Ne mogu ni da zamislim kako se osećaju roditelji Dražena Milovanovića i Dragana Jakovljevića, vojnika ubijenih prilikom služenja vojnog roka u kasarni na Topčideru. Ne samo da su ostali bez svojih sinova, nego moraju da se suoče sa tim da državni funkcioneri kriju ubice njihove dece. Dva vojnika naše vojske ubijena su zato što su videli ono što nisu smeli da vide, a većinskoj Srbiji to ne smeta, jer valjda veruju da je bolje nešto sakriti nego dozvoliti kaljanje ugleda vojske.
Ne znam za vas, mene kao građanina Srbije je sramota.
Uz dozvolu autorke, prenosim tekst Jelene Milić napisan za njen blog na sajtu Bilca.
Petak, 05.10.2012.
Danas je osam godina od ubistava gardista Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića. I nikom ništa. Nit se znaju počinioci, nit se zna zašto, nit je iko smenjen zbog serije propusta u kasarni u tom periodu. U odnosu na prošlu godinu promenila se samo vlast. Sve drugo je isto. Dveri i SPC o Topčideru nemaju stav. Ni Dačić i Vučić. Ni Đilas i Tadić. Ni EU i NATO. U prilogu je post napisan za prošlu godišnjicu.
TWITTER @jelenamilicceas
Ravnodušnost, nemoć ili strah?
Hoćete li da vas podsetim samo u vremenu dok ste vi vladali Srbijom o aferama koje su bile u Vojsci Srbije? Hoćete da vam pričam o Leskovcu? O Vranju? O Topčideru, gospodine Tomiću?
Dragan Šutanovac, ministar odbrane, 2.12.2010. u Skupštini RS (iz skupštinskog stenograma)
Sudbina slučaja Topčider odličan je primer na osnovu kog se može analizirati stepen reforme pravosuđa i celokupnog sektora bezbednosti u Srbiji, pre svega snage i volje države da pročisti državni aparat od onih koji čine, podstiču ili zataškavaju krivična dela.
Postoji sve vise dokaza da se u slučajevima Topčider, Leskovac i RTS radi o sistemskom državnom zataškavanju, bez obzira da li su na vlasti DSS, DS ili SPS i u kojoj kombinaciji. Strategija države je iznurivanje do iznemoglosti porodica ubijeni vojnka i civila i njihovih pravnih zastupnika, na koje je spao ceo teret borbe za istinu i pravdu.
Činjenice da se u slučaju Topčider, kao i u slučaju Leskovac, radi o ubistvima vojnika na odsluženju redovnog vojnog roka i da su vojni istražni organi slagali u svom izveštaju šta je dovelo do njihovih smrti, bi u uređenijim i humanijim demokratskim društvima bile dovoljne da teret rasvetljavanja svih okolnosti i procesuiranja onih koji su lagali o prirodi smrti padne na državne organe. Umesto da im bude partner i glavni oslonac, država Srbija je porodicama i pravnim zastupnicima glavni neprijatelj u tim nastojanjima. Isto je i u slučaju RTS. Šta bi, uostalom, bilo i sa utvrđivanjem odgovornosti ostalih upletenih u ubistvo premjera Zorana Đinđića da porodica nije angažovala advokata i presavila tabak?
Sa ovako velikim propustima u sektoru bezbednosti Srbija, nedavni pokušaj organizovana Parade ponosa samo je potvrdio koliko rupa u sistemu ima, ne može biti pouzdan partner u mirovnim i drugim zajedničkim međunarodnim operacijama, niti članica EU. Očito je, nažalost, da Srbija sama nema ni snage ni volje da promeni sadašnje stanje, pa je direktnija zainteresovanost EU i njena fokusiranija pomoć kroz proces integracija, od presudne važnosti.
Permanentno insistiranje Glavnog haškog tužioca Serža Bramerca na tome da država Srbija ispita i obelodani kako su i zašto Ratko Maldić i ostali haški begunci bili tako dugo nedostupni pravdi od velikog je značaja. Ako vlast skupi snage i volje da to sprovede, stvorili bi se dodatni uslovi da se iz srpskog sektora bezbednosti eliminiše kancerogeno tkivo koje ne dopušta nastavak reformi a možda guši i istinu o ovim ubistvima.
Simptomatičana je, sada već sedmogodišnja, monotonija i površnost medijskog izveštavanja o ubistivima gardista Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića. Imajući u vidu da je većina glavnih medija u Srbiji, na ovaj ili onaj način, pod kontrolom ljudi i stranka iz republičke i beogrdske vlade ili kabineta Borisa Tadića smatramo da nje u pitanju nedostatak ljudi i resursa već nameran trend. Slučaj Topčider se uglavnom spominje, samo kad se mora, o godišnjice ili kad se desi nešto što može imati uticaja na rasvetljavanje okolnosti. Ove godine je to bilo hapšenje Ratka Mladića, a prethodnih objavljivanje nalaza niza veštaka koji su, svi redom, opovrgli prvobitni nalaz vojnih istražnih organa da se radi ubistvu i samoubistvu. Novinari skoro nikad energičnije i pripremljenije ne pritiskaju nadležne državne organe da odgovore kako je moguće da se sedam godina ne kazni niko ko je sastavio i potpisao opovrgnute nalaze vojnih istražnih organa, ako je već tako komplikovano utvrditi ko je vojnike ubio u zatvorenom i valjda kontrolisanom vojnom objektu. Zašto novinari dopuštaju da im ministar odbrane Dragan Šutanovac, koji je vrlo često u medijima, na sve ređa pitanja o ubistvima gardista odgovara da ne kometriše aktivna suđenja?Ovaj predmet,inače, skoro dve poslednje godine čami u labirintu sistema tužilaštva i po njemu se nije postupala. Porazno je i ako ministar to zna a neće da kaže ali i ako to ne zna.
Vidljivo odsustvo političke volje vladajuće DS i njenih koalicionih patnera da se ova ubistva razreše, govori u prilog tezi da se radi o zataškavanju. Bez te volje su, nažalost, još uvek male šanse za pravosudne epiloge većine velikih afera u Srbiji. Licemerno je biti aktivan podpredsednik stranke na vlasti, koja drži i Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo odbrane, većinu u Skupštini i u Nacionalnom savetu za bezbednost, koji se bavi bezbednosnim implikacijama održavanja gej parade al ne i ubistvima vojnika na redovnom vojnom roku, a reći da su ubistva gardista sada u nadležnosti drugih, da ovaj slučaj više nije u nadležnosti Ministarstva odbrane. Istovremeno u sistemu odbrane, u kome su se ubistva i desila a što jeste domen ministra odbrane, niko nije kažnjen zbog pogrešnih nalaza vojnih istražnih organa i drugih propusta u slučaju Topčider. Ova vlada će, inače, izgurati ceo mandat, a aktivni predsednik DS Boris Tadić i cela dva kao predsednik Srbije. Pre toga bila je kohabitacija DS sa DSS.
Donedavno su i mandati narodnih poslanika bili u vlasništvu stranka, pa da je bilo volje u vrhu stranke, pitanje ubistva gardista i njihovog insitutucinalnog zataškavanja mogla su se pokrenuti i preko članova supštinskih Odbora za prvosuđe i odbranu i bezbednost.
Da li odsustvo volje govori o ravnodušnosti, saučesništvu ili političkoj nemoći zato što se ne kontrolišu svi delovi sistema bezbdnosti?
Zimus je ministar Šutanovac u raspravi sa poslanikom DSS, u nedostatku argumenata na neku drugu temu, sa skupštinske govrnice pripretio: "Nemojte da ja vama otvorim afere Topčider i Leskovac, koje su se desile za vreme vaše vlasti." Ministar Šutanovac, inače, kad je koncentrisaniji ili manje provociran, negira postojanje afere Leskovac. Jedan od bitnih aktera te afere, nerazjašnjene nasilne smrti tri vojnika na redovnom vojnom roku u kasarnama u Leskovcu 2004-2005, je sa mesta zamenika načelnika Generalštaba VS zimus penzionisani Mladen Ćirković. On je posle penzionisanja postavljen za savetnika ministra Šutanovca.
Pre samo par nedelja poslanik SRS Zoran Krasić je, takođe u skupštinskoj raspravi, izjavio da se, parafraziram, sve nerazjašnjene afere mogu, da ima volje, rešiti u kabnetu predsednika Tadića. Eksplicitno je naveo slučaj Topčider upitavši zašto nisu ispitati određeni ljudi i naveo njihova imena. Nažalost, ni na jednu ni na drugu izjavu, datu usred Skupštine, novinari i drugi akteri javnog života, ali ni državni organi, nisu reagovali.
Vuk Drašković je pre neki da obelodanio da su predstavnici nadležnih državnih organa na sastanku skupštinskog Odobra za bezbednost o situaciji na severu Kosova izneli drugačije informacje od onih koje su ti isti zvaničnici javnosti plasirali oko istih dešavanja. Očito je da se u Srbiji 2011 umesto institucionalne nastoji uspostaviti netransparenta partijsko-lična kontrola nad sektorom bezbednosti, uz cenu velikih i nedopustivih kompromisa. Spomenute izjave i događaji su mnogi u nizu dokaza da se DS i njenim partnerima jedanaest godina od početka demokratskih promena, od kada su skoro svi ovako ili onako na vlasti, ne može verovati, pa ni kada su slučajevi RTS, Leskovac i Topčider u pitanju.
Pravni zastupnici porodica vojnika ubijenih u Topčideru konačno su ovih dana podneli dve ustavne žalbe, jednu zbog povrede prava na pravni lek u razumnom roku a drugu zbog opstrukcija u istragama. Oni vode i bitku oko toga ko je nadležan za ovaj slučaj kada je u pitanju njihov zahtev da se sasluša Ratko Mladić, da li Vise tužilaštvo u Beogradu kojem su podneli spomenuti zahtev, ili Tužilaštvo za ratne zločine. Ovo drugo se nedavno oglasilo saopštenjem da prema njihovim saznanjima Ratko Mladić nije bio Topčideru u vreme ubistva gardista. Nisu rekli imaju li saznanja gde jeste bio tog dana, na osnovu kojih su valjda utvrdili gde nije bio, jel kako drugačije sasvim sigurno tvrdnju dokazati.
O ovim slučajevima govorila sam kratko i na velikom skupu vojnih ombudsmana iz skoro svih zemalja Evrope, koji je proletos u Beogradu organizovala insitucija Zaštitnika građana uz podršku Ministarstva odbrane. Pozivnicu za učešće smo sami zatražili, iako je CEAS na čijem sam čelu jedna od retkih organizacija civilnog društva koja ukazuje na probleme i propuste u zaštiti ljudskih prava pripadnika oružanih snaga i jedina koja permanentno prati sudbinu slučajeva ubistava vojnka u Topčideru i Leskovcu. Pravo na sveobuhvatnu istragu u slučaju nasile smrti je jedno od osnovnih prava pripadnika oružanih snaga. Na skup su, nače, bili pozvani drugi predstavnici civilnog društva iz Srbije.
O svim problemima i propustima koje smo dokumentovali o ovim slučajevima, obavestili smo pre više meseci Zaštitnika građana Sašu Jankovića. Do sada od njegove institucije nismo dobili povratnu informaciju o rezultatima njihovih nastojanja da se ova ubistva rasvetle, niti jasnu informaciju dokle uopšte njihov mandat seže u ovakvim slučajevima. Ostaje pitanje da li oni imaju dovoljan zakonom predviđen mandat ali ih neko sprečava u radu pa zato nema informacija o radu na slučaju Topčider, ili im mandat nije dovljno jasno definisan pa postoje rupe u sistemu zaštite ljudskih prava pripadnika oružanih snaga, o kojima se onda mora itekako govoriti.
O slučajevima Topčider i Leskovac, u pisanom predlošku, upoznala sam članove Zajedničkog odbora za EU poslove oba doma irskog parlamenta, pred kojima sam 29. septembra ove godine svedočila o situaciji u Srbiji i njenoj aplikaciji za status zemje kandidata za članstvo u EU. Imala sam i sastanak sa irskom Ombudsmankom za oružane snage kojom prilikom joj je još jednom ukazala na ove slučajeve. Irska Ombudsmanka je, inače, bila jedna od glavnih govornika na spomenutom skupu u Beogradu, tokom koga srpski zvaničnici nisu našli za shodno da ih spomenu, iako su mnogi drugi učesnici navodili pojedinačne primere iz njihovih zemalja.