Kurdi: osnove za one koji ne znaju ništa i podsetnik za one koji znaju sve
U ovom tekstu ću pokušati najširom mogućom četkom da oslikam neke osnovne činjenice o kurdskom narodu. Možda nisam u pravu kada mislim da ih nije zgoreg znati pre nego što pređem (nešto detaljnije) na istoriju konflikta turske države i PKK-a. Svestan da ovo nije tekst (kao uostalom ni prethodni što nije bio) koji može izazvati poplavu komentara i da mnogima može biti dosadan, ali iz poštovanja prema temi i želji da je što bolje obradim dajem vam ga na čitanje.
Geografija
Kurdistan (ili Kurdistani -- plural)* -- zemlja Kurda --je bliskoistočna geografska oblast koja se prostire na teritorijama Turske (43% teritorije Kurdistana je na teritoriji današnje Turske), Irana (31%), Iraka (18%) Sirije (6%) (oblasti dve tromeđe ove četiri države) i Jermenije i Azerbejdžana (zajednički 2%). [Ova aproksimacija dolazi od američkog profesora Majkla M. Gantera, (akademskog) autoriteta po pitanjima turskog i iračkog Kurdistana]
Država tog imena nikada nije postojala, ali je Kurdistan bio toponim u Osmanskom carstvu koji je označavao jugoistok današnje Turske, odnosno provinciju Dijarbakir (u republici do nedavno sama upotreba te reči bi vodila ozbiljnim nevoljama). U Iranu postoji provincija Kordestan.
Značajne enklave Kurda žive i na teritorijama koje nisu povezane sa ovom oblašću -- recimo u centralnoj Anadoliji ili iranskoj provinciji Korasan (Khorasan) istočno od Kaspijskog mora na granici sa Turkmenistanom u kome ih takođe ima. Velik broj turskih Kurda živi u Istanbulu -- Ganterova procena iz 2003. je 3 miliona -- što ga čini najvećim kurdskim gradom na svetu, Ankari (1 milion) i Izmiru (1 milon). Takođe postoji velika kurdska dijaspora u Evropi, preko jednog miliona (Nemačka i Francuska imaju najveći broj).
--------------------
* Reč "Kurdistan" u ovom tekstu ću koristiti kao geografsku poštapalicu, najčešće stavljajući ispred nje bližu odrednicu (turski, irački, iranski ili sirijski). Jednostavno tako je lakše i to ne predstavlja nikakav politički stav.
--------------------
No, vratimo se Kurdistanu. Najbitnija i naočiglednija karakteristika navedenog područja su planine. Uticaj (uglavnom teško prohodnog) terena na sudbinu ovog naroda je dvojak, jer kako je doprineo njihovoj podeljenosti po svim mogućim šavovima -- političkim, lingvističkim, plemenskim i ideološkim, tako ih je (sa)čuvao od potpunog osvajanja i asimilacije Turaka, Iranaca i Arapa. Kurdska izreka da Kurdi nemaju prijatelja osim planina nije bez osnove (mada me, kad je čujem od Kurda, koji živi recimo u Izmiru, neodoljivo podseća na kemalističku mudrost "Turčin nema prijatelja osim Turčina").
Nije zgoreg napomenuti da na navedenoj teritoriji žive manjine -- Turci, Jermeni, Asirci, Arapi, Turkmeni, Iranci itd.
Poreklo, religija i jezik
Naravno da postoji struja među kurdskim (ultra)nacionalističkim istoričarima koja dokazuje tezu "amebe pa Kurdi", te u tom pohodu nazad kroz vreme ka velikom prasku pomoću (para)lingvistike (a kako drugačije?) pokušava da poveže današnje Kurde i Medijce. Međutim, rupa u bilo kakvim dokazima je suviše velika da bi se premostila, pa teorija ne služi ničemu osim bildovanju nacionalnog identiteta.
Čak i kad bi se nesporno dokazalo da je prvi ugrušak belančevina kurdskog ili srpskog ili turskog ili (dodaj po želji) ..................... porekla to ne bi imalo apsolutno nikakve važnosti za današnjicu tih naroda, pa ću se držati onoga što se pouzdano zna, a u krajnjoj liniji je bitno za današnjicu.
U to svakako ne spada da je veliki Saladin, fakat, bio Kurd, a činjenica da ga je istorija zabeležila kao takvog proizilazi iz toga da su Arapi tako nazvali planinski narod koji su islamizirali u sedmom veku. Osim manje-više suprotstavljenih teorija ne postoje pouzdana saznanja o njihovom poreklu. Šta god da je njihovo tačno poreklo, jasno je da su današnji Kurdi mešavina raznih grupacija, rezultat ranijih invazija i migracija, piše Ganter [A-Z Kurds, strana xxx].
Kurdi su većinom muslimani suniti. Postoji značajan broj kurdskih alevita i čak nešto hrišćana.
Jezik je indoevropski, srodan persijskom.*
----------------------------
* Otud je uvreda za inteligenciju zvanična turska (pseudo)naučna "istina", ustanovljena u prvim godinama republike, koja je (uporno) tvrdila da su Kurdi zapravo Turci [zvaničan naziv je bio "planinski Turci"], koji su po jednoj teoriji, pajz sad, "zaboravili" turski zbog izolovanosti u planinama i "izmislili" jezik kojim govore, a po drugoj (ništa manje smehotresnoj) "iskvarili" turski jezik zbog blizine Irana i jačine iranskih uticaja.
No, ako mislite da je to za zgražavanje šta ćete tek misliti o (istorijsko-)lingvističkoj teoriji [takođe bila sponzorisana od tadašnjih vlada] koja je "dokazivala" da su sve velike civilizacije -- kineska, indijska, pa čak egipatska i etrurska -- turskog porekla, a turski je taj prajezik? Zapravo ono iz prethodnog pasusa je samo deo te sveobuhvatne teorije.
Ovde moram naglasiti da sam preseljenjem u Tursku 2000. godine uhvatio poslednje ehoe te (pseudo)nauke. Negde do 2002.--03. se još mogao čuti/videti tu i tamo neki akademik koji valja te "naučne istine", sada već dosta dugo ne. Iskoči tu i tamo neki veseljak koji, recimo "utvrdi" da su i Belgijanci Turci, ali to je ekces, a ne pravilo [i za razliku od pre dobije prostora samo u (određenoj) dnevnoj štampi, nema ih na TV-u].
----------------------------
Dakle jezik, ako se singular uopšte može upotrebiti, ima dve osnovne varijante kurmandži i sorani. Kurmandži se pretežno govori na severozapadu Kurdistana (Turska, severozapadni Irak), a sorani na jugoistoku. Praktično to su dva jezika i jedni druge ne razumeju. Međutim, to nije sve što se jezika tiče, postoje još (najmanje) dva -- zazadža (ja transkribujem onako kako čujem, englezi ga nazivaju zaza ili zazaki), koji se govori u centralnoj Anadoliji i gurani koji se govori u delovima Iraka i Irana. Zaza i kurmandži se razlikuju u toj meri da moji kurmandži govoreći prijatelji nisu bili u stanju da mi prevedu reči pesama pevanih na zazadžiju, iako su nepogrešivo (na prve tonove) ustanovili da se radi o kurdskoj muzici. No, da stvar bude još malo komplikovanija (osim činjenice da još postoje brojni dijalekti sva četiri oblika ovog jezika / ovih jezika) je da se dobar broj Zaza ne smatra Kurdima, ali već pomenuh notornu podeljenost Kurda po svim šavovima, od kojih je ovo samo još jedna.
Kurmandži koristi latinično pismo sa tridesetjednim znakom, a sorani prilagođenu vrstu persijskog pisma nazvanog sorani. U delovima Sovjetskog Saveza (Jermenija, Azerbejdžan, Turkmenistan) Kurdi su koristili ćirično pismo sa 32 znaka.
Ako mislite da pravoslavni Srbi komplikuju sebi (i drugima) život upotrebljavajući dva kalendara (koji su barem identični kad je broj godina u pitanju) razmislite. Kurdi osim svog koriste još tri -- gregorijanski, muslimanski i iranski. Kurdski kalendar je solarni sa 365 dana u godini i svakom četvrtom prestupnom. Godina počinje na prolećnu ravnodnevnicu -- Nevruz* -- kao i u iranskom. Za razliku od iranskog koji broji godine od sedmog veka pre nove ere kurdski ih broji od 380 nove ere, s tim što je iz njega neobjašnjivo nestalo 7 godina, tako da smo sada u 1626. kurdskoj godini.
--------------------
* Nevruzu, odnosno 21. martu u Turskoj prethode dani puni napetosti. Država je u skladu sa politikom negiranja kurdskog identiteta zabranjivala i/ili sprečavala (javne) proslave, a s druge strane kurdski nacionalisti su gledali da one budu što masovnije i provokativnije. PKK je često započinjao prolećne ofanzive baš 21. marta.
--------------------
Društvo
Kurdsko društvo je velikim delom plemensko. Plemena broje od nekoliko stotina do nekoliko desetina hiljada porodica, a dalje su podeljena u klanove, loze, pod-loze i na dnu te piramide su domaćinstva. Plemena nisu bazirana isključivo na srodstvu. Nekada su političke alijanse važnije od srodstva, tako da domaćinstva ili pojedinci mogu postati članovi ako se priključe nekom plemenu, obično treba dve generacije da se činjenica da ne postoji stvarno srodstvo zaboravi.
Nekada nomadska danas su plemena uglavnom permanentno naseljena i većinom se bave poljoprivredom i stočarstvom. Holandski antropolog Martin van Bruinessen beleži nekoliko (polu-)nomadskih plemena u turskom Kurdistanu krajem sedamdesetih godina prošlog veka, međutim s obzirom na borbu države protiv tog načina života pitanje je da li danas vode taj način života (ta politika nije direktno uperena protiv Kurda, njome su isto toliko pogođeni Juruci, koji su Turci).
Plemenska struktura i ozbiljniji odnos prema religiji doprinose, već dva puta pomenutoj, neujedinjenosti Kurda. Naime, pitanje lojalnosti, odnosno gde primarne lojalnosti leže, utiče na (politički) identitet, a u uslovima u kojima se age i šeici* rivalskih plemena stvrstavaju na oprečne strane sukoba (često samo zato što se rival svrstao na "drugu" stranu) nacionalni identitet (kao nadplemenski i/ili nadreligiozni) nije bog zna kakav lepak.
-----------------------
* Aga je plemenski ili klanski starešina i/ili često bogati zemljoposednik. Šeik je religiozni autoritet. Naime, tako Kurdi upotrebljavaju ove titule.
------------------------
Ta nejasnoća često pravi teškoća istoričarima [i "ekspertima"] u razumevanju događaja, Ganter piše: Do dana današnjeg istoričari debatuju da li je šeik Saidov poznati ustanak protiv Turske 1925. bio motivisan stvarnim kurdskim nacionalizmom (kako tvrde kurdski nacionalisti, moja primedba) ili čežnjom za ukinutim kalifatom. U svakom slučaju zakržljali osećaj kurdskog nacionalizma je pomogao u sprečavanju šeika Saida da ujedini veći broj kurdskih plemena pod svoju zastavu. [A-Z Kurds, strana 160]
Ukupan broj Kurda je nemoguće utvrditi sa sigurnošću. Postoje samo procene. S jedne strane Kurdi su skloni da preuveličavaju svoj broj, a sa druge strane države u kojima žive da ga smanjuju.
Već sam nekoliko puta na blogu pisao da je u Turskoj nemoguće odrediti broj bilo koje etničke zajednice, jer jednostavno pitanja o poreklu ne postoje u upitnicima za popis stanovništva. [Poslednji popis koji je imao jedno takvo pitanje (maternji jezik) je bio davne 1963. godine.] Slična je, kažu, situacija u Iraku, a naročito Siriji (gde im ne daju ni državljanstvo).
Zbog svega toga se procene ponekad razlikuju za desetak miliona, a o procentima koji čine u zemljama u kojim žive da ne govorimo (procene za recimo Tursku su od 15 do 27%, a nekad bogami i 30%.
Procena ukupnog broja Kurda broja se kreće od 26 do 38 miliona.
------------------
* Pišući i razmišljajući o ovoj temi (mislim, generalno Kurdima), juče mi pade na pamet da kliše "najbrojnija etnička grupa bez nacionalne države" suštinski nije tačna. Naime, Paštuni čiji se broj procenjuje na 60 do 80 miliona nemaju nacionalnu državu i slično Kurdima su podeljeni ad hoc imperijalnom granicom između Avganistana i Pakistana. Naravno, nije mi namera da poredim položaj (nemoguće je, položaj Paštuna u obe zemlje je daleko bolji, zapravo oni vladaju Avganistanom), samo da primetim da se često netačni klišei lako ukorene.
----------------
Istorija
Za sada samo dva najsudbonosnija događaja za istoriju Kurda.
Dvadesettrećeg avgusta 1514. se odigrala bitka kod Čaldirana između Osmanske i Persijske imperije. Tom bitkom, kojom su Osmanlije osvojile istočnu Anadoliju i severni Irak, je uspostavljena jedna od najstabilnijih granica na svetu -- praktično je nepromenjena do dana današnjeg. Međutim, uspostavljanje te granice deli kurdska plemena (ili Kurdistan ili kurdski narod) po osi sever -- jug. Otuda je neizbežni datum kurdske istorije.
Sajks-Pikotov sporazum iz 1916. o tranžiranju Osmanske imperije (papir koji uz Balfurovu deklaraciju smatram izvorom svih patnji Bliskog istoka) i njegova primena i.e stvaranje Iraka i Sirije je podelila Kurdistan/Kurde, ovog puta po osi istok-zapad.
[nastaviće se]
********************
Beleška na margini
Još jedna meni omiljena kurdska muzičarka