu može videti istovremeno događanje više gradova, često sasvim različitih i često ne sasvim skladnih.. Bez toga mnoštva grad ne bi ni postojao i verovatno ne bi imao smisla.
Dakle, grad je kulisa uvek spremna za novi urbani guignol.