Od mojih mnogih passtime ljubavi i mrznji, mozda najizrazenija je neobjasnjiva zelja da se svake godine, uporno i iznova, penjem na visoke nadmorske visine sa kojih se posle zabrinjavajucom brzinom sjuravam nadole, i to na samo dve drvene, u moderno vreme i sarene daske, uz blagu pomoc dva metalna stapa. Naravno, treba se dobro i pravilno obuci i opremiti, treba revnosno odraditi domace zadatke, ali kada se jednom cak i polukompetentno iskristijanise od vrha do dna zicare, genetska mutacija je zavrsena i do kraja zivota ce se jednom (a katkad i dvaput) godisnje trositi perverzne kolicine para da bi se ponavljalo ovo iskustvo.
Pri tome, da ne bude zabune, ovde se ne govori o srpskim, bosanskim, bugarskim, poljskim, ceskim, slovackim, spanskim, skandinavskim, americkim, kanadskim i slicnim padinama pokrivenim sneznim prekrivacem. Ovde se, posto se radi o alpskom smucanju, iskljucivo govori o smucanju po planinskom vencu planina, poznatim pod kolektivnim imenom Alpi.
Da li ce to biti u Austriji, Svajcarskoj, Sloveniji, Francuskoj, Nemackoj ili Italiji, manje je vazno (u stvari i nije, ima i tu favorita), ali je vazno da je jedino pravo smucanje jedino tamo. Naravno, gore pomenuta domaca i inostrana mesta, mogu da se koriste tokom ucenja i savladjavanja osnovih, i onih naprednijih vestina, ali nakon toga mora tura da krene po nemacko-francusko-italijanskom govornom podrucju... Mislim, ne mora, ako cemo posteno, ostavljam ja mogucnost da svako misli (i radi) sta god hoce, ali ja mislim (i radim) ovako, pa stoga na taj nacin i pisem.
Znam tacno kada sam se zarazio skijanjem, a to je bilo negde u prvoj trecini tinejdzerskih godina. Prvih par odlazaka sa skolom su bili samo 'tejster' jer je (barem tada) primarnije bilo neko zezanje, ali kada se prvi put otislo 'privatno' i kada se ustajalo u 7 ujutru da bi se bilo medju prvima na stazi cim se otvore zicare (a nema boljeg skijanja od voznje 'virgin' stazom koja je sveze sredjena prethodne noci, ravna, bez hupsera, ogoljenog leda, i smetnji ostalih skijasa), pa sve do 5 popodne kada se liftovi zatvaraju, zaraza je poprimila maha i virus se bespovratno usadio.
Ranijih godina, u doba socijalistickog samoupravljanja i bratstva i jedinstva, smo uglavom vozili Elan skije i paradirali u Mont jaknama, nabavljali novu/staru opremu na neizostavnom zimskom bazaru u Pioniru (ili bese na Sajmu?... sta rade godine...), vozili se kuset kolima na relaciji Beograd - Ljubljana i onda autobusom na Kranjsku Goru, ili Pohorje, ponekad i na Krvavec.
Kad su nam rekli da nam je sve to zezanje i uzivanje po Velikoj Zemlji bilo na prevaru nametnuto i totalno strano nasem domicilnom nacionalnom korpusu, poneki Srbin (kao i ja) je odlucio da potrazi srecu negde drugde. Od tada na skijanje se vise nije islo na Sever, nego na Jug, a i nije se vise zalazilo u slovenacki deo Alpa. Stavise, otkrile su se Francuska i Italija (overile su se i Austrija i Svajcarska) i ustanovilo se da toliko ima resortova i skijalista da ce biti potrebno jos minimum jedan balkanski medjuratni period (Bajaga ga je definisao kao 50 godina) da bi se na sve te padine ostavio obris (u vidu zljeba) ivica nasih ekspertskih skija.
Jos ako se ima srece da se ubodu suncani dani, a koji ako pogledam unazad sopstvenu statistiku i nisu tako retki, naprotiv, kada se moze skijati opustenije, lezernije, sa boljim pregledom staze i terena, samo u flis jakni(ci), bez kape, sa obicnim dizajnerskim naocarima za sunce, uzivanje je potpuno.
Sad, disciplina ima raznih: spust (samo za ucitelje skola skijanja i dijabole), super G (samo ako ste u vrhunskoj formi), veleslalom (moja omiljena), slalom (samo ako nemate nista protiv da vam se kolege skijasi na stazi otvoreno smeju za vasim bespotrebnim vrckanjem...). Takodje, u poslednjih dvadesetak godina se pojavila i vrhunska jeres, sa kojom moramo da u napetom suzivotu obitavamo, a to su one 'kolege' kojima se svidja da se spustaju niz staze na malo povecoj dasci za secenje hleba i mesa, a koja lici na skejtboard, i koje osim sto prozivode ultra-iritantan zvuk (za razliku od finog, otmenog, uhu prijatnog skijaskog zvuka) jedino sto postizavaju je da u rekordnom roku bezveze rasteraju prah levo desno bez ikakvog smisla, i da sede na stazi u coporima grejuci sneg svojim izduvnim gasovima... U redu, razumem ja da ja ne razumem novu modu, proslo je to vreme za mene, nemam ja nista protiv ovih klinaca sto voze snowboard, sta znaju deca, ali kad vidim nekog matoraca preko cetir' banke kako misli da je snowboarding cool, a koji je ocigledno prodao veru za veceru, mislim stvarno je degutantno.
Skijaski dani dodju, teku, i proteknu nevidjeno brzo. Onda se, kao u vojsci, kalendar precrtava naredna 357 dana, do sledece zime, i sledece avanture na belom terenu. Tako je barem za nas koji nismo u prilici da vikendom za par sati kolima skoknemo do Three Valleys, St Antona, ili Courmayeura, pa cak ni do Andore ili Kopaonika. A mozda je i bolje tako. Ne treba nijednoj drogi dozvoliti da ti kontrolise zivot, pa ni ovoj.
I tako, svet nezaustavljivom brzinom tapka u mestu, a mi cemo i dalje da se skijamo, skijamo, i opet da se skijamo, dokle god bol u kolenima moze da se kontrolise paracetamolima, aspirinom i apres-ski mekim ali i onim tvrdjim zanimacijama...