Danas je 16. juni, Bloomsday.
Dan od velikog simboličnog značaja za Džojsa, za Dablin, za sve koji hoće da odu.
16. juni, dan u životu Leopolda Blooma, junaka Uliksa. Poštovaoci širom sveta se oblače u garderobu tog vremena, reprodukuju poznate scene, stavljaju vence u vodu u znak odlaska. Stephen Dedalus, donoseći odluku da ode, odleti iz grada-lavirinta (Laberinto de la Soledad, rekao bi Paz), kaže: Old father, old artificer, stand me now and ever in good stead...
Džojs je zvao Dablin “centar paralize” i u pismu napisao:
“Kako sam bolestan, bolestan sam od ovog Dablina! To je grad propasti, gorčine i nesreće. Žudim da odem iz njega.” (22 avgust 1909.)
Sledećih 30 godina je proveo u izgnanstvu u Trstu, Rimu, Cirihu, Parizu, bilo gde sem u Dablinu. Čak je bio i u Opatiji. U stanju koje je zvao “slience, exile and cunning”.
16. juni, dan kada je prvi put izašao sa Norom Barnacle.
Oneyegoneblack, kako je Dzojs sebe zvao u Fineganovom Bdenju.
Šta se zapravo desilo tog dana? It is often asserted that on their first date, 16 June 1904, Nora made a man of Joyce by unbuttoning his fly, etc… Sećajuci se toga kasnije, Džojs sebe zove one-armed sinner.
Tako nastaje velika književnost.
Ipak, svima koji nisu imali prilike, od srca preporučujem pripovetku Araby iz Dubliners, Portrait of the artist as a young man (i naravno, celu Portrait of the artist as a young dog Dylana Thomasa). Uliks je predugačak, Bdenje nemoguće.
[Za dokone: ako nemate preča posla na Bloomsday, uočite sličnost izmedju retoričkog stila na kraju Uliksa i istog na kraju knjige "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji". Majstor.]
Srećan vam Bloomsday!
Bloomsday u Melburnu.