Kralj alkohol
Sve priče o Rusima i vodki su tačne. Kad piju, piju svi: i muško i žensko, i staro i mlado. Ne smeta im ni četrdeset stepeni u hladu da dan započnu, ili preseku, vodkom.
Viđala sam pijance koji su toliko dozirani da padaju nakon dva gutljaja piva. Ne jednom, videla sam kako usred dana, na paklenoj vrućini, pijanci bauljaju ulicama i samo se negde strovale; a niko i ne pomišlja da im pomogne. Prisustvovala sam nekim scenama koje kao da su preslikane iz opisa naturalista, poput one kada se skoro obeznanjeni seljak, valjajući se na kočijaševom sedištu, zadnjim snagama upinje da bičem “ubije Boga” u nesrećnom konju koji istrajno vuče zapregu.
Tokom mog kratkog “radnog iskustva” u Rusiji, saznala sam da je za poslodavce najveći problem kako da nađu radnika kog posle dva dana neće morati da otpuste zato što je na posao došao mrtav pijan.
A od mojih domaćina u više gradova čula sam istovetne priče o mladim ljudima, mlađim od dvadeset godina, koji kupuju čist alkohol i to piju ili ubrizgavaju u venu. I završavaju spečenih želudaca i spržebnih mozgova na Urganetnom centru.
Kada hoće da gestikulacijom pokažu da je neko alkoholičar, Rusi sastave palac i kažiprst i lupnu se dva-tri puta po vratnoj arteriji. A na lisu im se obavezno pojavi osmejak, pomalo sažaljiv, pomalo pomirljiv, ali bez imalo osude. Jer alkoholizam je nacionalni problem i skoro da nema porodice koja je pošteđena tog zla.
Osornost
Ni u jednoj bivšoj socijalističkoj zemlji kroz koju sam vozila nisam srela toliko osornih ljudi kao u Rusiji. Gotovo po pravilu, reč je o ženama ili devojkama koje rade u prodavnicama i kafeima. Namrštene su i namerno se prave da ne vide mušteriju. A kada im se ova obrati, brecnu se na nju: “Šta treba?”
Verujem da rade za sto pedeset evra, što je u Rusiji zagarantovani minimalac. I verujem da mrze svoj posao i da im je život težak. Ali, čini mi se da je najteže živeti tako bez osmeha.
Mobilna mafija
Činjenica da je Rusija ogromna i izdeljena na brojne rejone vešto su iskoristili mobilni operateri da se (još više) bogate. Naime, SIM kartica važi samo za oblast u kojoj je kupljena, dok će u drugom rejonu ili prestati da radi ili će cena svih usluga biti kao u romingu.
O tome kolika je to zarada, najbolje govori činjenica da razdaljina između dve oblasti obično iznosi dvesta-trista kilometara.
Rusi o Rusima
Kada bih moje domaćine upitala da li znaju kakav stereotip o Rusima imaju u Evropi i USA, nabrajali bi: vodka, Putin, postkomunizam, rat u Čečeniji, ali niko nijednom nije pomenuo mafiju. Ne bi im bilo prijatno što od mene čuju da je prvi sinonim za Ruse -- mafija, a da je ova pak na glasu po svojoj beskurpuloznosti.
“To nisu Rusi!”, obavezno bi rekli u odbranu svog naroda. I podsetili bi me da u Rusiji žive brojni etnosi i da se mafija regrutuje iz redova Kazbega, Čečena, Osetina, Inga, Gruzina...
Zanimljivo je to što bi u razgovorima o drugim temama, istu činjenicu -- o multietničnosti -- navodili u afirmativnom smislu.
O Moskovljanima
Nemoskovljani ne vole Moskovljane. Ništa neobično -- gotovo u svakoj zemlji žitelji manjih mesta ne ljube svoje zemljake iz prestonice. Ali, čini mi se da se u Rusiji to već graniči sa fobijom. Bez obzira na status, obrazovanje, godine, svi Rusi s kojima sam u razgovoru dotakla tu temu, reagovali su istovetno: “Moskovljani su loši ljudi”. A objašnjenje bi obično bilo da to i nisu Rusi, već pridošlice od kojekuda. I obavezno su svi kriminogeni.
Čini se da niko ne voli Moskvu, a opet svi hrle u nju.
Švercovanje, šta je to?
U gradskom prevozu, barem u gradovima koje sam posetila, niko se ne švercuje. CEna karte je pristupačna: 12 RBL za normalan autobus i 14 RBL za maršrutku (40 RBL = 1 evro).
Svi putnici ulaze na srednja ili stražnja vrata, a ako nema konduktera koji ide kroz vozilo i prodaje karte, putnici će uredno izaći na prednja vrata, da bi platili kartu kod vozača. Nijednom nisam videla da je neko izašao na neka druga vrata i izbegao da kupi kartu na izlasku.
Neradoznalost
Rusi nisu previše radoznao narod. To se najbolje vidi po deci, koja me skoro nikada nisu saletala ili okupirala kad negde zastanem. Više puta desilo se da vide mojh šator i samo nastave sa svojom igrom. U Turskoj ili Gruziji tako nešto bilo bi nezamislivo.
Najznatiželjniji među odraslima obično su me pitali da li putujem izdaleka i gde idem, pa bi uzviknuli: “Mala dec!” i poželeli mi srećan put. I to bi bilo sve. Retko kad bi se upustili u dužu priču radi priče, osim kada bi želeli da me pozovu u goste kod sebe.
Ruski kroasani
Rusija siguirno nije zemlja sa najboljim pecivom koje sam probala. Ali ruski kroasani po nečemu su sasvim osobeni.
Prvi koji sam kupila bio je sa čokoladom. Zagrizla sam, ali umesto rastopljene čokolade, unutra je bila cela, tvrda štangla! Pomislila sam da je reč o greški u pekari.
No, kad sam sledećom prilikom kupila kroasan sa jabukom i zagrizla, shvatila sam da kod ruskih kroasana “nema laži, nema prevare” -- u testu je zaista bila jabuka. Omanja doduše, očišćena i kuvana, ali cela-celcijata!
(Eto mogućeg odgovora na pitanje zašto pola Rusa nema zube.)
Opšti utisak
Ako su Turci bili prenapadno gostoljubivi, Gruzini previše radoznali, za Ruse bih najpre rekla da su umereno gostoljubivi. U poređenju sa pomenutim narodima -- pri čemu mi je prva asocijacija vezana za Turke ta da su srećni, a za Gruzine da su neumereno veseli -- Rusi kao da svi nose neku težinu i tugu u sebi koje ne nestaju čak ni kad se smeju i zabavljaju. Odlika slovenske duše ili naprosto dug teškim vremenima (koja pak traju decenijama i vekovima)?