Bilo je to na dan poslednjeg koncerta D. Rundeka u Beogradu kada sam, neznajući da to činim, prestala da pišem. Stajala sam ispred Doma Omladine, malo je kišilo. Pored mene stajao je P. Brajović. Pričao mi je o štetnosti duvana. Ja sam njemu govorila o blogu koji nameravam da napišem. Ne sećam se tačno kako su se te dve teme povezale ali da, bilo je neke veze... On meni o tom zlu koje unosim u sebe, a ja njemu o dugovečnosti (to je trebalo da bude tema tog mog bloga).
- Bojim se samo da sam povukla gen na žensku očevu liniju. Imala sam dve stogodišnjakinje u porodici. Moja prababa Ljubica živela je 100 godina. Nismo joj proslavili stoti rođendan, ali imala je toliko. Rodila je trinaestoro dece, preživela je samo tatina majka, baka Jelica. A isto sa očeve linije, čukunbaba Velika Maljević (kasnije Stojanović) živela je 116 godina. Neki kažu nije, nego 109. Drugi viču da imaju dokaze, koje je čak i štampa objavila, da je živela 118. U tom trenutku bila je nastarija žena u Srbiji, možda i u celom svetu.
Pričam Brajoviću kako sam o njima dvema htela jednu priču da napišem, te da sam tih dana proveravala sve te podatke. Pozovem oca, pitam ga koliko je Velika živela.
- Moja baba Velika živela je 116 godina, kaže tata.
- Zašto je zoveš baba kad ti je bila tetka?, kroz smeh ga pitam.
- Kako da zovem tetka nekog ko ima 300 godina?, odgovara.
Pozovem njenog praunuka, Mišu Stojanovića, on ljubazno sve proveri i kaže: 118. I podseti me da su baba Veliku neki zvali i baba Hajduk. To je zato što je uvek nosila kuburu za pojasom. I kad kuva. Miša mi je poslao i zapis njegovog pokojnog oca, našeg divnog pisca i mog čiče Slobe Stojanovića, o baba Velikoj, iz koga saznajem da je radila kod vojvode Stepe Stepanovića, kao pralja. I da je svog sina Radovana rodila tek u 44-oj godini. Do tada je rađala samo kćerke. E sad, sve sam uspela da povežem, jedino mi nije jasno kako je ona, Crnogorka sa Cetinja, u to vreme dospela sama sa svojom decom u taj Čačak i zašto.
Nju, Veliku, odnosno taj njen karakter, ovekovečio je čiča Sloba u igranoj seriji "Učitelj" ili "Idemo dalje". Igrala ju je izuzetna Olivera Marković. Baba Veliku, koja traži svog unuka pa greškom naiđe na Gagu Nikolića. U realnom životu, ona je godinama tražila svog sina Radovana koji je tragično preminuo u Mathauzenu. Postojala je samo jedna njegova slika, oficira jugo vojske, na belom konju. I ta je slika zauvek ovekovečena u toj seriji, kada Velika spava... pa sanja da će ga ipak naći - sanja ga na belom konju, kao na toj jedinoj slici koju je imala. Posle se u seriji ubije, kad sazna da je mrtav. U realnom životu to nije uradila, logično, jer je doživela 118. Ili 115. Koliko god. Ali bila je toliko očajna što je izgubila sina, da je mnogo puta poželela to. Tu joj je "želju" čiča Sloba "ispunio" kroz taj karakter u seriji i filmu.
Pričam ja tu priču Brajoviću, on sluša i na kraju mi kaže:
- Sad kad si mi sve to ispričala - nikada nećeš napisati!
- Što ne bih napisala?
- Tako. Kad se ispriča onda se teško piše, kaže on.
Zašto sam se ja tih dana bavila time? Razlog tome verovatno treba naći u činjenici da sam ušla u "godine srednje". Mada, sudeći po očevoj ženskoj liniji, srednje godine uopšte nisu srednje. Nego još uvek neka rana mladost. Tešila sam se, valjda, šta li. Da su srednje samo po prosečnoj starosti stanovništva.
Za mene moji najbliži vole da kažu da sam ptica zloslutnica. Da uvek gledam onu najgoru varijantu od svih najgorih mogućnosti koje se mogu desiti. I tako u svemu. Logično bi bilo takvu osobu izbegavati, ali iz nekog razloga ljudi ipak vole da razgovaraju sa mnom. Sve zanima šta je ono najgore šta može da se desi na neku temu. U mojoj internoj analizi, to najviše zanima optimiste.
Nisam optimista. Pesimizam mi je nekako rođenjem dat. Roditelji mi nisu takvi, ali neki drugi geni rade tu. Jedini koji se o toj pesimističkoj osobini nije pogrdno izražavao bio je taj moj čiča Sloba, poznat i po tome što je bio dragocena podrška kolegama i ljudima uopšte. Bio je veliki gospodin u svemu šta radi, pa se tako ophodio i prema ljudskim lošim osobinama, kao što je moja ptičasto-zloslutnička.
- Ti si kao baba Velika. Ona je tako sve najcrnje govorila, a posle ne bude tako crno - rekao mi je.
Ja sam ćutala. Znao je o čemu razmišljam.
- Svako vreme je dobro za rađanje - reče mi čiča Sloba te 1997. dok mi je stomak prvi put bio do zuba a strah od egzistencije srazmeran strahu od smrti.
Eto, napisala sam. Drugačije nego što mi je prvobitno bila namera. Na brzinu sklepah ovaj blog, poslednjeg dana u godini - da me ne bije maler i da nekako zaustavim tu Brajovićevu "kletvu", u kojoj ima i istine: nemojte nikada sve ispričati - ostavite nešto i za papir.
Želim vam svima Srećnu Novu Godinu i sve praznike.