U Beogradu, preko puta Cvetnog trga, na obodu Manješkog parka prisutna je neprekidno više od jednog i po veka zgrada u kojoj se događa Jugoslovensko Dramsko Pozorište iliti JDP iliti Jugodrp. Ulaz u teatar JDP je iz ulice Maršala Tita a ima i jedan od strane parka gde je scena Bojan Stupica. Prelistavajući sve transformacije koje su se u proteklom vremenu događale ovom zdanju, može se čitati ne samo sled događanja koja se tiču njega samog, već i istorija urbane matrice Beograda sažeta u jedan trajni i veoma otporni arhitekturalni arte fact koji se neverovatno brzo i uspešno prilagođavao prilikama i neprilikama. Sadanje pozorište je pretekla izgrađena zabeleška o Beogradu, jedna od retkih preživelih o svemu što beše po gradu u vek i po. Cena opstajanja uprkos nevoljama ratnim i mirnodopskim je dopisivanje teksta mnogo puta tokom vremena, štivo je prepravljano i dopunjavano novim rečima, posebno je gramatika usavršavana i prilagođavana društvenom jeziku koji je bio aktuelan i u upotrebi. Posle svega, pozorišno i arhitektonsko narečije je najviše profitiralo.
Prvo je bila jahačka škola - Dvorski manjež - zidana šezdesetih godina devetnaestog veka ali je zbog teatraskih potreba, odmah nakon Prvog svetskog rata kada je Beograd postajao Evropa, adaptirana, padok je postao scena i to je bilo prvo mesto za Narodno pozorište opet nazvano Manjež. Deset godina kasnije bio je, koliko se zna požar, pa je arhitekta Aleksej . Krasnov 1928. godine zgradu prezidao koristeći neoklasični manir, prilagođen epohi a koji je našao u svom prtljagu. Da sve bude kao u pozorištu, bez želje da se posebno apostrofita komediski, dramski ili tragedijski iskaz i žargon, stolovao je u njenom krilu jedno vreme i Parlament Kraljevine Jugoslavije.
Zgrada je sačekala Drugi svetski rat, a odmah potom nova država je poželela da napravi sebi sasvim primereno pozorište, zadužila je Bojana Stupicu, pa je on sa arhitektom Momčilom Belobrkom neoklasičnu fasadu kolege Krasnova prekrio omalterisanim zidom od opeke na kant tek da sklone narodu iz vizure tu neoklasiku neprikladnu novom društvu, napravili su trem sa fontanom i onaj mali izlog ka ulici i sve to govoreći sasvim modernim arhitektonskim jezikom.
Kad se zid na kant od vremena razdrmao, Jovan Ćirilov je tražio da se to uredi pa su se slikar Čedomir. Vasić i arhitekta Đorde Bobić latili posla, popravili zid i obojili ga u vesele tonove ali su tom prilikom otkrili da je ispod zida na kant očuvana fasada arhitekte Krasnova. Onda su pokazali deo neoklasike beležeći na postmoderan način intimnu istoriju zdanja JDP.
Posle je opet izbio požar, devedesetih prošlog veka tako da su početkom dvadeset prvog veka arhitekte Zoran Radojičić i Dejan Miljković, dok je Branko Cvejić uz blagonaklost Njenog Gospodstva Talije održavao teatar, izgradili novu staru zgradu, glasno i jasno govoreći savremenim jezikom sa rečima koje sežu i u budućnost. Pozorišnim manirom ponudili su premijeru sa ogromnim izlogom ispod koga su dozvolili da se vidi obnovljena fasada po viziji arhitekte Krasnova. Krug je zatvoren i sada je vreme za nastavak početka.
U uzbudljivom sledu događaja, arhitekture i pozorišta, vatra je svagda bila prisutna i inicirala novo lice zgrade, pa je to bio kao znak odozgo kojim je opominjano da je vreme za novo delanje i novi napor za hod unapred u ne uvek poznate predele. Jugoslovensko dramsko pozorište je kao ona mitska ptica što izađe iz vatre i opstane u vremenima bilo da su joj naklonjena ili nisu, zahvaljujući pre svega svom stvaralačkom naporu i želji da sačuva poruku o čežnji za novim prostorima i da je prenese dalje. Na njeniim krilima je i arhitektonika zdanja uvek letela unapred u novi svet, sledila događaje, stvarala nove, i bivala neprekidno integralni deo pozorišne predstave koja se odvijala unutra na sceni. Sadržaj i lik zdanja Jugoslovenskog dramskog pozorišta ujedinjeni i jedinstveni uvek su mogli, a i danas to čine, da šalju u prostor autentičnu poruku o smislu arhitekture koja ne sputava sadržaj zdanja već ga glasno iskazuje i to jeste razlog njenog postojanja.
Mnoga lica JDPa koja su se pojavljivala tokom vremena u gradskoj matrici predstavljaju odraz i sliku načina razumevanja arhitekture, ali su i odraz kulturološkog obrasca jednog trenutka, onog kada su se dešavali požari ili kada je vladar odlučio da nešto uradi na tom mestu, na primer, da napravi pozorište. Retko se dešava da jedna ista zgrada, bez totalnog rušenja predhodne strukture, tako bitno promeni svoju arhitektoniku kroz vreme i, naravno, svojim uticajem promeni i okruženje. Od neoklasike - da se ne ide dalje u prošlost - pa preko savršene moderne u sred zahuktalog socrealizma što je već samo po sebi divljenja vredan poduhvat, zatim preko postmoderne, posle klaćenja modernističkog zida na kant, izvedene sa kulturološkim prizvukom ili opravdanjem ali u doba ne baš spremnog da rado prihvati takvu akciju, sve do lica koje se sada vidi i oplemenjuje Beograd i koje nije dobro klasifikovati jer se dela koja prevazilaze vremenski okvir zovu sama po sebi i imaju pravo da sama biraju mesto u stvaralačkim vremenskim šemama uprkos teoretičarima i njihovim ukrštenicama.
Sva lica JDPa su nastajala u nevreme, kada se to nije očekivalo ili nije bilo uopšte uslova u društvenom i kulturnom miljeu da se ona pojave. Uvek je svako novo lice zdanja u glavnoj ulici bilo ispred onog što je okolina mogla, i nagoveštavalo je šta će se dogoditi, šta će doći. Uvek nešto do tada neviđeno, u saglasiju sa onim unutra, sa događajima u repertoaru i na sceni i to je bilo često u suprotnosti, bezmalo u sukobu sa okruženjem, preskačući kontrolu aparatčika ili etabliranih začaurenih poslenika u kulturi. Arhitektonika lica JDPa je zajedno sa JDPom opstajala potvrđujući da je to mesto na kojem opstaje grad. Priča o neprekidnoj promeni lika, ne samo arhitektonskog već i onog iznutra, događa se uvek na istom mestu, locus JDPa je odvajkada i zauvek ubeležen u gradsku matricu kao kotva koja baš tu drži grad na Beogradskom grebenu, a jedan krak kotve je i sam naziv pozorišta, Jugoslovensko. Tu, na obodu Manješkog parka, arte fact zgrade JDP jeste pramac broda koji uplovljava u glavnu gradsku ulicu sa mnogo imena, noseći na palubi poruku o vrednosti koja se stvara, o mestu, neki put nezavisno od neumesnih promena naziva ulice. Arhitektura ove zgrade kroz sve njene likove od kada je, pre vek i po, postavljena prva cigla sjedinjena sa umetnošću pozorišta, jeste priča o neprekidnom početku putovanja kroz grad, i na polzu grada po kome se putuje.