U 2012. inflacija je dostigla 12,2%, dok je depresijacija srpske monete prema evru iznosila tačno 8%. Kako stvari stoje sredinom januara 2013, kurs bi mogao biti relativno stabilan tokom cele godine, dok bi rast potrošačkih cena (CPI) optimistično mogao biti 7% (u decembru, međugodišnje).
Krajem 2000, kada je na vlast došla peto-oktobarska elita dinar je vredeo duplo više nego sada. Tada se evro kupovao za 58 dinara (tačnije rečeno nemačka marka se plaćala 30 dinara), da bi danas jedan evro vredeo oko 112 ili 113 dinara. U isto vreme ukupne cene u Srbiji su utrostručene, dok je rast cena u evrozoni iznosio nešto manje od 30%. U istom razdoblju, osim rumunske, nijedna evropska valuta nije tako oslabljena (mada i lej poslednjih godina ima stabilniji kurs od dinara, dok je inflacija u Rumuniji niža od srpske). Hrvatska, bugarska, makedonska ili moneta BIH su bile stabilne, češka kruna porasla je čak 28% prema evru, dok je pad poljske zlote i mađarske forinte bio blag (po 6%). I stope rasta cena u većini ovih zemalja bile su znatno umerenije, uglavnom od 2 do 5 posto.
Ako je bilo teško ekonomski stabilizovati zemlju nakon teškog prolećnog rata 1999, da li je Srbija, kako su to mnogi političari tvrdili, bolje podnela krizu nego ostale zemlje kontinenta? Sudeći po padu dinara i visokoj inflaciji, toj tezi, nažalost, nema mesta.
Od početka krize (kraj septembra 2008) dinar je oslabio prema evru za skoro trećinu (tačnije 32,6%) po čemu je kontinentalni rekorder. Jedina evropska valuta koja mu može ugroziti to mesto je ukrajinska (pad od 31,5%). Slabljenje rublje, forinte, leja, krune ili zlote je bilo dva ili tri puta manje, dok su monete BiH, Bugarske i Makedonije (praktično) bile fiksirane prema evru. Inflacija u Srbiji bila je takođe rekordna od početka krize (istina, kao i kod kursa, izuzimamo Belorusiju, zemlju pod sankcijama EU).
Ipak, postoje i objektivni razlozi za najslabije učinke domaće monetarne politike. Prvo, domaća privreda je bila u mnogo lošijoj startnoj poziciji od ekonomija ovih zemalja jer je imala (a i zadržala je i pored nekih pomaka): višestruko niži izvoz po stanovniku, veću nezaposlenost, manji priliv stranih direktnih investicija, znatno manju ekonomsku aktivnost po stanovniku. Dakle, kurs je, svakako, ‘'slika stanja domaće privrede''. Uzimajući u obzir visoku inflaciju od 2000, jasno je da je realni kurs snažno apresirao, čime je otežao izvoz a uvoz činio vrlo isplativim poslom. Sve ovo je, uz brojne propuste u privatizaciji i snažnu, ekonomski neopravdanu, liberalizaciju, povratno (spiralno) delovalo na privrednu aktivnost, te na slabljenje kursa i rast cena. De-industrijalizacija, reč kojom često pokušava da se objasni uzrok našeg sloma, jednim delom posledica je mera monetarne politike.
Istina, jaka valuta i niska inflacija nisu cilj po sebi, tako da ni državama koje to imaju, poput Makedonije, Hrvatske ili BIH ne cvetaju ruže. Svakako nema lakog recepta za vođenje monetarne politike, ali je nagla depresijacija uz fiksiranje kursa (na nižem nivou) možda jedini način da u dogledno vreme stabilizujemo i cene i dinar.