Sve je počelo kao što je i red, tokom početka jednog dana. Napolju se mrštilo sivo, ledeno zimsko jutro. U daljini su se nazirali led-ledeni Alpi. Komšinica iz stana pored je, sudeći po zvucima, radila na tome da polupa sve sudove koje ima. Ikar Varvarin se budio pokušavajući da svojom zadnjom nogom otkine rođeno prednje uvo. Ja sam bauljala naokolo pritisnuta niskim pritiskom, kada se stanom razlegao urlik: »AAAGHR!« Naš pas čuvar je, tačno prema uputstvima za njegovu upotrebu, istog trenutka pobegao pod krevet.
Sa plafonjere je visio Žmu, erotski obučen u frotiranog Tarzana. Ispruženom rukom sa koje je još uvek kapala voda je pokazivao na kupatilska vrata. Na vratima je bila fleka. Zapravo, flečica. Tamno siva.
Znam ja da Žmu ceni kućnu higijenu, red, rad i disciplinu, ali praviti scenu zbog jedne fleke...fleka se mrdala. Lagano, na moje oči je putovala uzbrdo po vratima. Zadnjim, debljim delom je čak malo vrckala. Ikar Varvarin je, ispod kreveta, povremeno prestrašenog podrigivao. Približenim odokativnim ispitivanjem sam utvrdila da je flečica zapravo buba. Majušne glave i vrata, ako bube uopšte imaju vrat, i povelike oble zadnjice. Buba je ubrzano štrikala po vratima, nervozno mrdajući pri vrhu uglatim antenicama.
Žmu je insistirao da bubu lišim života, dok sam ja smatrala da je dotična bezopasna, shodno čemu je treba abolirati i izbaciti u hodnik zgrade, pa nek se tamo snalazi i prezimljuje kako zna i ume. Kakva greška...velika. Zapravo, moj prvi nagon se pozivao na iskustvo iz detinjstva, koje je uvek idiličnije od realnosti u kojoj se odigravalo. Moje detinjstvo je bilo gusto naseljeno bubama koje su se delile na: dosadne bube (komarci, buve, muve i papadaći), štetne bube (bube-zlatice u barokne boje pidžamama i biljne vaške), neukusne bube (Smrdljivi Martin čije ime shvatite tek kad ga pojedete zajedno sa malinom), hi-hi bube (to su one koje žive u večitom železničkom coitusu, edukujući i zasmejavajući maloletnike) i buba-mare. Dobro, bila je tu i buba-jelenak, ali on je bio jako redak i zapravo uopšte nije ličio na bubu, nego na dete nastalo u vezi portabl tenka i jelena kapitalca. Buba nad bubama, nikad uživo viđena, je bila buba-karakača koja je bila strah i trepet mog detinjstva. Već samo njeno ime je zvučalo zubato, gladno i gadno. Dotična buba je bila glavna pretnja mojih ženskih, babljih predaka, prilikom svakog mog sedanja van predviđene za to stolice ili pokušaja da se zavučem na nepredviđena mesta.
Za razliku od mene koja sam živela među milećim i mrdajućim članovima faune, moj Žmu nikada nije podnosio bića sa viškom nogu i očiju. Jeste se trudio da razume moju potrebu da na bube naviknem našu decu, zato da mi ne vrište i ne veru se naokolo kad ugledaju nekog ubogog tvrdokrilca, ali sam nikada nije savladao gadljivi strah od svega što makar liči na bubu. Naročito ako to usred grada samouvereno mili po kupatilskim vratima, sa jasnim teritorijalnim pretenzijama. Posle kraće, ali plodne diskusije postignuto je kompromisno rešenje - bubu neću ubiti, nego izbaciti na spoljni mraz, pa šta joj bog i dobra sreća dade. Žmu je sišao sa plafona, i sumnjičavo se osvrćući, otišao na posao. Idila je potrajala do narednog jutra, kada se našom dnevnom sobom prošetao duet buba iz porodice izbačene bube. Za njima je žurno kaskala treća. Moj voljeni je počeo da piše molbu za insekticidni azil, sa namerom da ga uloži kod komšinice koja je u međuvremenu polupala svo suđe i prešla na krhanje nameštaja. Posle dužih pregovora smo uspeli da postignemo bilateralni sporazum, u okviru kog je on pristao da i dalje živi u našem stanu, a ja sam pristala da novopronađene podstanare proteram na sibirski balkon. I tu negde bi bio kraj da...da nisam sasvim slučajno bacila pogled na moj ponos i baštovansku diku – lepojku kameliju. Njeni voštano sjajni listovi su bili oštra konkurencija alpskim bušnim sirevima. Rupa do rupe. A ugrizi kao da su je dinosaurusi brstili.
Pažljivim pregledom sam ustanovila da je kamelija odavno prestala da bude sama, društvo su joj pravile bube, one iste bube koje su krenule u tihu invaziju našeg prostora. Prvo brojanje je registrovalo deset buba. Dobro ugojenih i još bolje raspoloženih.
- To nije saksija, to je kupleraj. – rekla mi je moja Najbolja Drugarica koja u našem druženju duži ukrasnu vegetaciju, i toplo savetovala da ih potamanim nikotinom. Prirodno. Smrdljiva vodurina u kojoj su se celu noć rastapali pikavci i duvanski pepeo je uspela dve stvari, da unese neopisiv zadah zabačenog bircuza u našu sobu, i da od buba napravi nikotinske zavisnike. Ne da nisu pocrkale, razmilele su se naokolo tražeći otvorenu trafiku.
Bio mi je to jasan znak da je vreme da se prihvatim rečnika nemačkog govornog područja. Zanimala me je samo jedna reč. Kratka i efikasna. Čim sam našla traženi glagolski infinitiv, istog trena sam otklipsala u obližnju abnormalno veliku radnju, u kojoj se prodaje sve što ima veze sa cvećem, kao i ono što sa njim ne bi smelo da se nađe u kontaktu. Ikar Varvarin je ostao kod kuće da je brani od buba koje su veselo mljackale moju kameliju. Zapravo, ono što je od nje između rupa ostalo. Moja tolerancija prema bubama je pala u duboki minus.
Desetak kilometara od ulaza u ciljnu prodavnicu, osamnaesti hodnik desno, druga palma levo, uspela sam da pronađem traženo odeljenje. U njemu su se prodavali otrovi u svim agregatnim stanjima, uključujući i dodatno – sprejno, i to protiv toliko živih stvorova da sam ostala u zabezeku. To odeljenje, kome bi na snabdevenosti pozavidela i Lukrecija Bordžija, je prodavalo sve. Bez dozvole za oduzimanje tuđih života ste mogli da kupite otrove sposobne da ubiju u rasponu od biljne vaške do mrkih medveda. Bili su tu otrovi protiv krtica, puževa sa i bez rešenog stambenog pitanja, muva, vašaka ćelavih i čupavih, mrava, miševa, pacova, nepoznatih amebastih bića, kuna koje se zavlače u automobilske motore i glođu ih, lasica koje vole da jedu gume na točkovima, nekih čudnih glodara sa dentalnim problemima u predelu donje vilice, buba svih sorti...samo moje bube nije bilo...svi ostali ciljevi ljudskih ubilačkih nagona su bili tu. Provela sam zimski dan do podne razgledajući izložene slike životinjskog sveta protiv kog su se prodavale otrovne trake, štapići, granule, paste, praškovi i sirupi. Dinamit su držali u posebnoj, suvljoj sobi.
Posle silnog izgubljenog vremena, uspela sam da je nađem...moju bubu...gaduru...njena slika je bila sakrivena u ćošku dvorane smrti. Pod slikom je pisalo »Dickmaulrusler«. Odlično. Svaki pokušaj čitanja me je zaustavljao negde na sredini reči, gde sam dobijala disajne probleme...nema veze, važno je da nađem čime da je ubijem. Nakon još sat vremena tumaranja među otrovima, shvatila sam da samo i za tu bubu nema bojnog sredstva. A, tada je odnekud nikao zaposlenik u zelenom radnom mantiliću. Mlad, mršav kao bogomoljka, isprepadan od rođenja, brzih, nervoznih pokreta, ukratko lak plen. Ćapila sam ga u trenutku i saterala između paste protiv gusenica i spreja za ubijanje.
Rekla sam mu kratko, jasno i nemačko: »Toten!« Zeleni bogomoljčić se od straha srozao među granule protiv vodenih parazita. »Toten!«, ponovila sam imperativno i infinitivno, i nekulturno, ali efikasno pokazala prstom na Mraulslsuururldicka...ili kako god se već gad zove. Buboliki cvećar je odahnuo i krenuo u potragu. Negde predveče, dok sam ja pokušavala da utolim glad lišćem mladih dracena, krakati se pojavio i zatražio moje lične podatke. Da li sam možda ipak bila suviše eksplicitna u ispoljavanju svojih ubilačkih nagona? Ispostavilo se da to nije razlog, na odeljenju na kom smo se nalazili sve vrste tamanjenja su bile legalne. Moji podaci su mu bili potrebni da bi naručio otrov protiv Maurslursludii kcrua. U celom spektru otrova za tamanjenje svega i svačega, samo tog otrova nije bilo. Odlično. A onda me je dokusurio cenom. Vršak dracene koju sam preživala mi se zatakao u grlu. Pogledala sam ga zgranuto...želim samo otrov za bubu, a ne da na pola godine rentiram najamničku vojsku sa oklopnom jedinicom i nuklearnoim pojačanjem.
Tu negde smo se razišli. On je odmileo ka zoni praška protiv crvenih nudističkih puževa, a ja sam se vratila kući. Sa namerom da to odradim ručno. Oko mene su mileli Dlcimalasruasursleri. Mogla sam da se kladim da me podrugljivo gledaju. Vrhovima pipaka. Danima sam vodila rovovsku borbu. Žmu se odselio u podrum. Ikar Varvarin mu se pridružio. Bube su se razmnožavale nekontrolisano. Od kamelije su ostale samo puste grane. Svakog dana sam na mraz izbacivala savladane i navatane skotove neizgovorivog imena. Činilo se da ću pobediti. Bitku za bitkom sam dobijala. A onda su Dickrlmreirurusrksuztleri otkrili moje čuvarkuće. Lepo se čulo kako ih glođu. I rastu. I sve su seksualno aktivniji. Natalitet im se kretao troskocima. Preostalo mi je samo da nesrećnu kameliju i čuvarkuće iznesem napolje, na ciču zimu. Zajedno sa paklenim zakotom. Žmu se vratio stolu i postelji.
Pre dva dana su se oko mog monetarnog drveta-kaktusa pojavile neke sićahne mušice. Nisu vinske. Neki biljni skotovi. Žmu me sumnjičavo gleda dok aplaudirajući po kući satirem nervozne parazite...sutra idem da nađem onog mršavog...u zelenom mantilčetu. Treba mi otrov. Ubi me ekologija.