Porodica| Roditeljstvo

Kada sam prvi put ugledala svoju bebu…

Bitka za porodilišta RSS / 10.12.2012. u 16:25

„Evo i slike za mamicu..." reči su doktorke koja mi je vodila trudnoću. Posle jednog ultrazvuka sam pitala da li mogu da dobijem sliku moje bebe i ona se nasmejala. Nakon toga, svaki put sam dobijala sliku. Trudila se da nađe najbolji položaj za slikanje. Ova slika je bila posebna. Videlo se samo lice moje bebice. Mogao se samo naslućivati njen izgled uz malo mašte i puno želje.

Moja Lenka je rasla... okretala se dok joj je to prostor dozvoljavao. Posle me je udarcima podsećala da je tu, kao da stomak nije bio dovoljan. Bila sam jako velika trudnica, a Lenka velika beba. U nedelju je bio termin po svim mogućim računicama. Lep datum, 12.02.2012. Tog jutra sam prvi put osetila kontrakciju. U školici su nam rekli "Znaćete kada krene...", i znala sam. Ležala sam mirno i pokušava da se setim kako treba disati. Bila sam srećna i uplašena u isto vreme. Nije to bolelo, ali da mi neko traži da opišem kako to izgleda ja ne bih znala. Posle izvesnog vremena, opet kontrakcija. Počeli smo da merimo vreme. Sati su prolazili, moja Lenka je bila sve upornija da izađe, a moja želja da je vidim i upoznam sve jača. Došlo je vreme da više nisam smela da se bojim. Nije strahu tu bilo mesta. Morala sam da budem jaka i mirna zbog nje. Budni smo dočekali jutro. Kada je vreme između kontrakcija bilo svega par minuta, počela sam da se oblačim. Bilo je oko pola 5. Napolju mrak, ali sve se vidi. Sneg je napadao pa je njegova belina davala dosta svetlosti. Pretpostavljam da je bilo hladno, ali taj osećaj nije dopirao do moje svesti. Moje misli su bile sa Lenkom. Parkirali smo ispred Betanije, mesto kao da je samo na nas čekalo. Portir je podigao kapiju, sve je znao kada me je video. Samo sam se nasmejala i on nam je mahnuo. Za par minuta je došla dežurna doktorka i nakon pregleda rekla: „Vi idete pravo u salu!". Koja sreća, pomislila sam. Moja želja da upoznam Lenku bila je sve veća...

Kontrakcije se ubrzavaju. Bol je sve jači. Sve mi je teže da dišem pravilno. Oko mene puno budućih mama... neke plaču, neke viču, neke čekaju... Ja se trudim da kontrolišem svoje emocije. Oko 6 sati zovem roditelje i javljam im gde sam. U glasu im osetim i strah i sreću u isto vreme. Zovem drugaricu koja se porodila par dana pre toga i kažem joj : „Vidimo se za par sati...". Nakon toga gasim telefon.

Premeštaju me na meki krevet. Govorim seb „Još samo malo". Moram izdržati... Bol je već toliki da ne mogu sebe da kontrolišem. Ni kako dišem, ni šta radim, ni šta govorim... Zovem sestru koja mi kaže da će uskoro vizita, da će oni videti šta dalje. Ne mogu da ih dočekam. Gledam na sat, a na njemu brojke kao da stoje. Vreme jako sporo prolazi. Čujem lekare, ali nikako da dođu do moje sobe. Kao da neko drugi govori umesto mene. Čujem sebe da govorim, ali kao da to nisam ja. Govorim da ne mogu više, ali sestre ne daju da posustanem. Pokazuju mi kako da dišem opet, kako je najbolje za Lenku. Teško je... Nisam još dovoljno otvorena, a ja ne mogu da opišem kako se osećam. Kažu samo 8 cm, mora još. Opet me pregledaju...lekari se skupili. Vidim da se dešava nešto. Buše mi vodenjak. Znam da me boli, ali ja bol ne osećam...Čudno je! Moje disanje sve brže...U jednom trenu me hvataju sa obe strane i ja se osećam kao da letim. Možda sam i letela... Smeštaju me na tvrdi sto...Sad znam, sad mi se razum javlja...Moja Lenka je tu, samo što nije izašla.

Setila sam se drugarice koja mi je rekla „Ja sam gurala najjače što sam mogla...", pa sam i ja tako. Zatvorila sam oči i gurala. Osetila sam da me seku, ali bola nema. Kao da to nije deo mene... U jednom trenu osećam kako je vade...Evo je. Stigla moja Lenka. Shvatila sam da je ne čujem. Čim sam to pomislila, ona je pustila glas. Podigli su je i okrenuli ka meni. Nisam mogla da verujem. Bila je kao njen tata. Kao da sam njega gledala. Ličila je da bebu koju sam zamišljala dok sam gledala sliku UZ. Mislim da nikada ništa lepše nisam videla. Bila je mirna u rukama sestre i zatvorenih okica. Sirota moja Lenka, napatila se više nego ja. Bila je ljubičasta. Kada su je izmerili svima je bilo jasno. Imala je 4100 grama. Lenka se oglasila tek toliko da mene umiri, pa je zaspala. Da, zaspala je. Lenka je dobro.

Morali su da mi daju anesteziju i urade reviziju. Budim se...ni ne znam kada sam zaspala. Oko mene nikoga nema. Moja Lenka leži na grejnom stolu i spava... Naša bajka je počela 13.02...



una_ns


________________________________________________

Blogeri i prijatelji,
Podržite naše mame.
Glasajte za najbolju priču!

Glasanje se odvija na Blogu B92, davanjem preporuke (klikom na oznaku "PREPORUČI" u vrhu svakog teksta).
Za priče mogu glasati svi registrovani korisnici Bloga B92.

Svakoj priči moguće je dati glas u naredna 72 sata od trenutka objavljivanja.

Tri priče koje dobiju najviše preporuka biće objavljene u februarskom broju magazina „Mama".

Autorke najboljih priča očekuju vredne nagrade.

 



Komentari (1)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Bitka za porodilišta Bitka za porodilišta 16:25 13.12.2012

Glasanje je završeno!

U roku od 72 sata nakon objavljivanja, priča "Kada sam prvi put ugledala svoju bebu..." dobila je 30 preporuka.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana