U Beogradu je Sajam knjiga. Ovim tekstom želim vam preporučiti da kupite neku knjigu Erike Džong (Erica Jong).
Ja sam Erika. Njujorčanka sam. I Jevrejka, naravno. (A Nice Jewish Girl from New York, kako se to u zezanju kaže).Isak Baševis Singer, koji je jedan od mojih najomiljenijih autora, o sebi je zapisao: „U najvećem delu mog života za mene postoje samo dve istinske strasti - žene i književnost. Njihov sam rob". Ja, sa svoje strane, mogla bih to staviti ovako: „U najvećem delu mog života za mene postoje samo dve istinske strasti - muškarci i književnost. Njihov sam rob". To stvarno mislim.
Eh, ti muškarci!
Da krenem od onog osnovnog. Ja sam spisateljica. Dušom i srcem. A muškarci podjednako igraju izuzetno važnu ulogu u mom životu.
Uostalom, četiri puta sam se udavala. Do sada. Kažu da ima i gorih slučajeva, s tim što se to uglavnom događa glumicama (Elizabeta Tejlor se udavala osam puta, zar ne?). Ali ja nisam glumica. Ili jesam, kao i svaka spisateljica. Žena sa maštom. Ipak, dodaću da sam danas, kao dama u izvesnim godinama, zadovoljna mojim poslednjim suprugom. Fini čovek. Valjda neću više dolaziti u iskušenje da se ponovo - udajem.
Mnogi me znaju kao spisateljicu koja „piše one bezobrazne knjige". Neki čak kažu da sam „ženski Henri Miler". Tačno je da se mnogo bavim seksualnošću, sa posebnim zadržavanjem na ženi, uz korišćenje mnoštva tzv. bezobraznih reči, premda mi to nije najvažnije. Moje knjige su više od toga, a moje polazno stanovište je da žene treba otvoreno da govore o svojim željama i potrebama. I da budu ispunjene.
Seksa nikad dosta.
Priznajem da je u mom životu bilo seksa svake vrste, ali relativno malo prisnosti. Činilo mi se da večno ostajem nekako izvan onoga što moje telo doživljava i sve vreme sam o tome kritički razmišljala - bez obzira na to da li sam uspela svršiti ili nisam. Često sam baš o tome pisala. Tražeči novog muškarca.U „U postelji sa demonom" pomenula sam ovaj slučaj: „Starica se ne usuđuje da svoju vaginu nazove njenim pravim imenom. Sve što uspeva da promuca je „tamo dole". Ona je čedna samo na rečima. Telo joj je bilo pohotno, podatno i sočno. Kad god bi joj se neki muškarac dopao, osetila bi pravu poplavu u svom međunožju i bila uverena da oko sebe širi miris hormona i telesnh sokova. Naravno, to nije primećivao niko osim nje, ali je ona bila toliko postiđena sočnošću svojih intimnih delova da se zanavek odrekla muškaraca i seksa. Priča ove žene, koja je svojevremno i komična i tragična, zapravo predstavlja priču o krajnje nepotrebnom i samonametnutom žrtvovanju".
Što bi moj ovdašnji domaćin Vladimir rekao: Čemu? Mislim na ono „krajnje nepotrebno i samonametnuto žrtvovanje". Ja nisam htela da se sputavam. Alternativa mi je bila da postanem intelektualna kaluđerica. Nisam htela. Nije zabavno biti intelektualna kaluđerica. U njoj nema životnog soka.
Sve je počelo sa Strahom od letenja, mojom prvom knjigom. Protagonista Izadora Ving je lepa, strasna i senzualna, ali oseća užasan strah od svoje snage i slobode: možemo reći da ima strah od letenja. Rastrzana je između konvencija i neodoljive želje za erotskom i psihološkom slobodom. Njeni brakovi lako propadaju, njene ljubavi se potapaju, tako da se ona nalazi u procesu stalne autoanalize. Naime, ona je neumorna sanjarka koja želi (1) da bude slobodna, ali i da (2) pronađe idealnog partnera i ostvari savršen ljubavni spoj lišen osećanja krivice i bilo kakvih stega. Otvoreno sam govorila o seksu, erotici, homoseksualnosti, braku, ljubavi, vernosti, o „ženi kao seksualnom objektu" , premda je bilo situacija u kojima su meni muškarci bili samo „seksualni objekti". Ta knjiga je izazvala burno reagovanje u Americi: puritanci su knjigu smatrali prostačkom i pornografskom, zgražavajući se nad mojom smelošću i otvorenošću. U mnoštvu negativnih kritika jedino su veliki pisci Henri Miler i Džon Apdajk pojavu moje knjige proglasili "književnim događajem decenije, a samo delo „prvoklasno sočnom, inteligentnom i žestokom prozom". (Izadora Ving biće heroina još nekoliko mojih sledećih knjiga).Sa današnje vremenske distance, ne samo da se ne bih odrekla Straha od letenja, što su mi neki kritičari sugerisali, već sam ponosna na tu knjigu. Mislim da je to bila prilično smela i sočna knjiga - što su kvaliteti koji se visoko kotiraju na mojoj lestvici. Međutim, napisala sam je kada sam bila veoma mlada - pre više od tri i po decenije. Prevođena je na mnoge jezike, i koliko ja znam, objavljena u oko dvadeset miliona primeraka. Postala je svojevrstan svetski fenomen. To mi je doneo slavu i novac. Niko nije mogao da očekuje da će ljudi tako prihvatiti taj moj prvi roman. Jednostavno, to se desilo kao udar munje. Kad na to pomislim, kažem sama sebi: „Kapu dole, Erika", jer se malo autora može pohvaliti da su za života doživeli da im neko delo postane planetarno poznato i proda se u tako velikom tiražu. (U odrastanju, mislila sam da ću pisati poeziju i biti profesorica književnosti, a ne i poznata spisateljica).
Ja sam skovala izraz „Zipless fuck". Na srpski se prevodi kao „Ševa bez rajsferšlusa", dok Hrvati kažu „fukanje bez šlica". Evo objašnjenja:
Ševa bez rajsferšlusa bilo je nešto više od običnog jebanja. Bio je to platonski ideal. Bez rajsferšlusa zbog toga što bi u trenutku kad se nađete zajedno svi rajsferšlusi otpali kao latice ružinog cveta, a donje rublje bi bilo oduvano u jednom dahu kao paperje maslačka. Jezici bi se spleli i istopili. Čitava duša bi vam se preko jezika pretočila u usta bivšeg ljubavnika. Za prvoklasnu, vrhunsku ševu bez rajsferšlusa bilo je važno da nikada dobro ne upoznate tog muškarca. Bila sam zapazila, na primer, kako bi se svi moji zanosi rasplinuli čim bih se stvarno sprijateljila s muškarcem, čim bih počela da saosećam sa njegovim problemima, da slušam kako kuka na vlastitu ženu ili na bivše žene, na svoju majku, svoju decu. Posle toga bi počeo da mi se sviđa, možda bih ga čak i volela - ali bez strasti. A ja sam žudela za strašću... Tako je drugi uslov za ševu bez rasferšlusa bila kratkoća susreta. A anonimonost je mnogo značila da stvar bude još bolja.
Mada sam ih ja smislila, ne bih volela da se reči Zipless fuck urežu na moj grobni spomenik!
Mnogo sam putovala po svetu. Držala sam predavanja iz oblasti književnosti. Bila sam i u Beogradu (kao i u Novom Sadu) i bilo mi je lepo. I danas se sećam kako je Beograd lep i dopadljiv grad. Dobro, to zvuči kao otrcana fraza, ali meni se stvarno tako učinilo. Sviđali su mi se i neki ljudi, ali i - golubovi, kojih u Beogradu ima puno. Obožavam golubove, čini mi se da simbolizuju mir i ljubav. Dogodilo se malo čudo dok sam držala predavanje beogradskim studentima na Filološkom fakultetu jedan golub je uleteo u učionicu. Naravno, bio je uplašen i zbunjen zbog svega što ga je snašlo, ali mi smo se svi zdušno potrudili da ga uhvatimo i pustimo da odleti. Ništa lepše od jata golubova na gradskom trgu! A da ovi moji komplmenti Beogradu nisu samo kurtoazija, reći ću da sam se u jednom intervjuu Njujorkeru setila Beograda, rekavši: „Uvek mi je drago da čujem da, od Beograda do Hong Konga i Tokija, žene uobičajavaju da mi kažu: 'Ja sam Izadora Ving'" ("The thing that amazes me most is to go to Belgrade or Hong Kong or Tokyo and have people say, ‘I am Isadora Wing' ").
Kroz Izadoru Ving ja sam u određenoj meri projecirala samu sebe, ali je bilo tamo i mnogo skrivene fantazije. Zapravo, u Strahu od letenja bilo je daleko više fantazije nego stvarnosti, jer je većina Izadorinih seksualnih avantura bila razočaravajuća u poređenju sa onim što se odvijalo u njenoj razularenoj mašti. To verovatno važi za većinu ljudi. Stvari o kojima maštamo predstavljaju prečicu ka našoj samospoznaji. Ali pada u oči da ona veoma voli muškarce, baš kao što ja lično volim muškarce. S tim u vezi, reći ću iskreno da sam isprobala par puta i ljubav sa ženama, ali mi je to delovalo nekako previše mekano i ušuškano. Kao vruć kakao i šampite. Muškarci su, za razliku od toga, kao pikantni goveđi odresci. Njihova sirovost, njihov miris, njihova mišićavost raspaljuju moju strast. Žene su isuviše prefinjene, isuviše nežne, isuviše (usuđujem se da kažem) saosećajne. Eto - rekla sam... Kad god sam vodila ljubav sa nekom ženom, bilo mi je lepo - ali nisam imala onaj žestoki poriv da ponovim to iskustvo. Kako starite, heteroseksualni muškarci postaju sve ređi (vaši vršnjaci polako izumiru), ali i dalje ostaje toliko dražesnih žena. Ko zna šta budućnost nosi? Naučila sam da nikad ne kažem nikad.
Kad razgovaram s mladim piscima ja ima jednostavno kažem: Nemojte pisati ako nemate nešto da kažete! Polazim od sebe, jer ja sam jednostavno otvorila jedno polje za one žene koje hoće i koje imaju šta da kažu i za muškarce koji to mogu da prihvate.
Ja sebe ne doživljavam kao erotskog pisca. Sapfo je bila više erotski pisac od mene. Ako pročitate neka klasična dela, i ona su bila puna seksa i humora. Ako to izuzmemo, mi živimo u prilično puritanskom okruženju. U takvom svetu ljudi ne čitaju dovoljno, tako da i ne primećuju da se vekovima unazad pišu erotska dela vrhunske umetničke vrednosti.
Ja sam do sada napisala 23 knjige (romane i poeziju). Najviše sam uživala dok sam pisala istorijske romane, jer sam tada mogla da se povučem u Englesku osamnaestog veka, u renesansnu Veneciju, ili u antičku Grčku. Iza maske, kao što su dobro znali učesnici drevnih mletačkih maskarada, osećate se slobodno.
U svojim prvim knjigama povremeno sam isticala da, iz mnogih razloga, nisam pristalica velikog broja dece. Prosto sam govorila da neće ljudski rod da izumre ako ja ne budem imala decu! A ako se ikada odlučim da rodim, sigurno neću da napravim grešku pa da rodim više od jednog deteta! Tako se i dogodilo, ali tek u mom trećem braku. Ja imam samo jednu kćerku, koja mi danas mnogo znači u životu. Priznajem, bilo je problema u našim odnosima, mojoj kćerci se činilo da je imala „nesrećno i opustošeno detinjstvo kraj samožive i ambiciozne majke", što mi nije oprostila (Growing Up With Ma Jong: Yes, she was hippy-dippy and career-obsessed, but she worked hard to give me choices), ali su se kasnije naši odnosi potpuno izmenili na bolje. (Usput, i moja kćerka Moli Jong-Fast, danas je spisateljica. Udata je i ima troje dece).
Čitavog svog života bila sam feministkinja, ali veliki problem bio je u tome kako dovesti u sklad feminizam i neutoljivu glad za muškim telima. Dobro, za muškarcima! Nije to lako. (Kao pristalica braka pisala sam: Sva moja maštanja uključivala su venčanje. Čim bih zamislila sebe kako bežim od jednog muškarca, odmah bih počela da zamišljam i to kako se vezujem za drugog. Bila sam kao brod koji uvek mora da ima svoju matičnu luku. Prosto nisam mogla da zamislim sebe bez muškarca. Bez muškarca osećala sam se izgubljenom kao pas bez gospodara, bez korena, bez lica, nedefinisana). Moj stav je da feminizam dolazi i odlazi u talasima. Jedna generacija ga gura druga povlači. Mislim da to ima veze sa odnosom koji se razvija između majki i njihovih ćerki, ali ima i veze sa strahom muškaraca od žena, sa strahom od napretka, strahom od slobode, strahom od seksa i strahom od rađanja. Sve moje knjige bave se odnosom prema svim tim strahovima i pokušavaju da oslobode žene, ali i muškarce.
Volim da držim predavanja. Prvenstveno na književne teme, odnosno o jeziku, ali se predavanja često okrenu i na političke teme, kada se nekima učini da delujem pomalo levičarski (oznake „levičarski" i „desničarski" po mom mišljenju ne mogu adekvatno objasniti do čega je ljudima uistinu stalo; niko o sebi stvarno ne razmišlja kao o desničaru ili levičaru, već kao o osobi sa svojim ličnim kompleksnim stanovištima). Ponekad bivam izviždana, naročito u tzv. „radničkim sredinama" (čujem povike negodovanja, ali i uvrede: „Kurvetino", „Komunjarska, lezbijska kučko" i druge). Ali me to ne zbunjuje. Dobro je ako proizvodim ovakve reakcije, sigurno radim pravu stvar, govorim sebi. Tako je i sa mojim knjigama, koje su oduvek nailazile na kontroverzan prijem. Jedni su me zasipali izrazima mržnje, a drugi hvalospevima. Na to sam naviknuta. Kakav je to pisac koji ne uspe da uzburka emocije svojih čitalaca?
Na kraju, da kažem da podržavam LGBT populaciju, uključujući istopolni brak. (Jong supports LGBT rights and legalization of same-sex marriage and she claims that 'Gay marriage is a blessing not a curse. It certainly promotes stability and family. And it's certainly good for kids.'). Eto, ja sam dokazano pristalica braka, pa i istopolnog.
Moja napomena:
Neko će se možda pitati zašto sam se setio dobre, stare Erike, pored mnoštva novih imena među spisateljicama. Podsećam da sam već pisao blog o fenomenu jedne dame koja je postigla veliki uspeh širom sveta s knjigom o kinki seksu (E.L. Džejms: 50 nijansi sivog). Ali, meni više leži Erika Jong, iz mnogo razloga. Da pomenem samo neke: volim "zene s petljom", a trebalo je biti hrabar i lud pa spisateljsku karijeru početi sa kontroverznim Strahom od letenja; s pravom je zovu „ženom koja je pomerila granice"; volim pisce i pesnike koje ona voli (Singer, Miler, Lorens, Kolet, Simona de Bovoar, francuski pesnici, Kits, Silvija Plat, Vitman, plus Šekspir, Blejk, Sapho i drugi); volim što rado koristi citate pisaca koje voli, itd. Šta ja mogu što se palim na profesorice književnosti/spisateljice (kao i na prevoditeljice)? Srećom, Erika Džong je „Alive & Well", pa se ponaša i deluje kao da je u punoj snazi. Još ćemo je čitati.