Film| Kultura| Muzika| Nostalgija

Jazz za šaku dolara

Ivan Blagojevic RSS / 23.11.2012. u 12:50

Ovih dana je Kyle Eastwood potvrdio nastup na Nišvillu 2013. Pored toga što je glumio u očevim filmovima, on je komponovao, aranžirao i izvodio muziku u dobrom broju njih. U vreme njegovog rođenja (1968) moja generacija je, opčinjena njegovom ocem, polako napuštala vrednosti klasika westerna i uplovljavala u moralne dileme revolveraša iz „dolarske" trilogije („Za šaku dolara", „Za dolar više", „Dobar, rđav, zao").
Clint Eastwood je bio prototip revolveraša kakav smo mi klinci želeli da budemo. Sve ređe smo ponavljali kultnu scenu dvoboja iz „Tačno u podne" u našim takmičenjima u brzom potezanju, ali pucati samo u jednog protivnika nije više bilo inspirativno. Uostalom, Clint ih je baš masovno tamanio. U to vreme nije bilo kineskih radnji da kupite kakvu - takvu repliku „Colta 45" koji je proslavio Wayt Erpa, Billy The Kida ili našeg tuberkuloznog miljenika Doc Holydaya (valjda zato što u dvobojima nije imao šta da izgubi). Nevešto smo pravili u ujakovoj radionici koltove i prepravljali vojničke opasače dodajući im futrolu i merili brzinu potezanja oružja. Većina pisaca edicija (Laso, Pony Expres) je tada promovisala revolveraše koji su pucali obema rukama, pa je trebalo dodati još jedan opasač i futrolu sa drvenim koltom. Bila je tu popularna i winčesterka, a zahvaljujući Karlu Maju, i Vinetuova puška za lov na medvede, zbog čijih smo sličica imali nenormalne zalihe „Kolinos" žvaka.
U šestom razredu sam počeo da poštujem svog oca jer je održao reč i za odličan uspeh mi kupio vazdušnu pušku češke „Slavije". Letnji raspusti poslužili su da kod babe i dede oponašamo lovce zajedno sa svojim drugom Mišom, takođe naoružanim vazdušnom puškom kragujevačke izrade.
Bez problema smo iz naših seoskih proplanaka uronili u atmosferu američkih prerija, puzeći se prikradali krupnijim pticama poistovećujući ih sa krdima bufala i planinskim pumama. Posle početnog oduševljenja, praćeni podrškom mačaka koje su nam zamenjivale lovačke pse skidajući ulov sa vrha drveća, shvatili smo da nam treba makar malokalibarska puška, jer zečevima pa i fazanima nismo mogli ništa vazdušnim puškama.
Malokalibarska puška je već bila prevelik teret za budžet mog oca pa sam ja odlučio da osvojim upravo toliki iznos
za najbolju naučnofantastičnu priču u „Politikinom zabavniku" iz koga sam isecao sve slikie koltova kroz istoriju. Ni danas mi nije jasno zašto tadašnji urednik Zoran Živković nije nagradio ideju trinaestogodišnjaka iz moje priče „Smak sveta 21. put", gde svakih nekoliko hiljada godina kopno i more zamene mesta.
Morali smo da nastavimo da vazdušnim puškama usavršavamo preciznost gađajući šibice među prstima, a kad sraeiji brat pristane i cigaretu u ustima.
Clint Eastwood je i dalje nakon obračuna duvao barutna isparenja iz svojih revolvera, negativci su padali podjednako teatralno kao i mi iza uglova ujakovog ambara, a u prodavnicama su se pojavili startni pištolji malo umanjene verzije „Smith & Weson".
Stariji brat nam je potvrdio da zna majstora koji će svojim metalnim strugom probušiti burence tako da u njega stane malokalibarska municija. Skupili smo novac za startni pištolj, ali majstor je razbušio burence šire za 1 milimetar. U osmom razredu ja sam već imao delić brade Clinta Eastwooda i stric koji je radio u policiji, prepun poverenja u moju zrelost i kolekcionarsku ambiciju, popustio je pred navaljivanjem da me snabdeva starim pištoljima koje je zaplenjivao nekim švercerima.
Vrlo brzo sam dobio dva muzejska primerka: jedan „colt" kalibra 38 kome je polomio mehaniz
me predamnom da se ne povredim, i jedan dvocevni neispravan pištolj, na principu klasične lovačke sačmarice. Ja ne bih bio nikakav organizator ako ne bi pronašao puškara i konačno sam imao ispravan pištolj. U jedinoj robnoj kući u gradu srećom se moglo kupiti kutija baruta, krupna i sitna sačma sa zatvaračima. Uostalom sve je pisalo u knjigama Karla Maja, pa sam ja uskoro pucao po okolnim brdima. Porastao mi je ugled kako u školi, tako i u mojoj problematičnoj ulici.
Imitirajući Clinta sve češće smo pucali u poređane konzerve mesnih narezaka a ne retko ih bacali u vis, verujući da ćemo ih kad tad probušiti kao Clint bačeni metalni dolar.
Jedne večeri, moj znatno stariji brat je poželeo da gađa konzerve i ja sam mu ponosno demonstrirao pogodivši prvu. U trenutku kada sam mu pružio da ispali drugu cev, pištolj je sam opalio. Puškar nije dobro zategao oprugu. U oblaku barutnog dima, osetio sam opor miris spaljenog mesa na mojoj desnoj ruci. Raspukli krvavo-crni trag na mojoj desnoj šaci nikako nije nagoveštavao da će je hirurzi spasiti i da ću jednog dana njome uspešno pogađati trice.
Uglavnom, moja karijera revolveraša naprasno je bila prekinuta, ali sam već sledeće nedelje u školskoj klupi
ponosno pokazivao gips, duboko svestan da sam mogao da nastradam. Kasnije sam saznao da je otac pretnjom sprečio hirurga da mi odseče prst i da je polomio revolver. Kutiju sa barutom sakrio je u najudaljeniji deo vlažnog podruma, ali to barutu nije ni malo smetalo da nakon 20 godina opasno oprlji lice rođaku koji ga je tu pronašao i testirao.
Filmovi Clinta Eastwooda mi više nisu bili privlačni, a naprasno sam prestao da obožavam revolvere i da maštam da jednog dana steknem muzejsku kolekciju koltova.
Ono što mi je i danas osnovno sećanje na taj period, da smo oružjem gađali divljač i konzerve, a ne vršnjake kao današnji klinci.
Clint je odbacio teret Serđa Leonea ali je i dalje tamanio kriminalce ne baš zakonskim metodama kao Prljavi Hari - sve do trenutka dok nije odabrao poziv reditelja i snimio „Bird" o legendarnom saksofonisti Čarli Parkeru. Kao veliki zaljubljenik u džez i bluz snimio je još nekoliko antologijskih dokumentarnih filmova o džezu i bluzu i presudno uticao da njegov sin Kyle ostavi obećavajuću karijeru
glumca i zagrize gorak džezerski hleb. Iako je Kyle glumio u nekoliko očevih filmova od „Bronko Bila", „Honkytonk man", Odmetnik Džozi Vels" do „Mostova okruga Medison", sebe je pronašao kao kompozitora, aranžera i izvođača u filmovima poput „Mistične reke" i „Devojke od milion dolara".
Kako su napredovali Clintovi honorari tako su i nazivi filmova došli od „Šake dolara" i „Za dolar više" iz 1964. do „Devojke od Milion dolara" 2004. godine.
Kyle će teško i sa stotinu jazz koncerata zaraditi očev honorar za epizodnu ulogu u „Orlovom gnezdu" iz 1968. godine - ondašnjih 800.000 dolara. Za kasnije milionske honorare za glumu i pogotovo za režiju bilo bi mu potrebno par života, zato što se umetnošću bukvalno bavi za „šaku dolara". Sa oduševljenjem je prihvatio da dođe sa svojim bendom na Nišville ističući da mu je to čast. Mi smo mu pomalo u šali poručili da može da nastupi ako dođe u pratnji roditelja . Taj dan, 15. avgust bismo mogli da proglasimo Eastwoodovim danom na Nišvillu onako kako je to 2007. godine uradio Monterey jazz festival, na predlog Berklee univerziteta koji je Clintu dodelio počasni muzički doktortat. Clint, inače aktivni član odbora Monterey jazz festivala, priznao je da ovo priznanje najviše ceni. Pri tom nije dobio na ime honorara ni šaku dolara.

Atačmenti



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

g.radicevic g.radicevic 14:47 23.11.2012

šaka dolara, i koji dolar više

pa ko mu kriv, kad je umesto da poteže ''tulumbaše''
učio da ''drnda'' bas



P.S. valjda će mu date bar pljesku od 10 sa lukom
da ne krepa čo'ek




aleksandarkarisik aleksandarkarisik 14:53 23.11.2012

Re: šaka dolara, i koji dolar više

Vidi, dobar je mali!
Ivan Blagojevic Ivan Blagojevic 00:05 24.11.2012

Re: šaka dolara, i koji dolar više

g.radicevic
pa ko mu kriv, kad je umesto da poteže ''tulumbaše''
učio da ''drnda'' bas



P.S. valjda će mu date bar pljesku od 10 sa lukom
da ne krepa čo'ek





Ma daćemo mu i pljesku i pljosku!!!!
abraham_linkoln abraham_linkoln 23:02 24.11.2012

Re: šaka dolara, i koji dolar više

Nišvil je ponos Srbije

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana