Nakon smrti u porodici, porodice više nije bilo. Moj otac i ja smo kraj filma dočekali kao dva iščašena ramena koja nisu ni pokušavala da se proizvoljno sastave. Stvari su funkcionisale i bez toga. Za više nismo imali volje. Niti smo želeli da nas iko podseća. On je i dalje bio tata, ja sam bila ćerka, i tome su se dodale nove deskripcije - udovac i siroče - što je za nas dvoje značilo dva pojedinca koji su se zatekli u okolnostima koje ne bi izabrali sami. Niko od nas time nije bio zadovoljan, i snalazili smo se kako smo znali i umeli.
Ja sam krenula da tražim sebi novu porodicu. Nisam daleko putovala: samo par spratova niže u našoj zgradi, živela je porodica jedne devojčice mojih godina sa kojom sam postala bliska drugarica u to vreme. Ona je bila vesela, imala je stariju sestru koja je bila lepa i vešta sa šminkom, mamu koja je oscilirala između vesele i temperamentno nezadovoljne, visokog oca koji je bio ćutljiv. To nije bila jedina porodica kojoj sam se uvukla nepozvana. Pokušavala sam na različite načine i kod različitih ljudi. Niko prema meni nije bio negostoljubiv, valjda su očekivali da se neću dugo zadržavati, ali ja sam mislila da niko ne vidi šta se dešava, i na trenutke mi je bilo lepo, a kad nije, prosto je bilo bolje biti tu, kod njih. Uvek sam bila dobro dete, i verovatno nisam previše smetala, ništa zahtevala, što je bio moj način da se dopadnem, da me zavole. Nekad je bilo bolje biti kod kuće, uz knjige, u kojima su živele druge porodice. Bilo je i onih drugih strana, kao što uvek ima drugih strana. U tuđim kućama doživljavala sam njihove radosti, i njihova nezadovoljstva, tuge i krize, svađe, bolesti, u tesnom prostoru stanova u kojima smo odrastali koji su bili tesni ljudskim naravima, i tako sam iz prve ruke naučila da porodica ima svakakvih, ali nijedna nije bila srećna. Nisu bile ni nesrećne, i ni velika zbirka prideva ih ne bi verno opisala -jedino što im je stvarno nedostajalo je bio ideal. Izgleda da ne postoje porodice u kojima je toplo, lepo i sigurno, tako sam objasnila sebi stanje stvari. Brakovi mi se naročito nisu dopali. Već sam poznavala jedan loš; kod ovih drugih su neke stvari bile iste, neke drugačije, i daleko najbolji deo je bio da sam ja uvek bila samo gost u kući. Nikada nisam postala deo nijedne od tih mojih usvojenih porodica, i nikome od nas nije zbog toga bilo žao. Međutim dugujem im večitu zahvalnost. Jer prihvatili su me bili tada kad je bilo najteže, a da nisu... Išla je jako duboko tada, moja glad za porodicom.
Ta opsesija tihe, redovne frekvencije je trajala do kraja srednje škole. Nakon toga sam otišla u svet. Prvo nešto bliže a zatim i puno dalje. Verujem da postoje suštinske, bitne i nespojive razlike između odlaska i bekstva, i ne znam koliko se često javljaju u kombinaciji, ali kod mene živi jedna. Za odlazak sam se, čini mi se, spremala oduvek. Zvuk autoputa u Makedoniji koji vodi na jug je muzika koju pamtim kao šum sopstvene krvi u ušima, i on je oduvek bio tu. Do jednog trenutka, koji je ostao nezabeležen, odlazak je bio poziv na avanturu. Posle sudbonosnog trenutka, on je postao pitanje opstanka. Knjige i muzika moje zemlje su vremenom sve više podsećale na porodice koje sam poznavala, a ja sam poznavala više od bilo koga, Lutajući Holanđanin jednog komšiluka, i sve je počelo da guši i pritiska, urušava se povrh mene i zatrpava. Bekstvo se uselilo nepozvano, kao ja u porodice mojih drugarica. I bilo je neizbežno. Samo što sam ga ja dočekala sa strašću koja se retko kada javljala: da pobegnem od porodica, ljudi, kulture, istorije, prepričavanja istih priča, propasti na istim mestima, ustajalog duha i perpetualnog kruga istih grešaka u novim izdanjima... - da budem slobodna, anonimna, nepostojeća a intenzivno prisutna u malom prostoru koje moje telo okupira, i na to malo zemlje koje moja stopala pokrivaju, je najveća strast moje nepobitne a tako beznačajne egzistencije. Negde drugo, mislila sam, ako neće biti puno drugačije, biće novo. I ne moram da budem deo nikoga i ničega, ne moram da pripadam, ili budem odbačena, ne moram da ih volim ili oni mene da vole, i nikada ne moram da idem dalje od početka, jer mogu da izađem pre kraja - kako je to prijalo u građenju planova za budućnost, zamišljati da neće postojati priča iz koje neću moći da izađem, hej, započeću njih hiljadu i iz svih ću izaći ako nisu dobre! - nije postojao uzbudljiviji poziv divljine i nepoznatog u mom svetu od opcije infinitivno otvorenog exit-a.
U međuvremenu sam stala. Ne zameram sebi materinstvo - to je biologija i nju treba slediti. Ne ljutim se ni što nisam stvorila dobru porodicu - nemam sposobnosti za stvaranje porodice, to znam odavno. Opraštam sve, ali da sam stala...
Zašto sam. Iz straha da ću biti gladna, ili će mi biti hladno? Možda. Pomislila sam da mogu drugačije? Možda. Krenula sam prekasno? Možda. Zastala prerano? Možda.
Opraštam i to. Nije teško oprostiti. Nema se šta praštati.
Moja klinka će porasti i, nadam se, stvoriti sebi jednu dobru porodicu, njoj će to puno značiti. Ja nađem utehu za davne odjeke te gladi u sebi u porodicama na TV-u ponekad. Bliski nedeljni susreti sa pažljivo skriptiranim karakterima zasite, ili otvore koju rupu u mislima, srcu - ne boli previše, to je važno. Volim postere okupljenih ljudi, nasmejanih, u dobrom društvu, i ne razmišljam o samom snimanju. Povremeno sretnem porodice u kojima se ljudi drže jedni drugih kao dve čvrsto isprepletene ruke, i to me ispuni radošću. Nemam više potrebu da ih usvajam kao svoje. U svim drugim grupama vladaju standardni odnosi hijerarhija, nepotizma, interesa - od škola plesa do socijalnih angažovanih i dobrotvornih ogranizacija - i ja se držim po strani. Svaka vežba izlaska iz priče me obraduje. Ne znam da li bih bila Thelma ili Louise; retko se identifikujem sa karakterima. Slobodna sam po vokaciji, po karakteru, po srcu, ne iz prinude. Nepripadanje kao ljudska osobina o kojoj se retko priča je moja dominantna realnost. I ne muči me više, jer razumem da joj ništa ne fali, samo mi nedostaju ljudi slični meni. Niko od nas ne bi imao poriv da pravi grupu, partiju, možda ni porodicu, ali ono što nas spaja je da znamo da niko ne može sâm. Proputovanja i kratki susreti su prihvatljivo stanje takvog jednog ideala, labave veze koje drže ne obavezama ni dugovima, ugovorima ili nužnostima, već zato što je vezati se na pravi način najudobnije odelo, jedino vredno posedovanja. Vežeš se ljubavlju, vežeš se razmevanjem, vežeš se poštovanjem, vežeš se u trenutku - i to je to.