Izgore sve. Leži vrućinčina vrelim trbuhom nad zemljom i žegom pali sve pod sobom. Gradski svet već umorno duvka i prehlađuje se pod klimama, ali strašna suša ga još uvek ne pogađa onoliko kao one, koji uprkos svim dostignućima tehnike i tehnologije, još uvek grebu zemlju i žive od nje i neba. A, nebo izbledelo kao stara, nekada plava posteljina, topi se i ono izmučeno vrelinom. Tu i tamo se pokaže neki vateni oblačak koji snage nema ni za vode u jednu čašu da istisne.
Iz grada se ne vidi, mada je trava odavno postala okerasta, dosadna prašina i drveće zbunjeno odbacuje suvo lišće. Ali »napolju« u selima, na zemlji, gori sve. Stoji bez snage da dahne, a kamoli da raste. U Vojvodini se žuti sve do horizonta. Kukuruzu je suvo žutilo smrti doputovalo do metlica, klipovi skvrčeni, ugljenisanih brkova, između njega prašina, i korov je mrtav odavno. Suncokreti su, kao i kukuruz, prestali da rastu odavno, preniski, premalih lica, prerano sazreli, u semenkama sem vrelog vazduha skoro ničeg i da nema. Više i ne prate putanju razbesnelog sunca, bez latica, crni i spaljene grbe, gledaju u zemlju i umiru. »Tek ćemo da vidimo šta ćemo iduće godine da jedemo«, kažu Lale i mršte se.
Makar će grožđe biti slatko, preslatko ove godine, pričaju vinogradari po Vojvodini, ali oni iz Istre su i od grožđa digli ruke, tamo je kiše još ranije usfalilo. Tako rano da zrna grožđana nisu uspela da se naliju, ostala su premala, suvkasta...a onda je dunula bura i stresla većinu i tako ubogog jada.
»Šta mraz nije pobio, to će žega da sapali«, kažu moji u Šumadiji i vuku noge po sve dubljoj prašini, gledaju kako crkava muka i trud na njivama, krive glave pod sve ređim krošnjama, merkajući kako voćke postaju sve guravije i kegavije. Sve više ih je pod nogama, nego nad glavom. Bar žito je skinuto, i za njim se žute njive i besno stružu cvrčci koji se jedini raduju ovoj bezmernoj vrelini.
Od njihovog neumornog cvrčanja i jare treperi i Slavonija. I njena ravnica se davi u prašini. Kukuruz je gotov, žut, mrtav i šuškav. Seljaci ga već siliraju. Za gradske – sitno seckaju. »Ješće stoka, a mi ćemo da gledamo«, pričaju rođaci slavonski, dok u šarenom sparnom hladu oraha sede...jer više ne vredi ni zalivati. Umiru i bašte, iako se svako jutro i veče u njih odvlači voda, zemlja pije, guta, a ono što iz nje raste ostaje siroto i ispucalo. Kao i zemlja. »Šaku da gurneš u prsotine«, mršte se seljaci i kriju od teške vrućine, jer više nema šta da se spasi. Ako i padne kiša, biće prekasno.
Reke su sve tanje, ogolićenih sprudova.
Suša.
Al kad se na svu ovu muku i jad navuku još i pomućeni popovi, bogu je za plakati. Ako ga ima. Može li još teže i grđe, no kad božji šalterski, ovozemaljski, radnici počnu da razlog za zlo nalaze u onima kojima i bez njih nije lako. Otkad je sveta i veka, crkva je živela od ljudske nesreće i straha. Zato je tako dugo i izdržala. Zato joj tako dobro ide. Ume da se uhvati za peš svega što čoveka podseti na to koliko je mali i prolazan. Ništa joj bolje ne ide od likovanja nad ljudskim jadom. Svoje grehe ne gledaju božji administrativni radnici, iako ih lopatom mogu sakupljati. Lopatom. Ali laičke, od onih od kojih i oni predobro žive, umeju da natovare i onda kada ih nema. I kada ne mogu ni biti. I onda kada ni njihov bog, tamo negde gore, u vrelini neba, ne može sa nekim jačim od sebe da ispregovara ni toliko vode da spaljena zemlja zatvori razvaljena usta suše.