Gost autor

Shalom Aleichem (1)

vladimir petrovic RSS / 06.12.2012. u 21:52

                      Gospode Bože, kako je život lak kad ti ide lako, a kako težak kad ti ide teško! (F. Rot)

Da li je tragedija ako jedan markantan američki pisac ne dobije Nobela? Odgovor je: nije!

A da li taj pisac treba da piše i piše i piše, sve do poslednjeg daha, odnosno, narodski rečeno, sve dok ne otegne papke? Odgovor je: ne!

Da sada pređem na stvar. Ja sam Filip. Njuarčanin po rođenju. Jevrejin sam, naravno, ali iz srećnije generacije, koja nema mučne uspomene na glad i nemaštinu, nepripadnost i izdvojenost, kompleks inferiornosti i progone, i tako to. Mnogi me smatraju najvećim živim američkim prozaistom - napisao sam tridesetak zapaženih knjiga (romani i priče). Dobio sam sve najvažnije američke nagrade (neke i po dva puta) za svoja dela, kao i neke strane prestižne književne nagrade, osim jedne. Nobelove.

A nedavno sam izašao u javnost sa jednom (za mene) značajnom odlukom: prestajem da pišem knjige. To nisam saopštio ovde u Americi, već usred Pariza, nakon promocije francuskog prevoda moje knjige Nemezis. Tu knjigu napisao sam još pre tri godine i smatram je svojom - poslednjom. Odlučio sam, dakle, da kažem basta, jer ne samo da osećam da sam odavno prešao danteovski  mezzo del cammin di nostra vita, već i da sam zagazio u - duboku starost.  Naime, u martu iduće, 2013. godine, napuniću osamdeset godina. Mislim da je to pristojno vreme za definitivno  povlačenje. Enough is enough!  

Znam da ima pisaca koji su ostvarivali značajna dela i posle osamdesete godine (Toni Morison), poslednja američka dobitnica Nobela za književnost /1993/, u svojoj osamdesetprvoj godini napisala je jedan sasvim dobar roman), ali ja moram priznati da ne osećam više isti fanatizam prema pisanju kakav sam osećao ranije. Nemam više mnogo vremena, pa ću svoju preostalu snagu koristiti za ponovno čitanje najdražih knjiga. 

Iako mi je teško da pravim bilans, smatram da sam, duboko se posvetivši pisanju na uštrb svega drugog, bio prilično uspešan u tome, da sam na najbolji način iskoristio ono s čime sam raspolagao. Ali sve ima svoj kraj. Osećam, kao što rekoh, da mi je svega dosta. Gotov sam! Odslužio sam svoje! The struggle with writing is over.

Šta da kažem o svojim knjigama, a time i o sebi? Za mene knjige imaju smisla - uključujući i moje sopstvene - samo kad pisac optužuje samog sebe. Inače, zašto bi se akao? Da bi otpužio nekog drugog?

U svom obimnom stvaralaštvu, pisao sam o raznim temama, često autobiografski, brišući granice između stvarnosti i fikcije. Nekada sam bio Nejtan Zukerman, nekada Dejvid Kepeš, a nekada neskriveno Filip Rot. Koristio sam i druga imena, češće u svojstvu naratora nego protagoniste. Globalno govoreći, bavio sam se istraživanjima jevrejsko/američkog ili američko/jevrejskog identiteta, istorijskim događanjima i slično, ali i pitanjima erotike i seksa. Pritom, stavljao sam naglasak na čoveka i njegovo što integralnije sagledavanje. Uglavnom sam se bavio, čini mi se, sa netipičnim knjiškim likovima. Međutim, neki mi olako pripisuju etiketu da je moje sveukupno književno stvaralaštvo određeno jevrejstvom i erotikom. To nije tačno (daleko od toga da me zanimaju samo jevrejstvo i erotika), ali i jeste tačno  (vrlo česte su to moje teme).

Bilo kako bilo, ne volim da me kategorišu kao jevrejskog pisca, a još manje kao pisca knjiga o erotici i seksu.

Sećam se da sam oko moje tridesete godine govorio: "Nisam jevrejski pisac, ja sam pisac koji je - Jevrejin". Takav stav imam i danas. Drugim rečima, ja sam američki pisac, koji je i - Jevrejin.

A normalno je za onoga koji je rođen u jevrejskoj porodici i oseća se Jevrejinom da piše (i) o - Jevrejima. Sećam se da je Isak Baševis Singer, koji je većinu svojih izvanrednih knjiga napisao na jidišu (yiddish), na optužbe da često rđavo piše o Jevrejima,  uzimajući za temu jevrejske prostitutke i druge marginalce, odgovorio da piše o onome što zna i poznaje, a da ne može pisati o španskim, odnosno argentinskim prostitutkama i drugom šljamu. Tako i ja pišem o američkim Jevrejima koje znam, sa svim njihovim dobrim i lošim osobinama. Ali Jevreji iz mojih knjiga savršeno su integrisani u američku kulturu, tako da njima dominira svakidašnjica. Zato jedan moj junak, recimo, kaže: „Ja nisam baš redovan".

Moje pisanje često je vređalo ostale Jevreje. Sve je počelo sa mojom prvom knjigom Zbogom, Kolumbo (Goodbye, Columbus), za koju neki i danas govore da je jedna od mojih najboljih. Neki jevrejski čitaoci zamerali su mi što je u njoj  prikazan portret Jevreja iz srednje klase na način koji nije baš pohvalan. Priznajem: rugao sam se, na svoj način, jevrejskoj porodici koja sprečava čovekovu individualnost i guši njegovu slobodu, uz stalno stvaranje u njemu onog famoznog jevrejskog osećanja krivice

A tek moja četvrta knjiga, Portnojeva boljka (Portnoy's Complaint)!  Ta, za mene "oslobađajuća" knjiga moje mladosti, istinski je dolila ulje na vatru onima kojima nije bio po volji moj način prikazivanja jevrejstva. U tom malenom remek-delu komike i satire, rušio sam mit o porodici kao nukleusu jevrejskog životnog stila, a naročito sam hrabro dirao u stereotipan kult jevrejske majke-matice. Zapravo, bio sam kritičan prema jevrejskoj porodici koja je zatucana, samodovoljna, hvalisava, ograničena, odnosno krajnje malograđanska. Pritom, koristio sam pikantan rečnik u ispovesti glavnog junoše Portnoja, snažno opčinjenog čulnim i erotskim. Nastojao sam da razbijem neke seksualne tabue kroz lik tog promoćurnog jevrejskog mladića, opsednutim masturbacijom (handjobs), gaćicama, šiksama (Nejevrejkama, odnosno lakim devojkama) i još mnogo čime, uključujući i tzv. cunt craziness. Ta knjiga mi je donela slavu i bogatstvo, na način kako se to dogodilo japanskom piscu Jukiju Mišimi sa njegovom Ispovešću maske. Da dodam još i to da je Portnojeva boljka bila, na svoj način, veoma revolucionarno štivo u vremenu kada se pojavila, a danas mnogi u njoj ne vide "Bog-zna-šta".

Svi ti napadi na mene kao „lošeg Jevrejina" nisu bili baš bezazleni. Na moje ruganje viševekovnom mitu o uzvišenom jevrejstvu, neke jevrejske organizacije reagovale su žestoko, nazivajući me antisemitom, egocentrikom, čovekom koji „mrzi samog sebe" (izraz „self-hated Jew" je odavno postao floskula), piscem koji izvrće sliku bazičnih vrednosti ortodoksnog jevrejstva, pa čak i ne ceni značajan doprinos koji je jevrejstvo dalo modernom svetu. A ni pojedinci me nisu štedeli, tako da sam od nekih nadobudnih čitalaca dobijao i ovakva pisma: "Zbog prikazivanja Jevreja u totalno perverznoj atmosferi peep-showa, zbog prikazivanja Jevreja u delima preljube, egzibicionizma, masturbacije, sodomije, fetišizma i bludničenja Vas bi trebalo - streljati". Da ovde dodam i da je napisano mnogo članaka, pa i knjiga, na temu Filip Rot i Jevreji (Philip Roth and the Jews), u kojima se raspravlja o "Bad-Jew Roth versus Good-Jew Roth". Nije lako biti Jevrejin.

A opet, ja svoje jevrejstvo nosim sa lakoćom. Zapravo, tačnije bi bilo reći da ga ne osećam ni kao teret ni kao poseban ponos. Kao što sam rekao za Šveda, protagonistu mnogo čitane Američke pastorale (American pastoral): „Šta je u njemu jevrejstvo? Ništa se nije videlo, a opet se znalo da je tamo".

Pritom, nekima smeta i moje shvatanje sekularnog jevrejstva. Naime, Jevreji iz mojih knjiga uglavnom su ateisti ili agnostici, ali im to ne smeta da sebe smatraju i dalje - Jevrejima. Uostalom, takav sam i ja lično - odavno ne verujem u Boga, što ne bi smelo da umanjuje moje jevrejstvo. 

A što se tiče one druge dimenzije (erotika, seks) neki čistunci su me žestoko korili, a  feministkinje su svoj jezik oštrile na meni nazivajući me čak - pornografom.

Tako  mi je prebacivano da muški likovi iz mojih knjiga "ne mogu onu stvar da drže u pantalonama". Njihovi životi ispunjeni su seksom, pretežno preljubničkim, često u vezama sa mlađim ženama. Ponekad i naslovi nekih mojih knjigu upućuju na mladalačku preteranost u masturbiranju (Portnojeva boljka), naglašenu putenost (Profesor žudnje), psihoanalizu (Lekcija anatomije), životinjstvo (Umiruća životinja), ejakulaciju (Ljudska mrlja), pa i otvoreni seks (Orgije u Pragu). A u mojoj prilično neshvaćenoj knjizi Dojka protagonista se budi jednog jutra da bi primetio da je postao velika - sisa! Nekim ljudima se događa ponekad da postanu ono o čemu sanjaju, a ta ideja nije baš originalno moja, sreće se i kod drugih pisaca. S druge strane, tačno je da u mojim knjigama često ima i tzv. bezobraznih reči ("pičkolovci", "pičkomanijaci" i slično), odnosno izjave protagonista u stilu "Pijan sam od pičke i štamparske boje"). Ne greše mnogo oni koji to vide kao ključ mog književnog stvaralaštva - opsesiju ženama i književnošću, ali nije sve u tome. S druge strane, neki moji junaci smatraju da je seks - svetinja, i to se ne sme nipodaštavati. Naravno, nisam se trudio da moji junaci budu samo hedonisti, ne retko pisao sam i o pustinjacima, povučenicima iz života, usamljenim vukovima. Oni nisu, dakle, opčinjeni samo čulnim i erotskim, oni su i osobe "od mesa koje propada", te bivaju fascinirani svojom sopstvenom fizičkom slabošću i ranjivošću pred nastupajućom smrti. A opet, svi oni žele da žive, da vole i rade nešto naizgled koristno do svog poslednjeg daha.

Pomenuo sam gore moj rodni grad Njuark. Priznajem da sam bio prijatno iznenađen kada me je jednog dana predsednik SAD (Bil Klinton) pozvao u Belu kuću i uručio Nacionalnu medalju za umetnost sa rečima: „Ono što je Džejms Džojs učinio za Dablin, Vilijam Fokner za Joknapatavfu, Filip Rot je učinio za - Njuark".

Za mene, Njuark je bio lep, estetski i emocionalno. A u tom gradiću, u kome sam rođen, ja sam živeo samo do svoje sedamnaeste godine, kada sam ga napustio i više se nisam vraćao. Opet, nikada nisam presekao pupčanu vrpcu koja me je vezivala za mesto mog detinjstva i rane mladosti, mada nekima to smeta pa sam viđao ovakve zamerke:Philip Roth's fictional universe is entirely peopled by, hmm, let's see ... Jewish families in Newark, Jewish families who left Newark, famous Jewish writers, famous Jewish writers from Newark, and famous Jewish writers whose families left Newark. U međuvremenu, Njuark je postao nešto drugo. Dok sam ja živeo tamo, bilo je mnogo doseljenika iz Evrope (Jevreji, Sloveni, Irci i drugi), a vrlo malo crnaca; danas je to crnački grad, sa crnačkim gradonačelnicima, i po američkim standardima, siromašno naselje na periferiji velikog Njujorka. Sve se menja, sve prolazi.  

Pored prvenca Zbogom, Kolumbo, svojim najboljim delima smatram Američku pastoralu (American Pastoral), Udala sam se za komunistu (I Married a Communist) i Ljudsku mrlju (The Human Stain), kao i Zaveru protiv Amerike (The Plot Against America). Dodao bih još i Sabatovo pozorište (The Sabbath's Theater). Te knjige već su postale klasici američke literature.

U svetlu odluke da se povučem "i vratim pero u futrolu", reći ću da sam, kao malo umetnika u modernim vremenima, bio usamljenički posvećen svom radu, počev od mojih dvadesetih do sedamdesetih godina. Najveći deo vremena provodio sam u svom ruralnom domu u Konetikatu (Connecticut) i stančiću na njujorškom Menhetnu, sve u službi pisanja. Ako ostavimo po strani kritička preterivanja u stilu "Roth is probably the greatest American novelist since Faulkner", iz današnje perspektive smatram da se isplatio moj naporan književni rad u periodu od 51 godine, koji za rezultat ima 31 knjigu  - od Zbogom, Kolumbo (1959) do Nemezisa (2010).

Dobijam pisma u kojima neki žale što se povlačim (Of course, you are the last in the line of great Jewish writers of the 20th Century, but you are more than that. You are our greatest literary light. I'm deeply saddened to see that light go out). Ili  da se mojim povlačenjem zatvaraju vrata Zlatne ere jevrejsko-američke literature (But in the case of Mr. Roth, there is something meaningful in his quiet exit. It closes the door on the Golden Era of Jewish-American Literature). Istovremeno, znam i da neki smatraju da sam ja - precenjen kao pisac; njima nije jasno kako se dogodilo da sam ja, Filip Rot, danas pisac sa najvećim brojem osvojenih književnih nagrada među piscima koji piše na engleskom jeziku. Kao i obično, istina je verovatno negde u sredini.

Ponosan sam što će elitna The Library of America sakupiti i objaviti sveukupno moje književno stvaralaštvo (Philip Roth's Oeuvre) u devet tomova, od kojih je sedam već štampano. Takvu čast doživela su za života još samo dva pisca - Sol Belou (Saul Bellow) i Judora Velti (Eudora Welty).

Mada sam, u svojstvu dugogodišnjeg profesora engleskog jezika i pisca, sa interesom čitao izvanredne romansirane biografije nekih pisaca  - imam u vidu, recimo, knjige Ričarda Elmana (Ellmann) o Džojsu, Vajldu i Jejtsu, dugo sam se opirao ideji da neko od mojih kolega počne raditi na - pisanju moje biografije. A onda sam pristao, tako da će Blejk Bejli (Blake Bailey), koji je već napisao odlične biografije Džona Čivera (Cheever) i još nekih pisaca, imati slobodan pristup mojoj arhivi i meni dok sam živ onoliko koliko to želi. Kada će ta knjiga o mom životu biti završena - to sad zavisi od biografa Bejlija.

Na kraju, da se pitam još jednom: šta da radim sa nedobijenim Nobelom?

Da ponovim: više puta kandidovan sam za tu famoznu nagradu (koliko samo puta su mediji za mene beležili  da sam „najveća američka uzdanica"?), ali sve je bilo uzalud.  Već se prave i šale na moj račun, ali i na račun Komiteta za dodelu Nobela, u stilu:  "Can you please stop the nonsense and give Philip Roth a Nobel Prize for Literature before he dies"?

Da sam patetičan po prirodi, priznao bih da mi je strpljenje pri kraju, te da ću izvršiti samoubistvo ako i dalje budem zaobilažen, odnosno ako mi nikada ne bude na grudi okačena blještava Nobelova medalja.  Ne, neću se ubiti, believe me!

Atačmenti



Komentari (101)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 09:13 11.12.2012

Re: 100.

Blogovatelj
... 100.


Lepo si primetio. Stotke uvek obraduju. Hvala.

Sa svoje strane, i ja tebi želim: Imaj ih!



Svi se, manje-više, sećamo da su nas još dadilje (dobro, guvernante) učile da nije sve u parama, ali nije loše imati ih u džepu.

Svako voli big bulge, zar ne?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana