Ništa me, poslednjih dana, nije toliko obradovalo, kao informacija koja je stigla iz mađarske vazduhoplovne kompanije Wizz Air. To je ona firma koja se silno radovala kada je mađarski Malev otplovio u večna lovišta sa kartom u jednom pravcu i koju takođe zovu mađarskom. Koliko je zaista domaća, nije moje da procenjujem. A nije ni važno. Najvažnije je da ćete avionsku kartu za neke evropske prestonice kod njih platiti jeftinije nego kada putujete autobusom od prve veće krivine.
E, ta kompanija je javila građanstvu senzacionalnu vest koja kaže da će „obogatiti flotu kupovinom još jednog aviona i uvesti još četiri linije”. Supeeeer! Znači, do mile nam matice ćemo iz Budimpešte od sada moći da putujemo i avionom, za male pare - glasio je moj logični zaključak, kada mi je do uha doprla ta divna vest.
Na takvo zaključivanje me je navela opštepoznata, začuđujuća praksa da je Beograd, rekao bih, jedini grad u Evropi iz kojeg letilice mađarskog Wizz Air-a poleću ka svim tačkama na evropskoj mapi, osim prema Mađarskoj. Da budem precizniji: poleću, ali ne sleću. Taj čin Wizz Air-, praktikuje svugde, samo ne u svojoj zemlji, a putnici iz Srbije prepuštani su na milost i nemilost železnici i privatnim autoprevoznicima, do peštanskog aerodroma. Kao u „dobra”, stara vremena ničim izazvanih sankcija.
Vest iz Wizz Air-a je glasila da je direktor Jozef Varadi na konferenciji za novinare u Beogradu kazao da će Erbas (Airbus) maja 2013. isporučiti avion tipa "A320" direktno na aerodrom u Beogradu i da će time ulaganja njegove firme u Srbiji porasti na 160 miliona dolara. Rekao je da Wizz Air-a ima 39 aviona u 16 operativnih baza u devet zemalja. Za decembar je najavio redovne letove iz Beograda za Bazel - tri puta sedmično, a od 31. maja 2013. i redovnu liniju za Oslo, za Krf, Rodos, Rim...
Dobro, sve je to lepo, mislim ja, ali kada će mađarska kompanija uvesti liniju za Mađarsku? Šta je sa tim novim avionom i zar od tolike flote nema nijednog koji bi, na brzinu, okrenuo krug od „Nikole Tesle” do „Ferenca Lista” i nazad? Makar i jednom nedeljno, tek da se kaže da tako bogata kuća i to ima na svom meniju.
Ali, ne. Nizali su se podaci o finansijskim uspesima kompanije, o velikoj ljubavi između srpsih i mađarskih posada aviona, o ljubaznosti sa kojom mađarske leticice bivaju dočekivane na srpskom aerodromu itd. O svemu je g. direktor potanko govorio, samo ne o onome što je za njegove putnike i čitaoce novina glavno: kako da tih tričavih 400 kilometara između mađarske i srpske prestonice prevale za manje od sedam-osam sati, koliko traje temeljno protresanje njihove utrobe u vagonima mađarske i srpske železnice.
Od Wizz Air-a, dakle, mrka kapa, pa nam kao jedina nada ostaju oni dobri ljudi iz Ministarstva za infrastrukturu, ili kako li se već sada zove... Možda im je bivši direktor železnice izašao iz zatvora i vratio pare za popravku pruga. Ne čuh dugo ništa o tome.