acquisition (acquire - latin, acquirere/inquirere: look for, obtain)
"The only thing that interferes with my learning is my education." (Einstein)
Neill kaže da je zanimljivo da slobodna deca vole matematiku* i vi se sa tim možete složiti ili ne i iznalaziti razloge i primere za opovrgavanje bilo koje od ove dve opcije. Na stranu tačnost izjave, tek pitanje mi se ponovo samo-postavilo nakon nekoliko godina rada sa istom decom. (nekadašnji predškolci, a sadašnji četvrtaci)
Zadaci, u kojima su ranije uživali i gde se od njih traži da objasne „zašto", su im, odjednom postali dosadni, ili preteški, ili sve to zajedno. Insistiraju na tome da „zato" mora doći od mene - jer kakav sam to ja predavač kad od njih tražim da objasne to prokleto „zašto"?!
*Jedan od zaključaka tima naučnika sa University of Washington je da ako su roditelji emocionalno upućeni, nasuprot onima koji ne umeju da se izbore sa dečijim osećanjima, njihova deca će se, što je i razumljivo - sa njima bolje slagati, biti pažljivija, manje napeta u njihovom prisustvu...Konačno, prednosti su i kognitivne prirode: ova deca imaju bolju koncentraciju i, samim tim, uspešnije uče. Ako uzmemo IQ kao konstantu, petogodišnja deca, čiji su roditelji upućeni vodiči, pokazaće bolje rezultate iz matematike i u čitanju kada dodju dotrećeg razreda. Takva deca, čiji su roditelji emocionalno upućeniji imaju izuzetne prednosti - uglavnom začudjujuće - koje nadilaze granice emocionalne inteligencije.
Sasvim lično (i krajnje nenaučno) : da li matematika može da se čuje?
Još kao petogodišnje dete sam, kad god mi se ukazala prilika da zarobim pisaću mašinu, lupala po njoj ludački..."Ne, ne violina - klavir!" Nakon brižnih pregleda malih mi ruku i nepostojećih jagodica, kao i opsežnog familijarnog zasedanja, na kraju, a na insistiranje moje divne babe, kupiše mi klavir. U stvari, pianino Petrof. I dobro je to meni išlo, sve dok ne prepoznaše da mi ide dobro. Moja brižna majka je bila presrećna kada su joj saopštili da imam apsolutni sluh (pitanje stila?) i tako to, pa je s' vremena na vreme dolazila da, iz potaje sluša kako sviram... za svaki slučaj. (mnogo je mučilo to sa prstima i hvatanjem oktava)
Prvi problem je nastao kada je, iza zatvorenih vrata čula Canu kako zapanjeno pita: „Koja je to nota?" Ehm, ni to, što je ta divna žena smejući se, pričala kako je djače prevarilo da zna note i sviralo jedno mesec dana po sluhu (što i nije neki problem složićete se, s'obzirom da kompleksnost prvih kompozicija proporcionalno odgovara pesmici: na kraj sela), nije pomoglo. Od tada je pažljivo pregledala blokče da vidi kako napredujem. (Podvučen natpis: „lestvica - slabo" je zauzimao posebno mesto u napadima psihosomatskih oboljenja i u direktnoj vezi sa uzimanjem ranisana. Černi takodje.) A ja mislim da sve ovo nije imalo toliko veze sa talentom, već sa mojom ogromnom željom da konačno sednem za to veliko čudo i sviram (kome su potrebne note?!), pa bih, nakon svakog časa otrčala u vežbaonu da ne zaboravim i da utvrdim šta mi je odsvirano -khm, dakle(m): rad, a ne talenat.
Mom ocu, sa druge strane, sve to oko muzikalnosti nije bilo toliko važno (sem kad dodju gosti), jer račun mora da se zna! A, ja bih, za svaki slučaj stavljala ruke ispod stola, da proverim na svom digitronu da l' me sećanje na tablicu množenja služi. Možda sam prekasno shvatila da nije matematika ono što me plaši, pa sam, duboko zaglibljena u računu, propustila da je čujem?
I konačno: kraj. Pošto su me prepoznali kao jako talentovano dete i primili ranije da se muzički obrazujem, u 12. godini (kao sasvim normalan sled dogadjaja) su krenule pripreme šta ja to treba da budem i svi su se usaglasili da bih bila odličan dirigent. (?) Na vest da ću napustiti regularnu školu, spustila sam poklopac na klaviru, a na razrednom ispitu, bez nota (skandal!) jedino svirala komad. Sada znam note - je bio moj odgovor.
Ja sam samo htela da sviram za sebe. (A note su me naučile da mogu i da se podsetim.)
Paralela
sadašnjost:
„Danas sam dobio keca".
„Iz matematike", ne pitam, samo nastavljam rečenicu.
„Aha!"
„Pa, je l' baš ne može dvojka?"
„Nemam pojma, imao sam samo dva poena."
„Koliko treba za dvojku?"
„Pet."
retrospektiva:
Upoznala sam ga kad mu je bilo 5 godina. Umeo je tečno da čita i ćirilicu i latinicu. (samostalna aktivnost) Sabiranje i oduzimanje - i to je znao, do 20. Konstrukcijski, rečenice na nivou deteta II ili III razreda. Engleski se opismenio u 7. godini.
Škola ga je zatekla nespremnog - morao je odjednom da se uozbilji, rukopis mu je bio očajan, a učiteljici njegov slobodni stil nikako nije pasovao. (hiperaktivno dete?) Nakon inicijalnog šoka, kad ih je, sasvim nespremne, brižno upozorila da ne pokazuje gotovo nikakav napredak, povodom čega očekuje preduzimanje hitnih mera, njegovi roditelji su odlučili da se ne uzbudjuju. Nimalo.
Od folklora, preko glume, stigao je do trube; od fudbala i ko zna čega sve ne, došao do plivanja. U I razredu je rekao da će biti antropolog ili arheolog - šta god, samo da traži dinosauruse, a u VI je shvatio da želi da svira - ići će u srednju muzičku. Ostao je neozbiljan, sasvim.
I svira.
razmišljanja:
Šta je to, što dete u prvom razredu osnovne škole treba da nauči, da bi njegov rad bio ocenjen kao pozitivan, pogotovo ako se uzme u obzir da je već pismeno? Da li je njemu bilo dosadno na časovima (radoznalost) ili su ti časovi bili preteški? Da li se učiteljici nije svidelo to, što postavlja pitanja kad mu nije jasno (samopouzdanje) i kad želi još nešto da čuje (usredsredjenost)? Da li je ocena iz srpskog jezika zacementirana lepim i ružnim rukopisom? Da li je toj učiteljici moglo pasti na pamet da obrati pažnju kojom rukom piše i da sveska mora da bude ubrljana (saradnja)? (Meni je, kao levorukoj osobi sve bilo naopačke-jedva sam naučila da zapertlam cipele.) Šta je on to trebalo još da zna pre škole da bi napredak bio zadovoljavajući, ili je ključ u tome što je trebalo nešto da ne zna (sposobnost komunikacije)?
Da se vratim na početak i onog „zašto-zato" problema.
Deca maternji jezik uče bez ikakvog instruisanja, bez prisile, bez strogo propisanih rokova i čini se da to rade s' lakoćom (iako je sam proces jako kompleksan), a dok eksperimentišu i nama i njima je beskrajno zabavno.
Ukoliko je to univerzalno znanje (innate knowledge - universal grammar), potka za uspešnost učenja maternjeg jezika, tj. ukoliko se prilikom učenja u dečijim glavama konstantno (i intuitivno) odigrava selektovanje, uporedjivanje, zaključivanje i što je najvažnije - rešavanje kroz inovaciju, zašto smo otiščli na sasvim drugu stranu, fokusirajući se na „šta"?
Da budem sasvim precizna, pojednostavljena „zato" primena, deci ne ostavlja mogućnost preispitivanja. Od njih se očekuje da bezrezervno (i bespogovorno) primaju ono što im nudimo. To je naravno lakše i za nas i za decu - ali paradoksalno dovodi do nezainteresovanosti i mehaničkog skladištenja informacija, koje deca mogu da znaju, ali ne shvataju. Takvim (na)vodjenjem ne ostavljamo mogućnost istraživanja i uspavljujemo u njima ono, po čemu su jedinstvena - inquisitive mind.