Udariš kašikom u šerpu i čuješ zvuk. Zvuk proizvodi i cvokotanje zuba u zimskom periodu i opaljen šamar, udarac glavom u zid (i spoljašnji i unutrašnji zvuk), zvuk klepetuše, crkvenog zvona, nepotrebno je, čak besmisleno, pominjati zvukove koje proizvode instrumenti, zvuk šume, polja, reke, pa delikatni zvuk tišine! Život nam prolazi, od rođenja do smrti, u kakofoniji zvukova. A boja?
Naturalmente! Sve ili svaka boja ima svoj zvuk. Laicima bih preporučio da ni ne pomišljaju na zvuk crne boje iz prostog razloga što crna boja ne postoji. Postoji samo i jedino BELA BOJA, odnosno SVETLOST! Ostale boje se nalaze u njenom spektru.
Pre nego što počnem da iznosim sopstvene razbarušenovrloveoma subjektivne stavove o ZVUKU BOJE, nije na odmet da se prisetimo relevantnih mišljenja i teorija o samoj boji.
Pre dvestotinak godina, Johann Wolfgang Goethe objavio je knjigu Teorija Boja (Zur Farbenlehre) u kojoj je pokušao da da sopstveno tumačenje šta su boje u suštini. Geteova knjiga je na neki način, pored istraživanja optičkog spektra kojom se bavila Fizika, inicirala mogućnost za ispitivanje fenomena ljudske percepcije boje. Ovo njegovo delo je bilo inicijalna kapisla koja je za rezultat imala, sve do današnjih dana, više teorija boje koje su, govorimo o likovnim umetnostima, objašnjavale mešanje boja i vizuelne efekte koje izazivaju pojedine kombinacije boja. Kao uman čovek, Gete je u svom radu koristio Njutnovu teoriju (Optika, 1704. Godine) koja se može i mora smatrati prvim naučnim delom o prirodi svetlosti i nastajanju boja. Isak je vršio eksperimente prelamajući svetlost kroz prizmu i došao do zaključka da je boja svojstvo same svetlosti i da nikako nije karakteristika predmeta, objekta bilo koje vrste. Prihvatajući ovo i mnogo drugog, Gete je ipak Njutnovo objašnjenje smatrao nepotpunim i odbacio je njegovu teoriju po kojoj je svetlost sačinjena od čestica. Takođe je odbacio Hajgensove tvrdnje da je svetlost talas. Tek u naše doba, Kvantna mehanika je dala Geteu za pravo.
I šta je boja onda? Tvrdnja da je ona ljudska iluzija, može i tako ali tačnije je kazati da je boja naša vizuelna perceptivna karakteristika. Svako od nas ima u retini oka receptore koji su u stanju da vide jedan deo elektromagnetskog spektra, onaj koji ima talasne dužine između 380 i 780 nanometara a šire je poznat kao vidljivi spektar. Ako na primer zračenje nekog izvora svetlosti ima talasnu dužinu 570 nanometara, naše oko u tome prepoznaje žutu boju. Dakle u zavisnosti od talasne dužine monohromatskog zračenja, naše oči će prepoznavati/videti određenu boju. Ma kako to porazno zvučalo, predmetni i ostali svet oko nas nema sopstvenu boju. Iako vi to već znate, ja ću nastaviti još samo malo. Predmet na koji padne svetlost, apsorbuje jedan deo spektra a drugi se odbije i to je ono što naše oko vidi kao boju ili boje. Bit, srž, suština je, da obojenu sliku koju vidimo nije stvorio predmet nego svetlost koja u sebi sadrži sve moguće boje.
I još jedna napomena, duža ali značajna. Chiaroscuro. Prevedeno sa italijanskog znači: Svetlo - tamno. U pitanju je slikarska tehnika u kojoj svetle, tople boje (sve vrste žutih, oranž, crvenih) postepeno prelaze u tamne, hladne (sve vrste zelenih, plavih, ljubičastih) u senku e da bi se dobila/pretstavila trodimenzionalnost predmeta, ljudskog tela, drveća, građevina... Da ne bih postao dosadan, vrlo kratko ću elaborirati istorijat Chiaroscuro. Iako postoje legende da je Chiaroscuro začet još u delima antičkih umetnika, nama je reper Đoto koji je prvi počeo da koristi svetle i tamne boje. Slikari rane Renesanse, Mazačo, Fra Anđeliko i Fra Filipo Lipi, otišli su još dalje, oblikujući predmete, prostor...većim rasponom tonova boje. Leonardo da Vinči je dostigao vrhunac, suptilno i rafinirano, postepeno prelazeći od najtamnijih (najhladnijih) do najsvetlijih (najtoplijih) boja, što je dobilo naziv Sfumato. Slavni Venecijanski slikari Đorđone i Ticijan su, zanemarivši klasičan crtež, sukobljavali boju s bojom i na taj način postizali kompozicijsko jedinstvo u kojem je crtež postao proizvod sučeljavanja boja. Karavađo je svojim načinom slikanja otišao toliko daleko da su se generacije slikara trudile iz petnih žila da slede njegov put! Rembrant je nezamisliv bez, samo njemu svojstvenog, tretiranja boja na svojim platnima. Zvuci koje proizvode njegove svetle (tople) izranjajući iz tamnih (hladnih) boja, čujem kao kompleksan zvuk Bahovog Branderburg Concerto!
Ali da se vratim (najzad!) na ZVUK BOJE.
Kad slušam Purple Rain Džimi Hendriksa u glavi mi se javlja zvuk kao kad na paleti mešam Kraplak i Prussian Blue uz dodatak Zinc White. Dodajući više jednu a smanjujući drugu ili treću boju, mogu da napravim pored Purpurne još bar 13.000 nijansi koje se kreću u dijapazonu od tople do hladne i svaka od njih ima drugačiji zvuk. Pa onda recimo kad pogledam paletu posle slikanja deset, petnaest slika, boje na njoj mi zvuče energetski košmarno fantasmagorijski kao da slušam Jerry Lee Lewisa! 19th Nervous Breakdown Rolling Stonesa ima zvuk svih mogućih nijansi Ultramarine Blue. Hey Joe brata Hendriksa zvuči mi najpribližnije kao Azo Red Medium. Crveno brate, crveno! Specifično crveno! Moja omiljena pesma Fool on the Hill opskurne liverpulske grupe The Beatles, odmah mi u sluh ufuravaYellow Ochre iz Talensove Van Gogh kolekcije ali ponekad s dodatkom Chrome Oxide Green. This is The End Doorsa i Jim Morissona, uz koju sam 1991. završavao slike za izložbu (hteli da me se odreknu i žena i sin, da me oteraju od kuće...a šta sam trebao, mogao, morao...da slušam u to doba???), imala je zvuk pomešanih Ultramarine Blue i Kraplak, mešanjem dovedenih do neslućenih dubina krika! Nepatvorena Munkovština! Jedinstvena, neponovljiva, veličanstvena Naples Yellow mi vraća sećanje na zvuk klavira pod prstima Oscara Petersona! Kao Cobalt Blue mi zvuči My Generation grupe The Who. Mocartov Requiem isijava kompleks zvukova boja koje se nalaze na hladnoj strani spektra. Slično je i sa Betovenovom Misa Solemnis. Od Ultramarine Blue do Paris Blue, Prussian Blue...
Priznajte udavih vas? Ili ne? Ne verujem da sam jedini koji čuje zvuk boje. A ne znam ni da li se iko bavio ovim?! Verovatno jeste, nemoguće je da nije...možda nije/nisu stavili na papir? Na mreži ne nađoh ništa slično. Ipak! Na početku XX veka postojala je nekakva kohabitacija između slikarstva i muzike, na primer: Plavi jahač - grupa slikara koju su u samom početku činili Vasilij Kandinski, Franz Marc, Alexej von Jawlensky, Marianne Weretkin i Gabriele Munter, je 1911. godine je prisustvujući koncertu Arnolda Schonberga, ostala bez daha! Bečki kompozitor je u svoja dela uveo, tada nezamisliv, koncept atonaliteta. Kandinski, koji se već bio okrenuo apstrakciji i Schonberg su počeli da se dopisuju i razmenjuju iskustva. Atonalitet u muzici i apstrakcija u sikarstvu, razvijali su se uporedo.
U isto vreme u Francuskoj, Gijom Apoliner, prateći rad slikara koji su se posle Kubizma okrenuli apstraktnom izrazu, iznedruje termin Orfizam. Termin je nastao od imena mitskog muzičara Orfeja. Apoliner je smatrao da novi kolorit i neprepoznatljiva realnost kod posmatrača/konsumenta izazivaju iste ili slične efekte kao i muzika.
I da više ne bih smarao, pogledajte naslovnu sliku, Piet Mondrian: Broadway Boogie - Woogie. Da li čujete išta?
P.S. Mogao sam i na dvestorinak strana ali će nekima i ovo biti previše. Oni drugi neka nastave, dopune, opovrgnu i šta već ne.