Živela sam na Krfu, negde do 2000. godine. Jedno od najlepših ostrva Mediterana, složiće se mnogi. Mesto gde su snimljeni najpoznatiji filmovi grčke kinematografije, ali i mnogi britanski i američki naslovi... Nekada prestižna destinacija grčkog i svetskog džet seta, a u poslednje vreme još jedan od sinonima jeftinog turizma... Prelepa scenografija istorije, te par vrhunskih hotela, podsećaju na slavnu prošlost. Nekada su na ostvrvo dolazili Marija Kalas, Aristotel Onazis, Elizabet Tejlor, Melina Merkuri, Đina Lolobriđida, Rudolf Nurejev, Albano i Romina, ali i Lord Bajron, Lorens Darel... Svoje kuće su na ostrvu imali Anjelijevi, Sofija Loren, Fredi Merkjuri... Na Krfu se venčavala Džoan Kolins, i mnogi drugi...
Danas su čitavi kvartovi gde se prodavao najlepše dizajnirani skupoceni nakit i predmeti od srebra, zamenjeni kvartovima buregžinica i brze hrane... Balkanska glupost uništila je jedan od najstarijih bioskopa u Evropi, zarad jedne ružne prodavnice britanskog modnog brenda... Jedan od najstarijih hotela starog kontinenta, ustupio je svoj lobi američkom lancu džank food-a... Ako zađemo u nešto raniju istoriju, stari tetar, koji su gradile arhitekte Milanske Skale, sravnjen je sa zemljom zarad moderne, i jezivo odvratne građevine koja podseća na sarkofag koji se nadvija nad gradom Tvrđave su odavno ugasile svoje kulturne programe, jer nije bilo para za kulturu i održavanje scena... dok su krpljenje drumova po hiljadu puta ili građevinski radovi diskutabilnog kvaliteta, bili u punom zamajcu... Ah, znamo mi tu tehniku popločavanja ulica i pravljenja mostova.
Sećam se mog prvog dolaska na Krf, 1992. godine. Sa jednom predstavom, gostovala sam na Festivalu... Kada se trajekt približavao staroj luci, koja je odavno zatvorena za brodove, poželela sam da ostanem zauvek u tom gradu. Nedugo zatim, taj san sam sebi priredila, na čitavih 6 godina. Obožavam Krf. To je mesto u mom srcu, i pasošu. Pomenuti Festival odavno ne postoji, ali sam sama kasnije bila osnivač jednog novog, koji je uspeo da predstavi odlične umetnike, dobar program... Onako šaren, od muzike, igre, pozorišta, kako to leto i letnja publika zahtevaju. I taj je ugašen, 2008. godine... Više nema programa. Ostala je samo Muzička akademija, i ono što klinci uspeju da odsviraju. Krf je inače bio grad sa najviše filharmonijskih orkestara (tzv bandi) u svetu... Zato i ne čudi da je veliki broj grčkih muzičara, i kompozitora (čak i himne) upravo sa Krfa... Mnogi orkestri su danas ugašeni...Nema više ni muzike.
Ali nije ovo priča o Krfu, već o nečem o čemu često razmišljam ovih dana... Naime, na Krfu sam živela u vreme najvećeg nevremena u Srbiji. Embargo, nemaština, pa onda bombardovanje... To malo ostrvo, bilo je svake večeri na nogama, suprostavljeno svemu onome što se dešavalo u Srbiji. Bilo da su u pitanju veliki trgovci ili hotelijeri, običan narod ili lokalne ćate, sveštenstvo, ostrvske babe koje po ceo dan nekoga ogovaraju... svi su tada bili uz Srbiju. Neću ići u pozniju istoriju, jer svi je znamo...
Sećam se kako je Grad Krf organizovao kamione sa prehrambenim i higijenskim proizvodima... Narod se utrkivao da nešto pošalje u Srbiju. Bilo je potresno, jer sa jedne strane znate taj svet, koliko su teški, katkad ksenofobični, jedni drugima naporni pošto se sreću pet puta dnevno, često lukavi, zajedljivi, ponekad nepristojni, bučni... a opet dobri, sa ogromnim srcem, sa željom da pomognu nekome ko je daleko, i u nevolji. Verujem da je tako bilo i u drugim gradovima Grčke, ali su ostvrva poseban primer male ljudske zajednice, upućene i ograničene morem.
Ja sam se za bombardovanja vratila u Beograd, da bih bila uz svoju familiju i kod kuće, jer iako sa malom bebom, nisam želela da ostanem na Krfu... Ne postoji dan da me tada nisu zvali iz Skupštine Grada Krfa, oko organizacije pošiljki, kao što ne postoji stanovnik grada Krfa koji nije pitao za mene i moju pordicu, ali i uopšte za situaciju... Telefoni su zvonili od jutra do sutra. Javljali su se čak i oni koje ne poznajem, ili one sa kojima nisam imala dobar odnos, ili smo imali neki konflikt... Neverovatno.
Danas Krf i cela Grčka prolaze kroz pakao. Čujemo i mi ponešto na dnevniku, pročitamo u novinama... Ljudi nemaju šta da jedu... Tuga. Ne osvrćemo se mnogo na njihove probleme, jer nisu u našem dvorištu. Neko bi rekao, imamo i mi svoje... Ponekad se naslovima i narugamo tuđoj nesreći. Kao dužni kao Grčka, zgrčeni kao Grci... itd... Ko bi ovde izašao da nešto kaže u ime sabraće sa Balkana. Ma, niko. Pa mi ne izlazimo ni zbog sebe i svoje familije, već se koprcamo kako znamo i blebećemo međ četiri zida.... Jaki smo kada nepotpisani, bez slike, imena i prezimena opalimo po nekome ili nečemu. Onako tajno, iza leđa... Iako znam koliko je Balkan sličan po mentalitetu, divim se grcima u pogledu njihove sloge i toga što će uvek izaći na ulicu, i uvek i do koske se boriti za svakog ko je nejak i trpi nepravdu.
Od odlaska sa Krfa, poslala sam nekoliko dorćolskih džukaca na ostrvo, kako bi im priredila bolji život i spasla od šinteraja. Ovih dana, šaljem poštom hranu za kuce... ali i porodice koje brinu o njima. Nisam verovala da se ovo ikada može dogoditi.