Gost-autor: Čupavo Derište
Još jedan idealan septembarski dan pre najavljenog hladnog i kišnog perioda. Kasno je leto, ali se svakako miris jeseni već oseća. A to je jedno tužno godišnje doba. Vegetacioni period se polako završava. Iza nekada zelenih biljaka ostaju polugole grane na kojima se tek ponegde leluja poneki žuti listić. Ustala sam rano, sećam se da me je nešto probudilo tog jutra. Kada sam izašla napolje i videla jutarnju čaroliju jednog kasnog leta, odlučih da je baš taj dan idealan za moj plan.
Ne volim zimu. I možda to ima veze sa činjenicom da sam rođena u proleće kako neki kažu, ali kako god, onaj osećaj kada si u zatvorenom, smrznutih nogu i sav onaj teret od silne odeće koja, koliko god da je ima, ne može da te dovoljno ugreje...jednostavno, ne volim zimu. A mogu misliti kako je tek pticama koje moraju svaki put da preseku ledeni vazduh, ne bi li došla do zaklona i hrane.
Jedno od brojnih pitanja koja su mi se nametala ovih dana bilo je i: „Kako da im olakšam preživljavanje još jedne hladne zime, pritom znam da nije teško i da to mogu, a njima je to i potrebno?“ Sva nova saznanja o pticama koja sam stekla od prijatelja Milivoja Vučanovića, rendžera na Vršačkim planinama, kao i od mnogih drugih stručnjaka i zaljubljenika u ornitologiju, inspirisala su me da im za predstojeću zimu napravim krov nad glavom....i to baš tog dana.
Pretražujući internet nailazim na razna idejna rešenja i odlučujem se za jedan model kućice. Materijal i alati su tu. Volja je tu. Iskustvo – nije. No, naučila sam jednom davno da je u tom slučaju najbolje pitati. Zadesilo se da je pravi čovek bio u pravo vreme, na pravom mestu. Otpočinjemo konverzaciju, zasipam ga brdom pitanja. „Ključne mere su visina ulaza u odnosu na pod, i dimenzije ulaza, sve druge shvati kao smernicu i drži ih se približno.” Nakon savetovanja sa albicillom odlučih da krenem sa radom.
Čekić, testera, ekseri, klješta, metar, olovka, gomila dasaka…ali pre svega skica koja je okačena na vidljivo mesto, ništa mi od ovih alata nije strano. Svaki posao pre početka ima onaj deo gde se čovek psihički priprema, deli posao u više etapa, postavlja sebi pitanja i sam daje odgovore. Pravila sam i ranije kućice….ali za pse. Znam da će moj pas ući u nju, kakva god da je. Ptice su drugo. Njihove kućice se ne mogu praviti odokativnom metodom, jer ukoliko se ne ispoštuju dimenzije one neće ući. Jednom sam pročitala jedan tekst albicille, koji mi je pre svega ostao u sećanju po sledećoj rečenici: “Ptičarenje je potpuno crno, ili potpuno belo, ne prihvataju se sivi tonovi. Nešto ili jeste, ili nije. Crno-beli svet.” No, na kraju krajeva, svesna sam da ću verovatno i grešiti, ali znam da ću nakon svega i naučiti.
Počinjem sa radom. Iz starih dasaka prvo treba izvaditi eksere. Pajser je tu. Uz malo muke jedna daska je sređena. Pripremam i drugu…treću. Neko bi se pitao (kao što se moja majka pitala uz komentare da se “igram kao dete”) šta će tako veliki pajser u rukama jedne devojke... mislim da na to pitanje i ne moram da dajem odgovor, jer ga neće svako shvatiti. Kad nešto voliš ništa ti nije teško… čak ni jedan pajser.
Sledeća daska ide malo teže… hoće li… ili neće… klještima vučem ekser ne bih li ga izvadila, ili presekla… trenutak nepažnje i eto rane. Daska je poletela i zajedno sa ekserima završila u mojoj ruci. Osim krvi i tri ubodne rane, ništa novo. Pomišljam u sebi “pa dobro, bilo bi mi čudno i da se nisam povredila”. Ipak nastavljam sa radom.
Merim daske, spajam tačke olovkom, bonsekom ih sečem (dobih kasnije komentar da je trebalo ubodnom testerom to raditi, dobra ideja, ali ja je nemam )… Eto bočnih strana! Sad je i prednja tu. Krov i pod spremljeni, a i zadnja strana. “Jao divno! Materijal za četiri kućice je spreman, treba samo ekserima ili šrafovima spojiti sve delove….i probušiti rupe za ulaz…ali na kojoj visini od poda?”, pomišljam u sebi, “Moram opet na konsultovanje.” Javih svom konsultantu da stvari teku po planu, osim ona tri eksera koja su nemilo završila u mojoj podlaktici, a uzimajući u obzir činjenicu da nisam vakcinisana protiv tetanusa, dobih odgovor da sve to ostavim i odem u hitnu uz prigovor ”…stvarno si derište!”
Taj dan se polako približavao kraju. Noć je već pala kada se vratih od lekara. Ipak, rešila sam da nastavim dalje sa svojim zadatkom, makar završila samo jednu kućicu do kraja dana. Tako je i bilo. Svi delovi su bili spojeni (na nemilost mojih komšija koji su do kasno morali da slušaju lupanje čekića). Između krova i zadnje strane treba da se nalazi guma koja će unutrašnjost kućice štititi od kiše i krov treba da ostane pokretan, da se kasnije staro gnezdo izbaci iz kućice. Gumu nemam….ili možda imam na nekom točku bicikla… Uz velike muke skidam spoljašnju gumu sa točka i vadim unutrašnju (nadajući se da moj otac ne koristi taj bicikl). Krov je završen. Na prednjoj strani obeležavam mesto gde će biti ulaz. Bušilicom i dodatkom za provrte bušim rupu i ulaz je spreman. Tačnije, kućica je spremna. Sada mogu i da je fotografišem.
U narednih nekoliko dana završih i ostale tri kućice. Drvo je zaštićeno sadolinom, jer se zbog mogućeg trovanja ptica isparenjima iznutra ne sme koristiti bilo koja farba. Sve kućice su ponovo fotografisane. Izgledaju sasvim solidno za rad jednog poletarca.
Moje prve kućice za ptice! Kako je malo dovoljno čoveku da bude srećan! I nije tačno da to malo uvek fali.