Politička modernost se (kod nas, kao i kod drugih), često manifestuje besmislenim prekrajanjima jezika i kovanjem novih fraza, te smo od skora bogatiji za "procesuiranje", "kontroverzne biznismene" (čitaj - mafijaše i njihove saradnike) , a odnedavno imamo i "autonomiste". Pošto sam ja žena u ozbiljnim godinama, volim da stvari zovem pravim imenom. Dakle, reč je o autonomašima (pojam "autonomaš" oduvek, a posebno tokom poslednje 24 godine, u Vojvodini označava ljude koji se zalažu za veći stepen autonomije Vojvodine i meni je sasvim dovoljan).
U vezi sa (sa raznih strana podgrejanom) "autonomaškom jeseni", nekoliko stvari se ne sme prevideti:
1. Autonomaša je u Vojvodini oduvek bilo. Onih glasnijih i onih manje glasnih. Organizovanih i manje organizovanih. Vidlivih i nevidljivih. Raznih. I s razlogom.
2. Autonomaški pokret u Vojvodini posledica je suštinski i ozbiljno pogoršanog položaja Vojvodine, koji je - sve neodrživiji, što smo bliže svesti Vojvođana o razlici između stvarnih demokratskih vrednosti (ljudskih prava, uređenog društva, normalnosti...) i onoga što je naša svakodnevica.
3. Tokom ovog leta, taj autonomaški pokret, do sada gotovo nevidljiv - ušao je u novu fazu. Od podrazumevajućeg nezadovoljstva, postepeno prelazi u pravi pokret.
4. Ni jedan ozbiljan pokret koji će dovesti do istorijskih promena, NIKADA u istoriji nije prevashodno zavisio od pojedinaca. S druge strane - svaki takav pokret privukao je sebi predvodnika, po kome je ostao zapamćen u vremenu i prostoru. To bi trebalo da znači da ni autonomaški pokret ne zavisi, suštinski, ni od Čanka, ni od Pajtića, niti od neke druge političke ličnosti. Od njihovog ponašanja, imidža i sposobnosti zavisi samo da li će, i koji od njih će, biti na čelu tog pokreta.
5. Neke činjenice jasno ukazuju na karakteristike nove faze autonomaškog pokreta u Vojvodini, i određuju je. Svaki punoletan Vojvođanin zna da "oni imaju jednu, a mi drugu vlast - oni Vučića, a mi DS i Ligu". Taj iskaz sadrži, u osnovi, jedan ozbiljan problem - definisani su "mi" i "oni". Nauka to naziva "definisanje strana u konfliktu", što znači da ulazimo u drugu fazu latentnog konflikta. Većina Vojvođana je ovog leta saznala da država Srbija "ne priznaje Novi Sad kao glavni grad Vojvodine", "neda da imamo predstavništvo u Briselu", "neda da Vojvodina daje više trudnicama i porodiljama", "neda da imamo Akademiju nauka i umetnosti", a "Beograđani su nam zatvorili i Novosadsku mlekaru". To su jednostavne stvari. Nikakva "velika politika", nikakva filozofija. To je samo primena "modela pojednostavljivanja uzroka konflikta" u praksi. A upravo taj model pojednostavljivanja je jedan od preduslova da konflikt prodre do svih slojeva društva. U momentu kada krene osnovna strigmatizacija, koja će "neistomišljenika" pretvoriri u "neprijatelja" - ući ćemo u narednu, treću fazu. To je proces iza koga niko ne stoji. On se, prosto, zahvaljujući povlačenju raznih (najčešće ostrašćenih, kratkovidih, samozadovoljnih i nepromišljenih) poteza, od strane onih koji su na vlasti - dešava. Nova vlast u Beogradu krenula je upravo od takvih poteza i njihove posledice se šire, kao kad bacite kamenčić u vodu. Njihova "društvena akcija", neminovno rezultira "društvenom reakcijom". To je kao 1+1=2. A ko ne zna političku matematiku, ne valja da se u nju petlja.
5. Već dugo, Srbija ne čuje, ne razume i suštinski NE VIDI Vojvodinu. Srbija vidi sebe.
6. Vojvodina nije (više?!) dobro i uplašeno dete, koje mora da ćuti da ne bi dobilo batina od autoritarnog roditelja. Vojvodina je nezadovoljan, uskraćen partner koji hoće - promene. Kao i u svakom braku - onaj koji je nezadovoljan, želi promene. Ako se te promene ne dese, brak se obično završava - razvodom.
7. Na kraju, imam samo jedno pitanje: ima li u Srbiji dovoljno (političke, ljudske, ekonomske) pameti da obrati pažnju na Vojvodinu i Vojvođane? Da shvati nezadovoljstvo, da shvati probleme i zahteve. Kako bi se razvoj događaja u Vojvodini usmerio ka poboljšanju i napretku, umesto ka - razvodu.