Zašto baš u Mariboru i zašto baš sada? Poznavaoci lokalnih prilika tvrde da je Maribor od osamostaljivanja Slovenije 1991. godine bio mesto eksperimenata novog kapitalističkog sistema. Kap koja je prelila čašu je tzv. javno-privatno partnerstvo, gde preduzetnici, uz pomoć gradskih moćnika, u ovom slučaju gradonačelnika Franca Kanglera, skidaju kajmak. Naravno, iz proviziju, koja se isplaćuje na tajne devizne račune korumpiranih političara u švajcarskim bankama.
Urednik Radio VAL-a 202 Jernej Verbič kaže da su ljudi u Sloveniji siti svih političara. Tokom proteklih 20 godina u suštini se ništa nije promenilo, samo su se menjali levi, desni, crni i crveni, ali u biti su svi radili isto. Svi su samo gledali kako da stave stvari u svoje džepove, kako da se privatizuje ono što se nije divlje privatizovalo toko devedesetih godina. Na upravo održanim predsedničkim izborima 60 odsto ljudi nije glasalo ili su ubacili nevažeće glasačke listiće. Upravo ti ljudi su izašli na ulice, jer više nemaju šta da izgube. Ovo nisu demonstracije za neku političku opciju, nego su demonstracije protiv elita koje su pokrale državu.
Profesorka antropologije Vesna V. Godina analizira sistemske uzroke krize: "Slovenci su mislili - i do dana današnjeg slovenački političari se tako ponašaju - da mogu društvo sastaviti kao korpu za kupovinu: s jedne police uzmeš ovo, sa druge drugo, sa treće opet nešto treće i tako dalje. Po želji. Bez ograničenja. Bez ikakvih zakonitosti. Današnje sranje je rezultat tog mišljenja... Jedna od transformacija, koja je veoma uspela u postsocijalizmu, je pretvorba Slovenije iz industrijskog središta Jugoslavije u potrošačku lokaciju inostranog kapitala. Ako će ove smernice trajati, a vlada nastoji da napravi sve što treba za inostrani kapital, to znači da će profit, mozak i rad i dalje oticati iz Slovenije... Slovenija je u položaju kolonije po svojoj volji, možda zbog neznanja, ali svakako je u tom položaju dobrovoljno. Sama je odabrala tu poziciju. Tu poziciju je želela. I ova pozicija sada determinira sve alternative koje su moguće za Sloveniju."
Desničari, kao po dogovoru, demonstrante optužuju za nasilje kačeći im svakojake etikete. Ne libe se čak da plasiraju informaciju da je za finansiranje nemira i protesta u Sloveniji pristiglo dva miliona evra. Takođe, desno orijentisani intelektualci razloge za građanski bunt nalaze u tzv. kontrolisanom kapitalizmu u Sloveniji. Po njima, država se isuviše mešala u ekonomske odnose, nije stvarala ambijent za razvoj preduzetništva i tržišne privrede, pa je pre ili kasnije sve moralo da pukne.
Levičari u Sloveniji misle sasvim suprotno. Za njih je ovo krah kapitalizma i vrhunac opsednutosti gramzivošću i bolesnom težnjom ka sticanju bogatstva. Zato upozoravaju da je krajnje vreme da se ponude društvene alternative, kako Slovenja ne bi upala u haos građanskog rata.
Zanimljiva je i teza istoričara dr Bože Repea. Po njemu, aktuelni položaj Sloveniju u EU neodoljivo podseća da položaj Slovenije u bivšoj SFRJ, za vreme savezne vlade Milke Planinc.
U ovom trenutku nad Slovenijom visi pitanje ŠTA SLEDI!? Parole poput „Svi su gotovi" „Vlast ljudi, a ne stranaka!" „Vašu krizu nećemo platiti!" i „Svi na ulice!" ne ostavljaju mnogo dilema u vezi sa onim šta sledi.
Za sada sindikati stoji po strani. Jedino je sindikat obrazovanja najavio podršku opštem ustanku, zakazanom za 21. 12. 2012.
Na društvenim mrežama, gde je začet nukleus slovenačkog ustanka, poruke i razmišljanja su u duhu uličnih parola. Za kraj ovog bloga izdvajam: Padel je Berlinski zid, padel bo tud teflonski!
P.S. U subotu, 8. decembra, gošća emisije „Mućni glavom" biće Mirjana Jarc, nekadašnja novinarka, a sada PR konsultantkinja, koja će pokušati da objasni motive i razloge slovenačkog ustanka.