To mi pada na pamet kada vidim, ponovo i ponovo, nepodnošljivu lakoću s kojom neke blogokolege pljuju po Dobrici Ćosiću svaki put kada se njegovo ime pomene u medijima. Izgleda da nekima (predvođenim S. Basarom* i drugim povodljivim dušama) to postaje nacionalni sport.
Dokle?
Ne krijem: ja sam od onih koji su slobodni da kažu da (prilično) cene delo i lik Dobrice Ćosića. Priznajem: ne poznajem ga suviše dobro (ko koga suviše dobro poznaje?), ali smatram da bi srpsko nacionalno biće bilo kulturno-politički siromašnije da, hipotetički gledano, njega nije uopšte ni bilo. (Naročito ne poznajem dobro njegove usputne političke aktivnosti, ali političare ne držim visoko, a posebno u Srbiji, gde skoro da nema jednog političara u doglednoj historiji koji je bio istinski dobar i omiljen - mnogi su neslavno završavali, često plaćajući glavom). A opet, za one koji ne shvataju, ja prvenstveno mislim na književno delo Dobrice Ćosića. Ne nipodaštavajte književno stvaralaštvo Ćosića! Živi bili pa videli, ali ja verujem da će se u 2050. godini ime Dobrice Ćosića pominjati u funkciji dobre srpske književnosti, a za političke stavove i akcije tokom njegovog ovozemaljskog života neće se ni znati. Uostalom, ne kaže se slučajno u svim većim jezicima sveta, da "umetnici duže traju od političara". Historija je neumoljiva, a ja sam ubeđen da će književna historija u Srbiji biti na Ćosićevoj strani.
I kao što Svetlana Velmar Janković jednom reče, parafraziram, za Oldusa Hakslija - da onaj koji ne shvata Hakslija, treba da ga se kloni, jer on nije za neuke, ja to kažem za Ćosića. On je naš Haksli, metaforički govoreći.
Znam da su sadašnje reakcije na blogu izazvane Ćosićevim pozivom studentima da ne odlaze, odnosno onima koji su otišli iz Srbije da se vrate. I ja lično se s tim ne slažem. Prvo, mislim da starci, a Ćosić je odavno starac, ne treba da daju netražene savete (premda se u ovom slučaju navodi da su studenti tražili Ćosićev savet). (Izgleda da se samo u Kini i Japanu starci uvažavaju; kod nas to odavno nije slučaj, što meni ne smeta). Drugo, neka se ne vraćaju oni koji su otišli iz Srbije i tamo daleko našli - bolja staništa. Otadžbina je tamo gde je čoveku bolje, govorili su još Latini. Onaj šantićevski poziv "Ostajte ovdje" odavno je postao démodé. Danas svi negde odlaze, te je floskula da je svet postao globalno selo postala prilično istinita. Španci odlaze u Argentinu, Irci u Australiju, Arapi u Francusku, Indusi i Pakistanci u VB, Poljaci svuda gde hoće da ih prime, itd. itd.
Ali mi se ne sviđa kada neki bljuju svoju pogan na Ćosića svaki put kada se njegovo ime spomene. Ne shvataju ili ne prihvataju da je on pre svega - književnik. Tako ja mislim - da više voli da bude upamćen po knjigama nego po političkim angažmanima. Pa im preporučujem da pročitaju bar neko skraćeno izdanje Ćosićevih knjiga (ako u Srbiji uopšte ima tih skraćenih izdanja, kao što je slučaj sa Francuskom i drugim zapadnim zemljama /L'édition abrégée, Abbreviated Edition/, gde integralna izdanja velikih autora čitaju samo bibliofili, he, he, he... ).
-------
* Na nedavno pitanje jedne novinarke da razjasni „opsesiju" Dobricom Ćosićem, koji je šetao od književnosti do politike, Basara odgovara: „Čosić je jedan od rodonačelnika politike zasnovane na šabanizmu i narodnim pesmama, vrlo uticajan propagator. To je razlog moje opsesije njime."
A ne objašnjava šta je tačno šabanizam i da li on sebe smatra i vidi izvan šabanizma u Srbiji. I ne shvata da iole inteligentan čovek ne sme da bude pod (stalnom) opsesijom nekim drugim čovekom, koji je i kolega-pisac.
Istovremeno, ja sam slobodan da shvatim da je sam Basara podlegao šabanizmu onda kada je svoje ime stavio na klizav teren podrške jednom neuspešnom političaru na poslednjim izborima u Srbiji; voleo bih da sledeći put tipuje na konja koji dobija.
S druge strane, bilo bi pogrešno pomisliti da ja nisam fan Basarin. Jesam. Veoma volim njegove knjige (mada ne cenim naročito njegovu svakodnevnu kolumnu u novinama, u kojoj ima svega, od mudrosti i velikog znanja do praznoglavosti i udvaranja čitaocima, premda shvatam da nije lako svakodnevno pisati pametnu kolumnu).
A da mi se Basara sviđa pokazujem time što bih dao, istinski dao, svoj glas svakome ko ga predloži za Nobelovu nagradu (ponovna NIN-ova nagrada je dobrošla, ali nije dovoljno za pisca takvog formata). Voleo bih, dakle, da Svetislav Basara bude naš Nobelovac, ako to već nije postao Dobrica Ćosić (njegovo vreme već ističe), s tim da Basara bude pravi pravcati Nobelovac, a ne onakav kakvim su neki krležijanski fakini (na radost Basarinu!) bili izložili jadnog Ćosića pre neku godinu, pa mu kobojagi dodelili virtuelnu Nobelovu nagradu, ismejavajući ga.
Učinimo nešto da Basara postane Nobelovac!
Na kraju, ne čudite se što ja volim i Ćosića i Basaru. Ja sam kao ona nevina cura iz pesme "Neko voli crne oči, neko plave boje, a ja jadna ne razumem, volim obadvoje".