U Srbiji su uvek bili cenjeniji glasniji makar i gluplji nego pametni, mudri i nenametljivi.
A što se medijskog pristupa tiče , očito da važi princim ko plati taj klati.
Da je Srbija slušala mudre i tihe a ne galamdžije i demagoge bolje bi prolazila kroz istoriju i balkansku vetrometinu.Srbija se tako opet našla na razmeđu i sa problemima koje je imala u vreme balkanskih ratova tačno pre 100 godina. Juriti ceo jedan vek sopstveni rep i ostajati u prošlosti svakako ne može da bude pohvalno za njenu elitu.Problem naših elita je uvek bio što su mislili da su pametnije od svih predhodnih, da su pametnije od svih uopšte i da sve počinje od njih. Što je najgore, elitama su nacionalni interesi bili samo sredstvo stranačkih i ličnih interesa pa zato niti su se trudile da mnogo uče niti da slušaju mudre ljude kao što su bili recimo
Jovan Cvijić i Vojin Dimitrijević.
Šta god ko mislio, a u Evropi to dobro znaju i čak nam otvoreno kažu, da su Srbi najbrojniji narod a Srbija najveća i najznačajnija država na Balkanu i upravo su zainteresovane za dobre odnose u svakom pogledu. Od Srbije se ne traži ni da se ponižava ni saginje, već samo ono što je normalno a što su elite skrivale od naroda.
Pa kada naš premijer kaže da su „upravo oni koji su počinili zločine nad Srbima posle Drugog svetskog rata počeli da grade novu Evropu, i da u nju danas ne puštaju Srbiju“, a istovremeno rehabilitujemo sopstvene zločince, negiramo njihove zločine u naše ime, kad nam treba ističemo naš doprinos pobedi nad fašizmom, a u Srbiji smo totalno zaboravili one koji su taj doprinos dali već hvalimo neke druge kao mudre, odajemo državnu počast onima koji su hteli Srbiju na Hitlerovoj strani. Ne treba se čuditi apsurdu ako nam Nemačka sada uzvrati notom da se ona odrekla Hitlera a Srbija nije njegovih saveznika, da nemačka svoju vojsku vaspitava na tradicijama onoga ko je poginuo u pokušaju atentata na Hitlera a iz Vojske Srbije je proterano sve što podseća na antifašističku partizansku borbu.
U svakom slučaju, Dačić je potpuno u pravu kad kaže:"Srbija je u borbi protiv fašizma dala mnogo više nego neke druge države koje su lako postale članice EU, i zaslužila je da bude deo Unije", samo je pitanje zašto se Srbija samoisključuje iz antifašističke koalicije a period NOB potpuno ignoriše.
Dakle, treba malo smanjiti doživljaj i pročitati šta su govorili mudri i pametni Srbi, za ovu priliku evo nekoliko misli Jovana Cvijića i Vojina Dimitrijevića, koje smatram da na skoro identičan način govore o Srbiji onda i danas. Pametnima dovoljno, a onim drugima iaonako koliko im pamet dozvoljava da razumeju.
Jovan Cvijić: "Nije istina da mi moramo pred većim neopravdano popuštati samo zato što smo mala država. Samo narod te male države treba da je onih velikih nacionalnih osećanja i da ih njegova inteligencija na sve strane u svetu istinito predstavlja i brani. Moram ponoviti: mi smo, istina, mala država, ali znatan narod, od Beča do Carigrada nema većeg naroda od našega. Ima načina da se to i u svetskoj politici uzme više ceniti. Srbija bi, i zbog svoga položaja, mogla i danas biti najvažniji faktor na Balkanu
U celom našem narodu valja negovati duh prave slobode, težnje za socijalnom pravdom i versku toleranciju, naročito to treba razvijati u ostalim našim zemljama.
Pravo nacionalno osećanje ne sme da bude precenjivanje svoje vrednosti i svojih prava, a potcenjivanje osobina i prava drugih naroda. Treba se naročito čuvati šovinističke naduvenosti, koja s prezrenjem ili omalovažavanjem gleda na susedne narode, i koja se kadšto ne ustručava da rečima otima susednim narodima i njihove nesumnjive oblasti. Takvi šovinisti rečima laskaju narodnoj sujeti i od štetnog su uticaja na pravo formiranje nacionalnog osećanja i mišljenja kod jednoga naroda. Jer, kao što u pojedincima ima taštine, tako je ima i u narodima. Mnogo je lakše izazvati te sujete no pozitivnim radom formirati istinite težnje i prava nacionalna osećanja. U nacionalnim aspiracijama je gotovo svaki narod sklon da svoja neznatnija prava proglasi kao nesumnjiva i velika. Obožavanje, kult, precenjivanje samoga sebe kod naroda je isto tako zločesto kao i kod pojedinaca. Uopšte je mnogo lakše zavaditi no pomiriti: mnogo je teže probuditi dobre no rđave osobine naroda. Šovinističke težnje odgovaraju demagogiji u političkom životu. Njihovi predstavnici često pokazuju svoje rđave instinkte, kad predstavljaju kao izdajnike zemlje i naroda one koji se trude da iznađu i utvrde istinita prava svoga naroda i žele da svoj narod pozitivno, u unapred obeleženom smislu, formiraju.
Mesto šovinističkog laskanja narodnoj taštini treba oštrom kritikom proceniti sposobnosti, prava i moć svoje države i svoga naroda. Takva kritika sebe samoga je ovde potrebnija no kritika sebe samoga u životu pojedinaca. Treba ozbiljno proučiti i proceniti svoju moć i moć susednih naroda i prema tome ustanoviti pravce rada i nacionalne planove"
Vojin Dimitrijević:
„Skoro svaki narod nosi neki teži ili lakši teret ili mu se pamti neka manja ili veća bruka iz surovog 20. veka, koji nije daleka prošlost. Nemci su u tom pogledu valjda prvaci. Iako je Hitler proganjao i nemačke antinaciste, Nemci i danas moraju da gledaju filmove u kojima su nemački vojnici simbol agresije, nečoveštva i genocida. Nemačka je izgubila rat, mnogi nemački lideri kažnjeni su kao pojedinci a Nemačkoj su oduzete zamašne teritorije. Mogu li sebe da citiram, još od 1995. godine: 'Vajmarska republika, kojom je 1933. godine zavladao Adolf Hitler, prostirala se na 472.000 kvadratnih kilometara. Kada se razišla prašina posle Drugog svetskog rata, površina SR Nemačke i Nemačke DR iznosila je ukupno oko 357.000 kvadratnih kilometara, koliko ujedinjena Nemačka danas i ima. U njoj više nisu hanzeatska luka Štetin i univerzitetski grad Breslau, a Kantov Kenigsberg zove se danas Kalinjingrad.' Njeni vođi, poglavito Vili Brant, morali su s tim da se pomire pa Nemačka više ne pretenduje na Istočnu Prusku, zapadnu Poljsku i Sudetsku oblast. Ono što je ostalo Nemcima, zbog blokovske podele bilo je podeljeno na dva dela, na 'komunističku' Nemačku Demokratsku Republiku i 'kapitalističku' Saveznu Republiku Nemačku. Ova poslednja se za razliku od povraćaja drugih teritorija, nije odricala ujedinjenja Nemačke i u tom je uspela 1989, kada je propao socijalistički blok, a s njim i NDR. Pre toga su ove dve države, i šire priznata SRN i uže priznata NDR, održavale veze bez uzajamnog priznanja i zajedno sedele u UN. To se pravdalo interesima Nemaca, koju su živeli s obe strane demarkacione linije.
Otuda, kada se povodom Kosova traži paralela s Nemačkom, treba tačno znati na šta se misli. Misli se za odnose obe Nemačke ,a ne odnose Nemačke s izgubljenim teritorijama. A i tu paralela ide samo dotle dok je reč o saradnji između država koje se ne priznaju ali žele da ljudi zbog toga manje trpe“
„ Nisu samo Nemci morali da se suoče s ponašanjem u bližoj prošlosti. Spisak je povelik i na pobedničkoj i na poraženoj strani. Ispostavlja se, recimo, da su se Italijani, iako negde surovi okupatori, bolje odnosili prema svojim Jevrejima nego Francuzi i Poljaci, a da ne pominjemo baltičke narode, inače žrtve surove staljinističke okupacije. I Hrvatska ima žig ustaške prošlosti i genocida nad Srbima, žig koji nije sasvim obrisan i koji opasno proviruje iza veličanja novijih domovinskih heroja. Većina Srba i srpskih političara i dalje misli, ili se pravi da misli, da Srbija i Srbi ne nose nikakav teret takve vrste. To nije obična zabluda nego teško samozavaravanje. Taj je teret možda veći no što Srbi zaslužuju jer je ranija reputacija, i ona iz Prvog i iz Drugog svetskog rata, u najnovije vreme pokvarena - i to u vrlo akustično vreme, vreme kada su mediji svuda bili prisutni, kada su vesti bile mnogo glasnije no ranije i – što je najgore – u doba kada se to više nije očekivalo i kada u drugim delovima Evrope nije bilo takvih vesti. Pored 'podviga' u Hrvatskoj i Bosni, u sadašnjem trenutku se svet seća sumanute ideje, aktuelizovane 1998. i 1999. godine, da se stotine hiljada Albanaca iz Kosova i Metohije isele neznano kamo i to ne delovanjem paravojnih formacija nego svesnom akcijom policijskih i vojnih snaga. Ono što Srbiji najviše smeta jeste poricanje ružne prošlosti. Srebrenica se navodno nije desila. Kosovski Albanci nisu pokopani nadomak Beograda. Notorni ratni zločinci su heroji koji postaju još i visokotiražni i promovisani pisci. Tim povodom se mora naglasiti da se zvanična država trudi, doduše bez dovoljno odlučnosti, ali ne može da potre loš utisak koji društvo ostavlja u celini, od političara, preko 'narodnih intelektualaca', medija pa do navijača i drugih uličnih bukača. Kao što de Gol nije mogao sasvim da spere ljagu Višija i alžirskog rata, tako ni srpski predsednik, tužioci i sudije na mogu da zagluše one koji pevaju 'Nož, žica, Srebrenica', naročito onda kada se vlast ponaša kao da, kada izručuje optužene za najteže zločine, čini uslugu, ne srpskom narodu, nego Evropskoj uniji, uslugu koju međunarodna zajednica mora da vrati u nekoj drugoj valuti.
U Srbiji je rasprostranjen stav o tome da Srbija ne nosi teret prošlosti
Jovan Cvijić:
“O našim narodnim pitanjima treba obaveštavati naučne krugove i javno mnjenje u svetu. Čovek često i ne sluti koliko se time može učiniti. Svet je pun briga, i veliki narodi imaju da misle o celoj zemljinoj površini. Moramo sami praviti često velike napore da ih zainteresujemo. Osobito vredi obavestiti prosvećenu žurnalistiku zapadne i srednje Evrope, naročito zapadne Evrope, koja je od najvećeg uticaja na akcije svojih zemalja i internacionalna pitanja. Istina, taj je svet imao često rđava iskustva s Balkancima i nije sklon odmah verovati i najboljima od njih.
I zato koga istina ne čuva od neistina, neka ga ovo sačuva. Ne treba misliti, kao što se i kod nas gde što misli, da je mogućno podvaliti.
Naši protivnici će takve podvale obelodaniti. Osim toga, narodi su se sada znatno približili jedni drugima, oni se mnogo više poznaju i sve je manje lakovernog sveta. Za svako pravo i za svaku akciju Srbije treba strani svet zadobiti i raspoložiti istinitim i što je moguće preciznijim dokazima. Naročito ne treba upotrebljavati poznate šovinističke fraze. One kod nas zbog izvesnih asocijacija mogu proizvesti oduševljenje, a kad što nešto i kazuju. Ali strani svet nema srpska nacionalistička osećanja i za njega su to gole fraze, koje će on tumačiti kao oskudicu dokaza i znak nezrelosti. Takav način nacionalnog rada i odbrane škodi, dakle, u stranom svetu onoliko isto koliko i podvale.
Vama je jasno da ja mislim na istinski patriotizam ne na patriotske fraze, koje se po navici i u svakoj prilici izgovaraju, ne na patriotsko brbljanje, ne na patriotizam kao stvar mode, na posletku ne na patriotizam, koji je nešto zasebno i odvojeno od ostaloga života pojedinih ličnosti i naroda. Sasvim drukčiji patriotizam mora da obuzme ceo naš narod. Ali se ne mogu usvojiti shvatanja pomenutih nesređenih duhova po kojima izgleda da je dopušteno voleti čovečanstvo i svaki drugi narod samo ne svoj.
Vojin Dimitrijević:" Loša reputacija, ili „imidž“ Srbije gora je no što Srbija zaslužuje ali je nastala u najnovije vreme.Tu ne treba imati iluzija: nju će iskoristiti svi oni koji rade protiv Srbije i iz razloga koji nemaju veze s pravdom i moralom, kao na primer trgovci koji uleću na upražnjeno kosovsko tržište kada se ispostavi da Priština ima jače protivmere od beogradskih mera. To su surove činjenice s kojima se ne sme miriti ali se na njih ne treba stalno žaliti i uzimati ih za opravdanje za nove greške. U poslednjoj deceniji 20. veka Srbija je izgubila simpatije koje je nesumnjivo imala - recimo, u Velikoj Britaniji, Francuskoj, SAD - i podstakla ranije antipatije, u Nemačkoj i Austriji, a uz to još i nipodaštavala veze u demokratskim zemljama Trećeg sveta. Desni i jurodivi deo Rusije to ne može da nadoknadi a nova kapitalistička Rusija ima preča posla, mada se Jeljcinovi naslednici svakako sećaju podrške koju je staljinistički puč u Moskvi dobio iz Beograda pre dvadeset godina. Kina je Kina – poslovno vrlo kapitalistička i proračunata a ideološki još komunistička pa ne može da bude oduševljena zemljom ekstremnog antikomunizma, u kojoj se u to ime odbacuju i modernizacija i antifašizam. Međutim, ako je Srbija pod Miloševićem i saradnicima ostala bez savezničkih država i ako ih sada teško stiče, mogla bi da u inostranstvu pridobija naklonjeno i savezničko javno mnenje ali se to s postojećim porukama, uz sekundiranje najreakcionarnije dijaspore, teško postiže“,
„od Petog oktobra bilo i mnogo i malo vremena, dovoljno za one koji bi bili odlučni, malo za nesigurne i kolebljive, pogotovu malo za one koji je trebalo da se preobrate“.
„Nepreobraćenih još mnogo ima i oni su teg na srpskim nogama. Konačno, 'međunarodna zajednica' mora da prestane da bude pogrdan izraz jer je i Srbija, po svakoj definiciji, njen deo. A izbori kao periodična groznica?" U vezi EU:
„Evropska unija nije kao druge međunarodne organizacije, naročito ne kao UN. Niko nema pravo da uđe u bilo koju savremenu međunarodnu organizaciju, naročito ako molilac nema svojstva države. Ako dovoljno država misli da je neki entitet država, on se može kandidovati za članicu, ali o prijemu odlučuje nadležni organ potrebnom većinom. Tako je u UN: o tome je li država-kandidat uopšte država i ispunjava li vrlo blage uslove za prijem u UN suvereno odlučuju Generalna skupština i Savet bezbednosti. Čak i ako kandidatkinja može računati na dvotrećinsku većinu u Generalnoj skupštini, neće postati članica UN ako se tome usprotivi makar jedna stalna članica Saveta bezbednosti (Francuska, Kina, Rusija, SAD, Velika Britanija). Prema tome, Kosovo bi moglo u UN i bez Srbije, ali ne i bez nekog od ove petorice. Stalna članica može da spreči usvajanje neke rezolucije SB, ali ne da je nametne. Stoga su uzaludna pisma i apeli Putinu da Rusija natera SB da prihvati srpske predloge“,
„U EU je drukčije: svaka postojeća članica može da blokira učlanjenje nove ne navodeći nikakve razloge ili, češće, ističući razloge koji mogu biti čudni i neubedljivi. Učlanjenje Srbije može da spreči svaka članica EU, a ne samo Nemačka. Do sada smo najviše sumnjali na Holandiju. Ovo ima i drugu stranu – na koju se zaboravlja. Ako Srbija uđe u EU, ona će takođe moći da ometa druge kandidate - recimo, Kosovo. Unija pamti takve inhibicije: Grčka je efektivno preprečila put Makedonije samo zbog toga što joj smeta njeno ime. Kipar pokazuje raspoloženje da to učini s Turskom. Ne znam kako su zvaničnici EU i evropski diplomati obavezali Hrvatsku da, kad se jednom učlani, ne ometa ulazak Srbije, ali sam ubeđen da je to bio jedan od važnih preduslova za hrvatsku kandidaturu. Čini mi se da je EU stalo da dobije sličnu čvrstu garantiju Srbije u odnosu na buduću kandidaturu Kosova, koje mnoge članice priznaju kao državu. Ovakvu garantiju malo ko u Srbiji sme da dâ, a i pitanje je da li bi trajala i posle izbora. Reč je o takvoj garantiji, a ne o priznanju Kosova od strane Srbije. Ako EU ne može na to da natera svoje članice koje ne priznaju Kosovo - iz razloga koji nisu sušta ljubav prema Srbiji - ne može ni Srbiju“,
Jesmo li sigurni da ako elita ne evoluira, ne evoluiraju ni birači? Ako se ispostavi da je kosovski bauk samo stari tabu i ako istraživanja pokazuju da građane više brine lopovluk od toga ko će da činodejstvuje u srpskom Jerusalimu, onda se mora pomisliti i na to čime se šta prikriva i da li balon treba da pukne.
Da nije možda mnogo lakše glasno vikati 'ne damo Kosovo' no iskreno reći 'drž’te lopove'?“
I tako , konačno dolazimo i do aktuelnog ptanja EU ili Kosovo i da li Srbija mora da prizna nezavisnost Kosova.
Ne mora, a druga je stvar što i evropskoj i našoj birokratiji pretnje i koketiranje sa tim pitanjem služi u sasvim druge svrhe.
Da je Adenauer samo kukao i svađao se kako je Nemačkoj nanesena nepravda , umesto što je kulirao a znao šta hoće i za to stvarao uslove, pitanje je dali bi Nemačka tako elegantno došla doželjenog rešenja. U međuvremenu je imala normalne odnose sa DDR bez priznavanja, a pokazalo se da period od 40 godina i nije tako dug.