„Knjiga o dva principa“ je svedočanstvo o gnostičkoj, katarenskoj, bogumilskoj jeresi. To je spis koji je nađen u odlomcima i prepisu iz sredine XIII veka. Na to, da je bio celovit i višetoman, upućuju svedočenja inkvizitora i teologa koji su se bavili ovim spisom pre 1250. godine. Ovaj spis istoričari, koji proučavaju tokove jeresi unutar hrišćanstva, smatraju „Svetom knjigom albižanske jeresi“. Moćna katarenska, gnostička država, koja se suprotstavljala vlasti vrhovnog verskog poglavara Zapadnog rimskog carstva, nakon propasti carevine Karla Velikog, nalazila se na prostorima današnje Provanse i severne Italije, graničeći se praktično sa Istočnim rimskim carstvom negde u blizini Akvileje ili po nekima, južnog dela Istarskog poluostrva. Ta moćna katarenska država, koja je živela gotodo dvesta godina, suprotstavljala se ne samo volji rimskog pape, već i volji nemačkih i francuskih (franačkih) vladara. Po svedočenju, uglavnom inkvizitora i nekih monaha-istoriografa, tu su bili jaki zanatski i trgovački centri koji su imali veoma razvijene trgovačke veze sa severnom Afrikom i Vizantom.
Katarenska, albižanska država, oglasila je zvaničnu rimsku crkvu za zlo i nosioca svakog zla u delu sveta u kome se nalazila moćna Oksitanska država. Stanovništvu je zabranjivano da ispoveda zvanično hrišćanstvo, uz obrazloženje da se nijedan greh novcem i molitvom ne može otkupiti. Jeretici su tvrdili da su potomci Satane upravo sveštenici zapadne rimske crkve. Nikakav namet, ni dažbinu, nisu plaćali rimskom papi, a vojnički dobro organizovani, uspevali su da se, koristeći borbe među vlastelom u severnim i srednjim delovima Evrope, održe sve do velikog krstaškog pohoda koji je početkom XIII veka preduzela katolička crkva. Kada je Mont Segur, poslednje utvrđenje, palo u ruke krstaša, to je bio kraj jedine države na zapadu, organizovane na gnostičkoj ideologiji i gnostičkim načelima.
Tajnu ove moćne države o kojoj su sve pisane zapise sveštenici i kurije zapadne rimske crkve sakrivali i uništavali, tek prvom polovinom XX veka su počeli da otkrivaju uglavom francuski istraživači. Da nije bilo nekoliko pronađenih bogumilskih rukopisa, inkvizitorskih svedočanstava sa teritorije današnje Dalmacije i Bosne i Hercegovine, gotovo sigurno ne bi bio otvoren problem moćne katarenske države i njenog postojanja. Dugo vremena su naučnici, koji su se bavili istraživanjem bogumilstva na tlu južnoslovenskih državnih zajednica, ispitivali veze i način širenja ovog gnostičkog učenja prema zapadu i njegovu moguću povezanost, organizacionu i političku, sa jeresima koje su se javljale na zapadu. Jedan broj tih istraživača, istina nedovoljno utemeljeno, tek na osnovu nekih fragmenta, tvrdio je da je vrhovni verski poglavar katarenske, samim tim i albižanske i bogumilske crkve, bio jedinstven i da je bio poreklom Sloven iz krajeva današnje srednje Bosne. Ova rasprava o poglavaru je poslednjih decenija prestala pronalaskom novih dokumenata koji svedoče o postojanju i povezanosti katarenske i bogumilske hereze, ali ne i o zajedničkom vođi. Istraživanja su krenula novim putem, naročito posle otkrivanja arhiva i pokretnog mobilijara koji su Napoleonovi vojnici tokom svojeg kratkotrajnog vojevanja na Balkanu, doneli iz Kotora i to iz tri crkve ( bogumilske), iako se u crkvenoj evidenciji nijedna od njih kao takva ne spominje.
Na drugoj strani, otkrivanje utemeljenja filozofskog i ideološkog gnosticizma u Vizantiji, samo je proširilo polje istraživanja i sada se kamenčići slažu jedan po jedan, kao mozaik. Istraživanja se upotpunjavaju i takozvanim „šanson d’žest“( *Chanson de geste -----link), onim delovima francuskog junačkog pesništva, koji se odnose na ratove protiv Katarena i Slovena. U jednoj pesmi nepoznatog autora, na provansalskom jeziku, koja nosi naziv „Krstaški rat protiv Albižana“, u samom uvodnom delu, kao vinovnici pojave albižanske i uopšte katarenske jeresi, pominju se sloveni.
„Za sve su krivi Saraceni i Sloveni...“
Ovo gotovo da je osuda, koja se kao tip javlja u uvodnom delu kratkih epova, koji su se pevali na dvorovima srednjefrancuskog i italijanskog plemstva. To samo, kažu poznavaoci ove oblasti, potvrđuje da je zapadna rimska crkva pored Islama, koji se preko Saracena učvrstio u Španiji, kao glavnog vinovnika nemoći u sprovođenju zvaničnog hrišćanstva okrivljavala Slovene. Posebno zato što su stupajući u vojnu najamničku službu Vizantije i na taj način uspevajući da zadrže slobodu ispovedanja vere, čitav niz vekova uspevali da se suprotstavljaju militantnoj organizaciji rimske crkve i njenoj težnji ka svemoći.Uovom tipu optužbe, Sloveni se okrivljuju i za saučesništvo u širenju slobodnog i po sopstvenom nahođenju ispovedanja hrišćanskog, čak i za zagovaranje nepostojanja Boga kao jednog i svedelatnog principa. Ako se uzme u obzir da je negde u periodu od X do XII veka Vizantija zahvaljujući liberalizmu koji je ponudila slovenskoj vlasteli i masama težila uspostavljanju takozvane „slovenske federacije“, koja bi obuhvatala sve narode u jednu moćnu državu, a kojoj bi verski gospodar bio patrijarh u Konstantinopolju, onda se vidi da optužba koja se provlači u provansalskom epskom pesništvu ima sasvim određeno političko značenje. U pitanju su bila dva različita koncepta organizovanja hrišćanske crkve i pitanje razgraničenja Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, baš na teritoriji Balkana koga su naseljavali Južni Sloveni.
„Knjiga o dva principa“, iako u fragmentima, pouzdano je svedočanstvo o gnostičkim učenjima (i to onim radikalnijim). Osnovno političko pitanje koje su gnostici postavljali bilo je: Kada je Bog jedan, kako može da ima dva zvanična zastupnika, papu i patrijarha, i da svaki od njih tvrdi da upravo on ispoveda i propoveda pravo hrišćansko učenje? Dalje, kad mogu da postoje dva zastupnika sa dva tumačenja jednog boga, onda mogu i tri ili više. Prema tome, zaključivali su, naš Bog, ukoliko ga uopšte ima, hrišćanski je koliko i onaj koga zagovaraju Rim i Konstantinopolj. U tome su pronalazili pravo na sopstvenu religiju, na sopstveno tumačenje staro i novozavetnih knjiga, pa samim tim i na stvaranje država koje će biti nezavisne i od težnji Rima i od zahteva Konstantinopolja.
Upravo na ovom načelu je gotovo čitav evropski srednji vek bio doba verskih ratova. Masovne pobune počinju u slovenskim zemljama, na teritoriji Rusije, Poljske, Češke i na Balkanu što je otvorilo prostor Islamu da izađe kao vojni pobednik i konačno uspostavi liniju razgraničenja između Istočnog i Zapadnog rimskog carstva.
Pošto je ovde kraj uvoda i pregleda najosnovnije istorije gnostika, postaviću link na tekst Knjige o dva principa. Na internetu sam našao jedino engleski prevod.
U sledećem nastavku ću postovati zanimljive delove ovih spisa.