"Kada više ne bude ni vas, ni vaše slave, ni vaših privilegija, vaša deca će prodavati Dedinje deci fudbalera, pevača, trgovaca i nakupaca. Posle kraće pauze, Dedinje će ponovo postati ono što je bilo."
I postalo je. Samo već odavno nema onoga ko je, pre skoro trideset godina, proročanski rekao ove reči – Duška Radovića. Zbog njih je i ukinuta emisija kojom je godinama budio Beograd, »Beograde, dobro jutro«. Očito je i tada zazvonio čuveni zeleni telefon u Studiju B i...da, bila su to »dobra, stara vremena«...
Oni su bili i prošli, ostavivši za sobom čudne i strašne tragove, a Duško Radović je, uprkos tome što je umro na današnji dan, godinu dana nakon ukidanja emisije, ostao živ i nerazdvojivi deo Beograda. Njegova bista je tamo gde je ne vidi dovoljno ljudi, ali i tamo gde bi se očekivala, pred ulazom u Beograđanku sa čijeg je vrha Duško Radović budio grad na dlanu. Dubokim, namćorastim glasom...sve dok tada nije prejako nagazio ondašnju vlast. Gurnuo im je prst u Dedinje. To je bilo dovoljno da se, prema šturim pričama koje kolaju, javi sam Nikola Ljubičić, đeneral, i da nalog za zabranu emisije koja je danas jedan od najlepših beogradskih suvenira.
Duško Radović je uspeo da napravi još jednu emisiju, u kojoj je Beograd budio vraćajući vlasti žao za sramotu, a kasnija nuđenja da ponovo radi emisiju je odbio rečima: »Ja jesam mali čovek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme.«
Mada, Duško Radović jeste bio mali čovek koji je živeo u radiju, ali je bio mali veliki čovek. I još veći pisac i pesnik. Veliki čovek koji je video male stvari u životu, one od kojih je život sastavljen, one pored koji mnogi prolaze ni ne primetivši ih ili ni ne primetivši da su ih primetili.
On se takmičio u jednoj od najtežih književnih disciplina – pisao je za decu, a deca su stroga i iskrena publika, nema književnog kritičara koji bi mogao da ih ubedi da je dobro nešto što im se ne sviđa. A on im se sviđao, sviđao se i meni i mojoj deci koja su rasla smejući se njegovim pesmama i pričama. Sve zato što je bio silno hrabar i usuđivao se da se igra jezikom, onako kao što deca veruju da se baš svime sme i može igrati.
»Deca su iskrena, a odrasli nisu, u tome je jedina razlika«, napisao je Duško Radović, tražeći od roditelja da rađaju dobru decu, jer »ako se ne rode dobra, onda ih nema ko popravljati«.
Odrasli su mu i došli glave, da su se deca pitala, Duško Radović bi verovatno poživeo koju godinu duže i budio Beograd i pisao onako kao što niko kao on nije umeo...
...njegova Zvezda me je učila u bukvaru i ja sam je učila napamet...
Kad neka zvezda nepažljiva
Zaspi u toploj noći leta
Zlatari je ukradu i od nje prave
Za decu sjajna zlatna dugmeta.
Zvezde na nebu treba da stoje
I niko ne sme da ih skine!
Al kad se od njih dugmeta skroje
Što deci tako lepo stoje
I onda su fine
I onda su fine.