(Pokušavam da) Sviram otkad znam za sebe.
U kulturno-umjetničkim društvima, na rok gitarijadama, igrankama u domovima kulture, brucošijadama, bajkerskim motorijadama, svetosavskim školskim priredbama, u gluvim sobama studija, žurkama, slavama, parkovima, po mračnim, zagušljivim garažama, u četiri zida, na YouTube-u.
Ali kad se sve sabere, ruku na srce, to moje muziciranje je više neka vrsta intime, (pre)sabiranja, razgovora sa samim sobom - najblaže rečeno - lične terapije, nego što bi zapravo trebalo da bude: kvalitetna muzika i inspiracija za druge, energetska razmjena, utjeha, kolektivna terapija ili biznis - što muzika danas postavlja sebi za jedan od, ako ne i primarnih, ciljeva.
Pripremajući video za jedan brimingemski trio i drugi za beogradske Hipnagoge, čiji kvalitet muzike, pored ostalih bendova koje volim, u meni duboko odzvanjaju kao neki moji neostvareni snovi - iskoristio sam ljetos priliku da brzinski, na gitari osrednjeg kvaliteta, bez priprema i sa skromnim fotoaparatom diletantski zabilježim nešto što sam smislio, više se i ne sjećam kad, ranih devedesetih.
Eto, čisto da se ne zaboravi ili da naknadno „opravda" utrošen trud i rad, dok mi još treperi i vrzma se u šakama i po glavi.
Ali svirajući Intimu, tako se zvao instrumental, on me, neizbježno, vratio u to vrijeme prvih pokušaja da se savlada instrument - prisjetio sam se svog prvog (i jedinog) nastavnika gitare u Osnovnoj muzičkoj školi u Prnjavoru, Vlade Cvijetića, koji je bio sasvim kul tip - imao je totalno opušten pristup vođenja nastave, ne da mu disciplina nije bila bitna ili da je bio neprofesionalan - već je sasvim opušteno tolerisao htjenja onih mladih rokom inficiranih drndadžija, u koje sam se i sam ubrajao, koji su čupavi sa musavim kajdankama pod miškom zalazili u taj duboki, mračni memljivi hodnik škole, na čijim su zidovima pri ulaznim vratima zaslužano i s pravom visile i blistale plakete i nagrade uzornih, požrtvovanih đaka, osvojene na regionalnim takmičenjima muzičkih škola.
Cvijetić je povremeno, u slobodno vrijeme i sam svirao tzv. „tezge", rasturao trilere i ostale tezgaroške cake na klavijaturama u narodnjačkim svadbarskim orkestrima da bi dodatno svojoj porodici obezbjedio egzistenciju, pa nije bio u pravom smislu gospodin nastavnik, kakvih je zaista bilo i koje su krasile akademske titule, članstvo u ozbiljnim kamernim i većim orkestrima ali i, kako su drugi pričali, strogo pa čak i potcjenjivačko ophođenje sa malim, više ili manje talentovanim i vrijednim polaznicima. I baš zbog te opuštenosti, svog nastavnika Vladu sam zaista i volio.
Elem, jednom prilikom došavši iz škole, u kratkoj pauzi između zakazanog časa u muzičkoj, u kuhinji, iz tepsije prekrivene mirišljavom crveno-bijelom kariranom krpom, tek da nešto prezalogajim, smlatio sam na brzinu dva-tri salnjaka, kiflice koje je u to vrijeme pravila moja majka, nešto na bazi brašna, jaja, mljevenog sala i ukusne domaće marmelade od šljiva - o čijim sastojcima, izuzev potonje, ja tada nisam imao pojma. (!) Zgrabio sam kajdanke i knjige i pohitao na nastavu u tada oronulu školu kod Doma zdravlja.
Počeo čas, Cvijetić po običaju svojom crvenom hemijskom olovkom pomno prati i kontroliše takt po takt šta to ja nisam ili jesam korektno u međuvremnu spremio kod kuće, a ja po običaju gledam da što više blefiram i improvizujem ne oslanjajući se na otvorenu zbirku crvenih korica Vjekoslava Andrée-a. Čuje on kristalno jasno, nema tu ništa od tačnog izvođenja i poštovanja Francisca Tárrege kao uvaženog autora djela, pa presjeca namjerno šeretskim tonom:
- `De, ti men` reci, da ti nisi, b`an, bio negdje gdje se okreću krmci na ražnju?
- Nisam, druže nastavniče. Došao iz škole pa pravo kod Vas na čas - plahovito i zbunjeno odgovaram.
- Hmm...
Pauza. Vidim ja, neka misterija. I njemu i meni.
- A da nisi usput jeo roštilj, ćevape, neko pečenje dole na pijaci, a?
Ma, mislim se, šta mu je sad, kakvo pečenje, kakav roštilj te sad spopao, nemam pojma o čemu priča, i vraški se trudim da, onako preznojen i fokusiran, ali ipak nepripremljen, ukapiram nešto što se samo disciplinom i redovnim radom dalo prethodne sedmice „svariti" i eventualno preći na novo gradivo.
- A šta si doručkovao?
- Iskren da budem nisam stigao ništa... Ali sjetim se kiflica. - ...pojeo sam dva salnjaka.
- Aaaa pa to je, vidim ja nešto meni mirišee - razgalio se Vlado.
A u to vrijeme, na časove dolazila je jedna veoma lijepa, pristojna i kulturna djevojka koja je isto pohađala gitaru kod Vlade a ja onako stidljiv čim bi ona ušla, jer je pedantno dolazila na časove i prije vremena, ja bih se smrzao i ućutao kao zaliven. Dopadala mi se.
- Vidiš ti, moja ti, ove dugokose rokere, ništa neće da vježbaju tz, tz, tz - u šali se jadao Cvijetić starijoj učenici i zapisivao u školsku knjižicu šta treba da se ponovi za finalni ispit. O takmičenjima, bar što se mene tiče, nije bilo ni govora. Jedino kad bi se pikale neke nepostojeće Slashando Sor-ove Etide, Eric Claptárregova Layla u c# molu za gitarski duo ili Varijacije na temu Ulaska u Harem čačanskog boema Jaraka u interpretaciji R.M.Točkogovie.
- Hvala nastavniče, vidimo se u ponedeljak. Doviđenja! - učtivo se pozdravljam, kupim svoje papire, pomalo treperim od nesigurnosti zbog mogućih dodatnih kritika i gledam da se što prije dočepam vrata i šmugnem iz učionice. Konačno, hvatam se za spasonosnu kvaku, ali dok otvaram vrata, a ljepotica rasprema svoje vježbanke, neizostavno iza mojih leđa dopire Vladin pedagoško-tezgaroški glas:
- Važi Bojane, samo de bogati, nemoj više da se prije časa nadereš čvaraka!
Ona se osmijehuje a ja stojim ukopan kao tikvan i crvenim se od blama.
- I Taregi se b`an usta ovlažila! - namjerno me šeretski potapa Vlado.