Fobija – (grč. phobos ) – strah; med. patološki strah
Ovih dana, fobija je reč koja se prečesto pojavljuje na blogu.
Najčešće imamo strah od nepoznatog ili makar nerazumljivog.
Od toga počinjem da strahujem.
Postao sam pravi fobofobičar.
Gnostici su bili listom protiv knjiga i predanja Starog Zaveta. U njima su nalazili dokaze božanskog kao principa zla, samovolje, pokore koja se bezrazložno usmerava na ljudski rod. Na taj način gradili su i sopstvenu politiku – težili su stvaranju sopstvene crkve koja će biti hrišćanska i koja će priznavati postojanje Boga, ali ne Boga kao savršenog, već kao nesavršenog bića. Gradeći ove svoje stavove, duboko promišljene i argumentovane, gnostički teolozi (među njima i slovenski) kroz kanonizaciju sopstvenih knjiga dovodili su u pitanje gotovo sve elementarne postavke zvaničnog hrišćanstva, pa i onu o Adamu i Evi.
Po jednim gnosticima, Adam i Eva bili su božanska deca, koju Bog nije mogao da podnosi u sopstvenom svetu, pa ih je bacio u poredak materijalne stvarnosti. Po drugima, to su bili Satanini potomci koji su stvorili ljudski rod i tako oživeli mrtvi poredak zemlje gde je Satana bio gospodar. Po trećima, Adam i Eva su bili prva stvorenja na zemlji koja su sopstvenim radom dokazala da ne zavise od božanskog bića.
Svaka gnostička škola gotovo da je imala svoju pripovest o Adamu i Evi, svoju verziju praroditeljskog greha. Neke od gnostičkih škola smatrale su da su Adam i Eva božanska deca, koju je Bog poslao u poredak zemaljske stvarnosti da ga sopstvenim potomstvom ožive. Ovi gnostici su tvrdili da je poredak zemaljskog sveta muka i pokora, da čovek živi u stalnom mraku, da je zatočen u Sataninom svetu i da sopstvenim postojanjem dokazuje da pripada onom delu božanskog bića koje je uvek bilo protiv Satane – boravak u poretku materijalne stvarnosti samo je božanski dokaz prvorođenom sinu da postoje bića koja su u stanju da svet mraka učine koliko-toliko svetom reda i svetlosti. Istina, ovaknih je varijanti gnostičke teologije bilo najmanje. Takva razmišljanja najčešće su bila zastupljena u vremenu kada je zvanično hrišćanstvo silom i prinudom stvaralo, rušilo i postavljalo granice državnim zajednicama.
Radikalniji gnostici, oni koji su temelje Svetog Pisma tumačili kao dokaz dvojstva božanske prirode (stalne borbe dobra i zla), gradeći sopstvenu ideologiju i politiku, tvrdili su da je zvanično hrišćanstvo po sebi princip zla jer ne dozvoljava nikakvo tumačenje svetih staro i novozavetnih knjiga. Osim onog, kojeg je samo propisalo. Zvanično hrišćanstvo je bilo zlo jer je na kuluku i nametima gradilo velelepne hramove i u njima kačilo ikone u srebru i zlatu. Radikalni gnostici su smatrali da su srebro i zlato, ukoliko se upotrebljavaju za dokaz božanske moći i svetlosti, simbol principa zla. Po njima su zlato i srebro morali da služe samo za trgovinu – kako bi se obezbedio život u državnoj zajednici. Gnostici (i bogumili među njima), tako se bore za jedan vid socijalne pravde; grade manastire u kojima nema srebra i zlata i u kojima su freske bez raspeća i rađanja Hristovog i bez prikaza, makar i u najgrubljoj simbolici božanskog trojstva. Oni ne upotrebljavaju po pravilu zlatnu boju u slikanju, a crkve ispunjavaju (čak i u oltaru) prizorima iz svakodnevnog života ili idealizovanim pastoralama.
Gnostički teolozi, za razliku od hrišćanskih, u hrišćanstvo unose paganske mitove i verovanja, te se na taj način približavaju narodu, a na nekim delovima Balkana (u Bosni, zapadnoj Srbiji i Zeti), čak postaju njegove vođe. Oni su snaga na koju svako od dva rimska carstva mora da računa, pa i južnoslovenski vladari koji su uspostavili sopstvene državne zajednice. Zapadna rimska crkva vodi protiv njih, uz pomoć Ugara i Mletaka, krstaške ratove ali bez vidljivijeg rezultata, zato što se naoružani narod masovno suprotstavljao krstašima. I Nemanjići vode ratove protiv bogumila, ali im i popuštaju koristeći ih kao vojnu snagu i vođe masa u svom pohodu na carsku krunu Istočnog rimskog cartstva. U tome je cara Dušana, najverovatnije omela prerana smrt.
Gnostičko sveštenstvo (i bogumilsko; na Balkanu u dvanaestom veku postoji pet jeretičkih crkava) stiče poverenje širokih masa zalaganjem za skroman, gotovo isposnički život. Postoji nekoliko zapisa koji tvrde da su bogumili izuzetno skromno odeveni (u crno), ali da su izuzetno vešti trgovci. Gotovo jedan vek oni u Bosni drže kontrolu nad trgovinom, obezbeđujući novac za dvorsku klasu i za organizovanje naroda protiv militantnih redova katoličke i sveštenstva istočne crkve, koji su hteli da ih stave u svoju zonu uticaja. Pod Nemanjićima nema mnogo zapisa o tome. Kralj Milutin ostvaruje dogovor i sa poglavarom zvanične hrišćanske i bogumilske crkve, a sve u cilju potpunog mira na teritoriji njegove države i okupljanja svih raspoloživih snaga za borbu za uspostavljanje novih državnih granica. Bogumilsko sveštenstvo je tako, u svim državama južnoslovenskog juga, faktor i snaga sa kojima svaki vladar mora da računa. Preko sopstvene kanonizacije hrišćanstva, suprotne konstantinopoljskoj i rimskoj, nudi se takav ideološki koncept koji je omogućavao da se stvore južnoslovenske državne organizacije koje će i verski i ideološki, pa i politički biti nezavisne. Na taj način je bogumilstvo, gnoza uopšte, imalo izuzetan značaj u istoriji južnoslovenskih srednjovekovnih država. Bez bogumilstva, te države ne bi ni postojale, niti bi Južni Sloveni pod Nemanjićima mogli da budu takva sila, pravo srpsko carstvo, koje je pretilo da sruši vizantijski imperijum.