Gost-autor: gedza.73
Što kaže Đura The Kućne Čarolije ‘svima vam se desilo da...'
Pa, verovatno se i vama desilo da dođe majstor da namesti nove prozore, pločice, kuhinju. 'Ili nešto slično'.
Posao obično započinje sa:
- 'Ijaao, gospođo-dine, pa ko Vam je ovo radio? Kakav majstor, ovaj nema pojma, trebalo bi ga u zatvor, volina jedna, od vagnesa ni V, evo vidite, pipnite zid kako je valovit, jaao, sad to treba da se ispravi.'
I svakome je kriv onaj prethodni. Ovaj je loše iskopao temelj, onaj napravio ‘posan' beton, neko iskrivio dijagonalu, arhitekta nema pojma (to, priznajem, delimično i jeste istina).
A onda kreću samohvalospevi (uz obavezne ‘reference' gde je bio, kome je šta ispravljao) kako će on sve to da uredi i doredi.
Majstor uvek iza sebe ima proste radnike. Dok on tako tavrlja ni o čemu, dotični ‘prostak' važno klima glavom i smeška se.
Da ga čovek lepo pita:
-Koji moj se ti smeškaš?
Ne razumem ga ja šta priča, ne razume ni on sam sebe, a ti se ,kao, nešto važno kliberiš.
Ako imate sreće da vas ne ‘odere' sigurno nećete imati sreće sa uspešno obavljenim poslom (najčešće vam dolazi kombinovana varijanta loš posao-enormno skupo). Ili će pogrešno da izmeri, nešto da zamaže i isprlja, ostavi nedovršeno (naravno kriv je opet onaj prethodni, ili ‘prostak' sadašnji).
Da i sledeći ima na koga da kuka.
Doduše, i dalje će sebe da hvali kako je najbolji, najlepši i najstručniji. Kod nekog drugog naivka ili mučenika. Može da mu se desi da se pročuje ( ako' ordinira' u nekom malom mestu), ostane bez posla a onda će da kuka za sam za sebe.
Nemojte puno da se brinete za njega, dobićete vi novog majstora.
Ponekad se desi da je taj 'novi' u stvari 'stari' i da vam je radio nešto (i zabrljao, naravno). Samo sad tvrdi da se naučio zanatu pa će sve to da ispravi (i on).
Džaba vam nada.
I tako sve ‘stručnjak' do ‘stručnjaka' a nama u kući sve gore.
Majka mu stara, sve mi ovo nešto poznati i na nešto mi liči.
Dobro, to u stvari i nema veze (mnogo) sa onim što hoću da kažem.
Ide jesen, posle jeseni zima pa mi nekako opada raspoloženje. Mada meni u martu počinje 'ladno jer znam da će za par meseci mećava, sneg, vetar... Brrr.
Opet odoh tamo gde nisam hteo. Hteo sam da ispričam kako se pored tog turobnog, predzimskog, raspoloženja još turobnije osećam zbog mnogih vesti koje pročitam ili čujem.
Jednom je to bilo o momku koji je i talenat i veliki radnik. Slabo to koga interesuje jer nema silikonske grudi, nema snimljenu ploču, nije političar (dečko zna da radi to što radi). Ima neke silne medalje, ali kome je to pomogle. Ovde.
Pored sve svoje genijalnosti slabo se razume u finansije. Ima problema sa novcem svaki put kad treba da se ide na razna takmičenja.
To mogu i da razumem. Nema država. U stvari, ima, ali daje tamo gde je potrebnije. Dečko se već usavršio sad treba da ‘usavršavamo' one prema kojima Bog nije bio toliko izdašan. Malo im oduzeo karaktera, dao preveliku dozu ulizištva pa je red i na državu da se isprsi da im plati ‘dodavanje' pameti.
Izgleda samo da i za to nedostatje novca jer se oni vraćaju još gori nego kad odu.
Dosta novca treba i za kulturu pa se svako malo pojavi po neka ‘estradna pevačiiccaa' pored nekog političara. Ili ispod.
Tako tom momku jedino preostaje da napusti ovu ‘srećnu' zemlju i ode negde gde ima bar neko ko to zna više da ceni.
Taman se smirim, kad juče pročitam opet sličnu vest.
Novine ne kupujem, listam tuđe. Stare, naravno.
Drugi momak je samo hteo da nastavi sa onim što je započeo. Da uči i da igra basket. Lepo je što on to hoće, ali kod nas ima da se zna šta može. U stvari, šta ti daju.
Ali, ponegde ta koordinacija ne fukcioniše tako dobro kao kod nas pa ljudi razmišljaju o bnudućnosti na drugačiji način.
Razmišljaju. Obrnuto od 'ne razmišljaju'.
Elem, oni su toliko rastureni i neorganizovani (šta bi oni dali da imaju bar dve naše agencije) da su se pojavila tri koledža i ponudila dečku da ih poseti (o njihovom trošku, kakvo rasipništvo) da sam odluči da li mu se sviđa to što tamo vidi.
Dani su strogo ustrojeni, profesori su na raspolaganju tokom turnira, trener se lično interesuje za igrača (gde je i kako odrastao), sve je na raspolaganju mladom čoveku.
I sad meni uopšte nije jasno zašto neko želi, posle svih divnih promena u našoj zemlji, da ide tamo negde da se pati.
Još mi je manje jasno kad neko uspe u onome čime se bavi a onda počnu iza njega da skakuću i da se pojavljuju neki koji nisu ni u čemu uspeli.
Sad sam mislio da postavim fotografije onih koji su bili zaduženi, i plaćeni, da toj deci omoguće da se razviju, postignu rezultate, na polzu njihovu i ove zemlje.
Mnogo ih, bre, ima. A i šta će vam? Ionako liče jedni na druge.
Šta liče?
Isti su.
Nekako me, sve češće, u stomaku mori čemer i jad.
I to više nije zbog zime. Ona nikad nije ni otišla odavde.
Ali mnogi jesu. I mnogi će.