Na žalost, kao novinar Radio Beograda nisam ostvario kontakt ili saradnju sa Mićom Orlovićem. Ali, na sreću, imao sam prilike da se upoznam i da sarađujem sa još dva izuzetna novinara i urednika Radio Televizije Srbije. Prvi je Dragan Nikitović, sportski novinar, koji je preminuo 1997. godine. Drugi je Dejan Đurović, moj dragi kolega sa Radio Beograda 202, od koga još uvek učim, i kao novinar i kao ljudsko biće.
Šta je to zajedničko Mići Orloviću, Draganu Nikitoviću i Dejanu Đuroviću? Pre svega, njihovi visoki standardi novinarskog zanata. Zatim, enciklopedijsko znanje i dobra obaveštenost, kao i neverovatna lucidnost, čak i u poznim godinama. Potom vrcav duh i smisao za ironiju. Zatim poseban šarm i naočitost, što je prijalo slušateljkama i gledateljkama, ali i iritiralo pojedine urednike. I na kraju, ono najvažnije: gospodski, dostojanstven stav prema životu i poslu, koji je svu trojicu koštao i zdravlja, i napredovanja u karijeri, i novca... Aktuelno izbegavanje Vlade Srbije da Dejana Đurovića uvrsti u spisak za dobijanje tzv. nacionalne penzije najsvežiji je argument.
Šta je to Miću Orlovića, Dragana Nikitovića i Dejana Đurovića "osporavalo" u okviru RTS-a, uprkos novinarskom umeću i velikoj popularnosti? Mića Orlović je to u emisiji koleginice Bojane Andrić, urednice "Trezora", blagonaklono označio kao "surevnjivost" i "mala, slatka pakost". Dragan Nikitović, u vreme kada je bio prvi predsednik NUNS-a (od 1994. do 1996.), bez dlake na jeziku je govorio o prodanim dušama u RTS-u, o debeovcima, o partijskim slugama... Da podsetim, Dragan Nikitović je bio jedan od 1300 novinara i urednika RTS-a, koje je Milorad Vučelić, kao Miloševićev kadar, bezočno otpustio 1992. godine. Jedina "krivica" otpuštenih bila je ta što svoje novinarsko znanje i radne obaveze nisu hteli da stave u službu ratne propagande Miloševićeve strahovlade.
Sve tri legende RTS-a ne samo da su odbijale da se upregnu u stranačke uzde, već su svojim profesionalizmom i poštovanjem novinarskog kodeksa jasno ukazivale da je glavna misija i radija i televizije da PROSVEĆUJU i da OBRAZUJU, a ne samo da informišu i zabavljaju.
Ono što je mene najviše zapanjilo i razočaralo nakon povratka u Radio Beograd 2002. godine jeste odbijanje svih rukovodstava i glavnih urednika do sada da Miću Orlovića i Dejana Đurovića angažuju u školovanju i stručnom usavršavanju radio i TV voditelja. Čak sam u par navrata Upravnom odboru RTS-a predlagao da se, kao nekada, ponovo obrazuje komisija sastavljena od najuglednijih radio i TV voditelja (tada je bila živa i spikerka Draga Jonaš), koja će voditi računa o tome ko može, a ko ne može pred mikrofon. Uzalud!
Zato smrt Miće Orlovića doživljavam i kao neku vrstu poraza svih onih u RTS-u i u Srbiji za koje je princip profesije bio i ostao iznad lukrativnih izazova, a integritet neupitno lično svojstvo.
Ili kako je to sjajno sročio Edmund Burke: "Da bi zlo trijumfovalo, jedino što je potrebno je da dobri ljudi ne čine ništa!"