Dojadiše , vala, više i Bogu i narodu.
Po ceo dan. Kako uđem u sobu oni pred televizorom. Nema načina da im ga ukinem. Zabrane za njih ne važe. Oni su svoja prava stekli u demokratiji i nema zbora da budu ukinuta. Lažem, ima načina ali to bi bilo osuđeno od strane dušebrižnika kojima su moja deca važnija nego meni.
Eh, a sve je bilo lepše u ono vreme jednoumlja kada se deca, dok ne porastu i postanu dostojni pažnje i priznanja, nisu pitala ni za šta. Tada su , jednoumno i totalitarno, stariji određivali šta će da se jede, šta će i gde tog dana da se radi, mislili o svemu. Deca su obaljala najprostije poslove, sedela za drugim i manjim stolom tokom jela i dobijala ono što preostane posle obroka od onih koji rade i stvaraju to isto jelo. Znalo se ko kosi a ko vodu nosi. Onaj koji promišlja odluke, na kome je najveća odgovornost za dobrobit zajednice, ko odgovara u krajnjem slučaju za neuspeh, taj je uživao i najveće povlastice. Nije tu bilo nikakvog ’’Cile – Mile’’ niti bilo kakvog popuštanja.
Ali danas je sve drugačije. Oni koji ne snose nikakve posledice zbog svog ponašanja jer su deca i nemoćni su da sami donose odluke, oni koje niko ne pita ništa jer su beznačajni za napredak porodice i drušzva u celini, ti patuljci u svakom pogledu i najmanju ruku, ti isti, dakle, potpuno vladaju našim životima. Oko njih se sve vrti. Po njima se određuju letovanja. Od njih zavisi raspored kućnog budžeta. Oni se pitaju šta će tog dana da se kusa i šta je to slatko koje se jede posle. Biraju prvi šta će da se kupi od garderobe. Veća prava imaju napravljeni od onih koji su ih takve napravili!
Najgore je , ipak, to sa televizorom. Ti prokleti crtani filmovi. Dojadiše , vala, više i Bogu i narodu. Po ceo dan. Kako uđem u sobu oni pred televizorom. Nema načina da im ga ukinem. Zabrane za njih ne važe. Apeli koje upućujem javnosti u vidu komšiluka ne vrede. Imaju oni moćne zaštitnike među babama i dedama i zabole ih baš za one što ih hlebom hrane. Ako slabi savez sastavljen od žene i mene pokuša da se obračuna sa nezahvalnicima, oni razmaženo, baš kako smo im dopustili, odmah internacionalizuju svoje pitanje kod već pomenutih saveznika i povremenih tajnih sponzora. Nemoć je naše drugo ime. A toliko smo nade imali dok smo ih planirali. Te biće nam od pomoći kad mi zanemoćamo, te biće nam korektivni faktor kad nas dohvati onaj Nemac…Ništa oni – samo čekaju dan da nam preuzmu kormilo , da revidiraju neposrednu prošlost i sprovedu davno smišljeni plan o revanšizmu.
Veoma im je bitno to što je jedno rođeno još 2003. a drugo pre četiri godine. To im je, kažu, neki pedigre. Nešto od čega treba da strepimo, da ih pustimo da rade šta hoće. I da se stalno priča o njima. U komšiluku , u kraju, u gradu. Mnogo su, nekako, uobraženi i umišljeni. Misle da samo oni sve znaju i da samo oni imaju legalitet pri donošenju smernica za zajedničku kuću.
Nikako da shvate da su mali, sitni i neovlašćeni i da treba da pojedu još jedan džak pasulja dok ne zajašu Kurtu i Murtu koji trenutno odlučuju o našoj maloj i finansijskom slomu sklonoj porodici.