To da se ljudi sa hendikepom, posebnim potrebama, ili kako god nas zvali, meni je svejedno,susrecu sa predrasudama drustva, to i nije nekakva vijest.
Ono sto medjutim jeste novost jeste da i ljudi sa hendikepom nisu imuni na predrasude naspram drugih . O tome ,valjda iz razloga usiljene politicke korektnosti, se rijetko kad govori ili pise ,ali to jeste najbolji dokaz da su ljudi sa hendikepom uvijek prvo ljudi sa svim onim pozitivnim i negativnim stranama naseg nesavrsenog ljudskog lica.
Iako mi se nekoliko puta ukazivala mogucnost da idem da radim kao zamjeena ucitelju istorije u jednu srednju skolu ,svaki put bih odbijao da prihvatim posao, odlazeci da radim u bolje rangirane skole.
Silovanje ucenice, oruzani obracuni gangova ,od kojih su neki imali smrtni ishod, bili su dovoljno dobri argumenti da tamo ne prihvatim posao,maker to bilo i na jedan jedini dan.
Iako sam po vokaciji ucitelj, sta vise, osoba sa hendikepom koja se sa predrasudama susrece gotovo svaki dan, moja predrasuda bila je jasna,ziva i zdrava.
Onda sam se jedne veceri susreo sa vlastitom predrasudom lice u lice. Nisam mogao izdrzati njen pakostan smijeh.
"Mashho, sutra radim utoj skoli."
"Da li si siguran?"
"Da."
Tu noc slabo smo spavali i Mashha i ja. Sem pitanja,: da li si siguran ,Mashha mi nije nista drugo rekla. Njena tisina odrzavala je njenu zabrinutost,ali sa druge strane ,bila mi je podrska.
Kao I svakog jutra, Mashha me je odvezla na posao. Posto taj dan ona nije radila, vratila se kuci.
Tek je bilo sedam ujutro i glavna skolska kancelarija je bila jos zakljucana.
Stajao sam u haustoru skole,sa bijelim stapom u ruci i million misli u glavi.
Nesto poslje je dosla ljubazna sekretarica i ta birokratska procedura kad u skolu dolazi ucitelj koji radi kao zamjena mogla je da pocne.
Ucitelji koji su odsutni za taj dan imaju obavezu ostaviti lekciju ili plan aktivnosti onome ko dolazi na zamjenu.
"Mister Torbica, nazalost osoba koja je trebala ostaviti plan rada za vase razrede danas nije se pojavila."
"O nema veze ", odgovorih skolskoj sluzbenici . U sebi sam nastavio:Ionako sam noc proveo razmisljajuci sta raditi danas.
Posto sam uzeo listu ucenika za svaki moj razred ,skupa sa sluzbenicom otisao sam do drugog sprata gdje mi je bila uciona.
Lupkanje mog stapa odjekivalo je jos uvijek praznim hodnicima skole. Iskreno, nisam mnogo slusao osobu koja me je vodila do ucione. Minut kasnije ostao sam sam u ucioni. Odlozio sam svoj stap u cosak tik iza uciteljskog stola.
Hodajuci po ucioni izmedju klupa iscekivao sam zvuk zvona koji ce donjeti prvo zamor kroz prazne skolske hodnike ispunjene tisinoom ,pa onda i ucenike u moj razred.
Prije skolskog zvona, tisinu ucione prekinula je skripa njenih vrata.
Krupan covjek obucen u crne pantalone, pink kosulju sa kravatom otvorio je vrata. Usavsi u ucionu odpozdravio me sa dobro jutro mister...zastao je pokusavajuci da pravilno izgovori moje prezime sa beddza zakacenog na dzep kosulje. ...
"mister Torbika ?"
Ustvari je Torbica ,Oodgovorih...
"Drago mi je .. ja sam Mr. Jones. Zamjenik sam direktora skole. Cuo sam da nemamo plan rada za vas danas.?"
"O.K. je Mr. Jones., Ucitelj sam istorije, smislicu vec nesto.."
"O super. Hvala vam sto ste dosli danas. "
Tek sto je otvorio vrata izlazeci van, skolom se prolomilo skolsko zvono praceno tim poznatim zamorom.
Nisam se ni vratio do svog stola, ucenici su poceli ulaziti,bolje receno, upadati u ucionu.
Iako sam se od njih jasno razlikovao ,sto po godinama, sto po odjelu, ponasali su se kao da me nema.
Uzvratio sam istom mjerom praveci se da gledam u papire na mom stolu u isto vreme pokusavajuci da u tom zamoru razaznam najglasnije medju njima.
Kad se uciona napunila svojim stanovnicima,izasao sam ispred njih. Zabrao dvoje ,po mom sudu najglasnijih,i dao im zadduzenja.
"Ti si mi odgovoran da svaki ucenik stavi svoj potpies na ovaj papir, jasno?"
"Jasno, odgovorio mi je ucenik iz zadnje klupe".
Drugom sam dao slican zadatak. Da markira sa listte one koji nisu tu,te da mi donese da potpisem papir.
Iako sam zvucao strogo, dajuci im ova zaduzenja,dao sam im povjerenje. Vidjelo se da to cjene.
"Dobro jutro mlade dame i gospodo" , morao sam da svojim glasom nadjacam njihove. Drugim rijecima, morao sam da se izderem.
Jos jednom se pokazalo da sve one fine teorije koje profesori daju studentima pedagogije,a koje iskljucuju deranje ucitelja, su samo teorije cesto razvedene od prakse.
"Dobro jutro", odgovorili su gotovo jednoglasno, onako vojnicki.
Posto su se uvjerili u moje glasovne sposobnosti,mogao sam da nastavim normalnim glasom.
"Ja sam Dalibor i danas sam vas ucitelj istorije. Kad sam bio vasih godina, cesto sam se pitao;zasto ucimo istoriju?
Od kakve koristi je ta nekim redom naslagana , cesto dosadna, skupina datuma dogadjaja ,gdje od moje memorije zavisi moja ocjena? Ionako sam vecinu zaboravio par mjeseci poslje testova.
"Nema nikakve koristi",odusevljeno su prihvatili moja razmisljanja.
"Dobro. O.K. Ajde da prvo vidimo sta je to istorija ,pa da odlucimo ocemo sa njom u smece ili ne?"
I sama pomisao da bi njihov ucitelj istorije mogao istu baciti u smece,odrzala je muk u razredu cekajuci na moje sljedece pitanje.
"Ako je istorija sve ono sto se desilo u proslosti,kako je vec neko rekao,onda je vasa pijanka proslog petka istorija?"
Cutali su.
"Sta dame i gospodo,vi kao ne pijete pivo,a imate 17 godina?"
Nastavio sam ne cekajuci odgovor.
"Sta se desi u subotu ujutro ako petkom uvece pomjesate pice ?"
"O Gglavobolja, mamurluk," stizali su odgovori dok je vecina potvrdjivala.
" Znaci gospodo Ako vam se glavobolja desi i ove ili sledece subote, vi iz vase istorije, niste naucili nista."
Otisao sam do table I markerom napisao:
History=HisStory* , my story,her story,their stories.
"Prvo cu ja vama ispricati moju pricu. Od vas zelim da na listu papira napisete vase pouke moje price . Dakle, ne zelim biljeske moje price,zelim lekcije koje vi izvucete .
Kad sam bio vasih godina,ili koju godinu stariji, ranjen sam u ratu. Granata mi je otkinula komad arterije......"
Dok sam pricao svoju pricu, tisina je jos snaznije zavladala ucionom. Mogao sam cuti zvuk olovke po papiru ddok sam prolazio izmedju klupa.
Kad sam zavrsiostao sam ispred njih.
"sad je vas red. Da vidimo vase pouke moje price."
Shvatili su sta trazim i vecinom su pricali da je glavna poenta moje price:ne odustajati. Naravno, tesko da su culi za Fridriha Nicea ,ali su koristili njegove fraze:sto te ne ubije, cini te jacim.
"OK. Ovo je bila moja prica i vase pouke . a sad da vidimo zeli li neko od vas sa nama podjeliti svoju pricu?"
Ono sto je usljedilo sledice mi krv u venama. Izlazili su tiho jedan po jedan, pricajuci svoje price;od iskustva djaka ciji je otac, narko diler i policajac, ubijen u klasicnoj sacekusi, do price ucenice ciji je brat izboden nozem u zatvoru ove godine. Jedna je ucenica priznala razzredu da ne razlikuje boje posto je kao mala pala na glavu. Moj sok je bio veci zbog cinjenice da nisam bio jedini sokiran. Po reakciji razreda bilo je ocigledno da ove price ovi uceenici nikad nisu pricali ovako javno pred svima.
Umjesto kao do tad mlade dame I gospodo,iz mene je jednostavno izletjelo
",O.K. my young friends ."
"Hocu da mi izvucete pouke. Hocu da svhatite da istorija koliko nam se god cinila,a nekad I jeste, samo skupina dosadnih dogadjaja, sukoba I datuma, postoji da bi smo iz njee izvlacili pouke. Skola postoji da vas tome nauci. I dalje cete morati memorisati datume, dogadjaje da bi ste dobili dobru ocjenu,ali kad naucite iz nje izvlaciti pouke;razumeti "jucer",da bi ste razumjeli "danas",to ostaje za cijeli zivot.
Zvono koje upozorava prije svega nas ucitelje da je jos ostalo pet minuta do kraja casa me iznenadilo. Nije me iznenadila cinjenica da me je tokom tih sat I po, koliko traje ccas, samo dvoje ucenika trazilo da ide na WC.
Dok su pakovali svoje stvari nazad u torbe,prisla mi je ucenica.
"Hocete li doci i sutra?""
"Pa, hocu ako me pozovu",odgovorih..
"Ali vas ucitelj cee vec sutra biti sa vama."
"Da,ali on nas nikad nije pitao zasto ucimo istoriju. On nam samo prica,a mi hvatamo biljeske."
"Pa dobro,eto mozete mu reci sutra sta ste naucili danas. Ovo ce od danas ionako sutra postati istorija, zar ne?"
Sa zvukom zvona razredom je zavladao onaj poznati zamor. Izlazili su van,a neki od njih dosavsi do stola pitali:hocete doci sutra?
"Ovo je bio moj najbolji cas istorije" ,rekla je jedna ucenica koja nije ni pokusala sakriti da je plakala.
"Vjerovatno i moj,odgovorio sam.
Dobar je osjecaj kad shvatis da si uspio pribliziti se djacima, dotaci ih,ali je jos bolje kad oni dotaknu tebe. Iako sam po vokaciji ucitelj, sta vise, osoba sa hendikepom koja se sa predrasudama susrece gotovo svaki dan, moja predrasuda bila je jasna,ziva i zdrava. Tog su dana moji ucenici mozda vise pomogli meni , nego ja njima. Te sam noci zaspao mirno, ostavljajuci jos jednu predrasudu iza sebe.
Ljudi ko ljudi, sa ili bez hendikepa, imaju predrasude duboko u sebi, cesto nemocni da se sami izbore protiv njih.
"Kakvi su bili djaci danas", pitaju me cesto kolege u zbornici, cesce gledajuci u moj stap nego u mene.
"Dobri", odgovaram.
"Nekako mi se uvijek cini da oni ,za razliku od nas odraslih, imaju manje problema sa predrasudama."