Pre nedelju dana, prošle srede (26. septembra) u padu aviona „Lasta“ poginuo je Goran Savić (39), major, pilot Vojske Srbije. Tek po pogibiji, saznali smo mnogo o ovom čoveku vredom svakog poštovanja. Poštovanja ne samo zbog toga što je poginuo i na koji način već zbog toga ko je i kakav bio. I ostao. Saznali smo i kad je rođen i gde, da je ostao bez oca kao dečak kada je ocu bilo – o toliko omiljene ironije sudbine – 39 godina, kao i njemu u trenutku pogibije. Da je majka ostala sa njim i sa bratom, isto kao i sada njegova supruga sa dva dečaka, da žive trošnoj i iznamljenoj kući... i još mnogo toga, uglavnom tačnog, ponešto i netačno. Mediji su se prosto utrkivali ko će doneti što više detalja, makar i banalnih koji će na svaki mogući način pojačati osećaj tuge i žaljenja za poginulim pilotom, oficirom, ocem, sinom, mužem. Pa se tako u želji da čitaocima ponudi što više patnje i herojstva – psiholozi bi verovatno rekli kako bi skrenuli pažnju sa svojih odnosno čitaočevih problema i apatije – jednom dnevnom listu omaklo da na naslovnoj pored udarne vesti naslovljene HEROJ – Poginuo da bi spasio druge objavi fotografiju obnažene lepotice-zečice. I sve to, plus Dulić, Đilas, Tadić i Prosinečki na istom komadu roto papira za 20 dinara.
Blic se zgražava nad činjenicom da su meštani Nove Pazove pokušavali da prodaju fotografije i snimke mesta pada aviona i navodno „pilota u samrtnom ropcu“ medijima, tražeći „od 20 do 500 evra“. Javni servis RTS je navodno snimak sletanja helikoptera i ukrcavanja pilota u isti platio posle cenkanja 25.000 dinara. Moje kontrapitanje: gde su ti meštani videli da takav materijal ima tržišnu vrednost? Da nisu možda u tim istim medijima koje im se nude na kiosku ili na Internetu? Sve sa kvazikorektno blurovanim ili prekrivenim scenama nasilja ili lica dece iako svi znamo sta je iza zamućene površine ili trake preko očiju. Da li smo zaboravili fotografiju na naslovnoj strani novina polupojedenog tela Branka Jovanovica posto je upao u kavez sa sibirskim medvedima tokom nekog Beer festa?
Krajem nedelje, svako kome su bili imalo dostupni ili eletronskih ili štampani mediji nije mogao da ne sazna kako će Direktorat civilnog vazduhoplovstva zaposliti suprugu stradalog majora Savića. Da je postupak human to verovatno neće niko osporiti. Kao ni da je u pitanju marketing. Veoma uspešan ili veoma neumesan, zavisi od ugla gledanja, uostalom jedno ne isključuje drugo. Na stranu sto bi po nekim pravilima, i zakonskim i moralnim, Vojska Srbije trebala, i verovatno hoće, da materijalno obezbedi porodicu u ovakvom slučaju. Neposredno po nesreći u tim istim medijima, tada željnim bilo čega vezanog za tragični događaj zavrtela se informacija, tačna ali plasirna u savršeno neprikladnom trenutku i od savršeno nenadležnog za vojne udese DCV da je „ljudski faktor (čitaj greška pilota) najčešći uzrok nesreća kakva se dogodila juče kada se srušio vojni avion...“ Predstavnica DCV je, onako usput, podsetila i da „su preduzete sve mere da civilno vazduhoplovstvo bude bezbedno, da su utrostručene redovne i vanredne inspekcije i da se inspektori nalaze svuda po Srbiji“. Ar ju pi ar? Jok ju ar
Onako vulgarno napisano, bez trukne u ovakvim situacijama inače poženjlne autocenzure, stiče se utisak da smo prilično nekrofilno društvo. Koje sa jedne strane jedva čeka da konzumira smrt upakovanu sa pridevima poput herojska ili viteška, a sa druge se na tome trudi da poentira, na ovaj ili onaj način.
Javljaju se očevici koji opisuju lice pilota dok se borio da obuzda avion (?!), prolaznici-eksperti koji auditivnim metodama ocenjuju ispravnost motora, gorepomenuti Novopazovljani koji snimaju razvoj događaja kamerama na telefonima, pojavljuju se manje ili više zaboravljeni nekadašnji ministri i savetnici optužujući jedni druge i ove doskorašnje u maniru „eto ja sam lepo govorio“ a novine, papirne ili online, svejedno, to pakuju sa naslovima poput „Vojna mafija ubija pilote“ ili „Lasta leteći mrtvački sanduk“. Tabloidna novina predlaže da se major Savić proglasi herojem, drugi dnevni ist je njegov postupak nazvao najplemenitijim podvigom godine. Predsednik Nikolić je posthumno odlikovao majora Savića medaljom „Miloš Obilić“... sve to stoji. Ono što ne stoji, bar ne u ozbiljnom društvu je da Predsedik donosi ukaz o odlikovanju na osnovu medijski formirane slike, bez da je sačekao da relevantna državna tela urade svoj deo posla i predoče mu sve informacije. I da izgleda nije obavešten da se medalja „Miloš Obilić“ može dodeliti i živim herojima, ne samo post mortem. Nesporno je da je vredna divljenja činjenica ako je to bilo iz namere da izbegnu žrtve na zemlji, da su piloti do poslednjeg trenutka ostali u neupravljivom avionu pokušavajući da ga obuzdaju i da to najbolje ilustruje njihove visoke moralne i ljudske kvalitete. U tome su očigledno i uspeli, zahvaljujući veštini pilotiranja ili sreći, za ovaj deo price to nije ni bitno. To ostajanje u avionu i - predpostavićemo - pokušaj obuzdavanja „Laste“ major Savić je platio životom. Drugi pilot, koji po svemu sudeći nije ni manje ni više zaslužan za to da „Lasta“ pri padu nije ubila ili povredila nikog na zemlji skoro da se i ne pominje u tom kontekstu. Jer je preživeo. Iz svega ispada da život, onaj zaista ispunjen i vredan pomena, u svesti posmatrača vredi izgleda tek kad se okonča, po mogućstvu tragično.
Ipak, da ne bude da je sve tako crno: jutros sam saznao, pregledavajući prilično nesvesno naslove magazina dok sam čekao red u marketu, da je je odloženo bračno slavlje Sandre Melnichenko, kako Ana Nikolić nije u vezi sa oženjenim muškarcem, da su Jelena Bačić Alimpić, Minja Miletić i Sanja Marinković ostvarene žene koje ne znaju za sujetu... i još mnogo toga. Lepog, poučnog i nadasve za svetao primer života ispunjenog vrednostima generacijama koje dolaze. Koliko ste znali o životu majora Gorana Savića pre nego što je poginuo?